hr | en

Biografija

Boris Papandopulo (Honnef am Rhein [od 1960. Bad Honnef], Njemačka, 25. veljače 1906. – Zagreb, 16. listopada 1991.) jedan je od najmarkantnijih hrvatskih glazbenika XX. stoljeća. »Rođen, odrastao i odgojen u obitelji koja je oduvijek bila tijesno povezana s muzikom i kazalištem«1, glazbi se posvećuje vrlo rano. Papandopulo najprije privatno uči glasovir, zatim studira kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (gdje je slušao predavanja F. Dugana, F. Lhotke, A. Dobronića, a kompoziciju učio i diplomirao u klasi B. Berse 1929.), a potom u Beču, na Novom bečkom konzervatoriju, dirigiranje kod Dirka Focka (1928. – 1930.). U dva navrata (1928. – 1934. i 1938. – 1946.) dirigent je Hrvatskog pjevačkog društva Kolo u Zagrebu, a od 1931. do 1934. dirigent Društvenog orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda kao i zborovođa Učiteljskog pjevačkog društva Ivan Filipović (koje je i utemeljio 1933.). Od 1935. do 1938. radi kao profesor na Državnoj muzičkoj školi u Splitu i djeluje kao dirigent Glazbenog društva Zvonimir, od 1940. do 1945.  Zagrebačke opere (od toga 1943. – 1945. i kao ravnatelj), a istovremeno je i dirigent (orkestra) Zagrebačke radio stanice (1942. – 1945.). Poslije Drugog svjetskog rata ravnatelj je Opere u Rijeci (1946. – 1948. i 1953. – 1959.), a od 1948. do 1953. djeluje kao operni dirigent i profesor u Sarajevu. Karijeru nastavlja u Zagrebu ponovno kao dirigent Zagrebačke opere (1959. – 1968.), a zatim i Splitske (1968. – 1974.). Bio je i stalni gost dirigent kazališta Komedija u Zagrebu kao i Simfonijskog orkestra u Kairu.

Papandopulo djeluje i kao glazbeni pisac, publicist, kritičar, pijanist i korepetitor, a vrhunce glazbeničkog djelovanja dosegao je kao skladatelj. Papandopulov skladateljski opus je impozantan2: s velikim uspjehom stvarao je instrumentalnu (orkestralnu, koncertantnu, komornu, solističku), vokalno-instrumentalnu (solističku i zborsku), glazbeno-scensku i filmsku glazbu. U svim tim glazbenim vrstama i žanrovima ostavio je niz antologijskih skladbi velike umjetničke vrijednosti.

Papandopulove mladenačke opuse obilježava uporaba značajki tzv.»nacionalnog glazbenog stila«, folklornih glazbenih uzoraka (direktnih citata, ali i folklora kao sirove građe i modalnih ljestvičnih struktura), a zamjetni su i »kozmopolitski« utjecaji: primjena  skladateljsko-tehničkih elemenata neoklasičnog stila: polifonijske fakture, barokne motoričnosti i živog ritamskog pokreta s »dodirima« elemenata impresionističkog i ekspresionističkog glazbenog idioma. Uz virtouzno, znalačko i tehnički zahtjevno tretiranje instrumenata zamjetan je optimizam i vedrina koja tu glazbu gotovo u potpunosti prožima. Dobri poznavatelji skladateljevog opusa iz ranijeg (mladenačkog) stvaralačkog razdoblja kao najuspješnija djela izdvajaju Laudamus (Slavoslovije), kantatu za sole, mješoviti zbor i orkestar, Simfonijetu za gudački orkestar (izdao Breitkopf und Härtel), Zlato, pantomimu balet s pjevanjem i orkestrom, briljantan i bravurozan Concerto da camera za sopran solo, violinu i sedam duhačkih instrumenata (izdao bečki Universal Edition) te najznačajnija hrvatska sakralna djela s kraja tog Papandopulovog kreativnog razdoblja – oratorij za sole i muški zbor a cappella Muka Gospodina našeg Isukrsta i Hrvatska misa za soliste i  mješoviti zbor a cappella.
U svom »zrelom« stvaralačkom razdoblju Papandopulo zadržava elemente folklornog idioma, ali se okreće dostignućima europske glazbene Moderne, a da se »pritom ne odvaja od tradicionalnih formanata glazbenih ćelija, od uvriježena motivičko-fakturalnog razvoja ili uhodanih zakona melodijskog kretanja«3. Ovo razdoblje, kroz koje prolazi vremenska os završetka Drugog svjetskog rata (1945.), traje sve do otprilike 1956. i u njemu nastaje niz vrlo uspjelih skladbi koje su obilježene recentnom poviješću – stvaranjem nove države i događajima iz tzv. Narodno-oslobodilačke borbe (Simfonija br. 2, Poema o Neretvi, Stojanka majka Knežopoljka, muzička poema za sopran solo, zbor i veliki orkestar, Obnova, simfonijski pokret za veliki orkestar itd.).

S vremenom Papandopulova glazba postaje disonantnija, harmonijski i melodijski oporija. Sredinom 50-tih godina 20. stoljeća on u svoj skladateljsko-tehnički arsenal integrira i elemente dvanaesttonske tehnike4, jazza (intenzivnije krajem 50-tih i početkom 60-tih godina; Koncert za klavir i orkestar br. 3, Mozaik za klasični gudački kvartet i jazz kvartet, Capriccio za violinu-solo i jazz-kvartet, Ein Orchestermosaik, itd.), kasnije i pop-glazbe, ali i drugih skladateljsko-tehničkih postupaka avangardne glazbe 20. stoljeća, iako spram nekih od njih zadržava kritičku distancu5, a ponekad ih čak ironizira ili parodira6.  

Nastanak dijela Papandopulovog opusa 60-tih i 70-tih godina vezan je i uz njegova gostovanja i poznanstva s glazbenicima u tadašnjoj podijeljenoj Njemačkoj (BRD i DDR), gdje se imao prilike susresti s iznimnim umjetničkim osobnostima, ali i recentnim europskim glazbenim stvaralaštvom7.

Ideološko estetski nazori Papandopula nikad nisu sputavali u odabiru izvanglazbenih sižea za vlastita djela: on je uvijek u svakom od njih pronalazio univerzalne ideje, duboko humanističke vrijednosti. Tako Papandopulo u početku svog stvaralaštva izvanglazbene poticaje nalazi u temama povezanima sa starijim slojevima folklorne tradicije – »u legendama, obredima i mitovima«8 (Svatovske, Dodolice, Zlato, Utva zlatokrila, itd.). Kasnije, nakon 1950., on, gotovo kuriozno, inspiraciju crpi iz naoko dijametralno suprotnih svjetonazora: istovremeno piše skladbe religiozne tematike – specifično hrvatskog katoličkog bogoslužja s tragovima i elementima glagoljaškog pjevanja (Osorski rekvijem, Pučka poljička misa, kantata Jubilate, niz manjih sakralnih djela) s monumentalnim djelima socijalističkog  realizma (nadahnutih ideologijom i poetikom poslijeratne socijalističke revolucije i NOB-om, kao što su glazbeno poetsko djelo Pasija po srcu, poetsko-glazbena vizija Credo, 1943. – ciklus pjesama na tekstove I. G. Kovačića), ali i ona inspirirana hrvatskom poviješću (kantate Libertas, Pohvala Dubrovniku, Non bene pro toto libertas venditur auro, Mile Gojslavica, triptihon za mješoviti zbor i veliki simfonijski orkestar Istarske freske, itd.).
Papandopulo je intenzivno i nadahnuto skladao gotovo do dana smrti, punih 65 godina. U svim tim djelima on se potvrđuje kao majstor svog metijea – duhoviti glazbenik neiscrpne i svježe inspiracije, besprijekorni poznavatelj skladateljsko-tehničkih postupaka, glazbenih formi te mogućnosti instrumenata i vokalne tehnike.

Osim niza koncerata i solističkih djela za pojedine instrumente, Papandopulo je markantno obilježio baletnu i opernu produkciju svog vremena: njegovih 6 opera (Amfitrion, Rona, Sunčanica, Madame Buffault, Kentervilski duh, Požar u operi) i 15 baleta (Žetva, Tri kavalira gospođice Melanije, Teuta, Horoskop (baletna suita za dva glasovira), Veze (baletne skice za komorni ansambl), Zlato (pantomima balet s pjevanjem i orkestrom)9, Kći dalmatinskih planina, Intermezzo, Beatrice Cenci, Gitanella, „Dr. Atom“, Kraljevo, Prsten, Menschen im Hotel, Der Königsreiher) svoju antologijsku vrijednost dokazuju brojnim opetovanim izvedbama na pozornicama širom Hrvatske i svijeta. Skladao je i glazbu za pozamašan broj kazališnih predstava i filmova, a neke od svojih opusa posvetio je i djeci i mladima (lutkarske predstave, instrumentalne skladbe i instrumentalne koncerte).

Velik broj Papandopulovih djela odlikuje originalan papandopulovski prštav, zarazni glazbeni humor (u velikom rasponu od igre tonovima punom vedrine pa sve do persiflaže i opore glazbene groteske) u kojem često citira i teme drugih autora (Groteska za tubu, glasovir i udaraljke, Pop koncert za dva klavira i orkestar, Čarobna frula, Papandopulijada, Divertimento alla pasticcio, itd.)  

Sažetu, jezgrovitu i sveobuhvatnu ocjenu Papandopulovog ogromnog opusa iz današnje perspektive, zbog nemogućnosti pristupa cjelokupnoj notnoj ostavštini10 nije moguće dati. Ipak, skladatelj Dubravko Detoni pokušao je to učiniti sljedećim riječima: »Ako bi pak trebalo izreći nekakvu definiciju, onda bi sažetak Papandopulova opusa valjalo potražiti u nekoj vrsti sinteze svih važnijih novih glazbeno-svjetskih utjecaja s ritmičko-melodijsko-harmonijskim značajkama hrvatskog narodnog melosa.«11

Bez obzira na vrijeme nastanka ili stilsku i glazbenu izražajnu usmjerenost Papandopulova »glazba vrlo lako i spontano pronalazi neposredan dodir sa slušateljstvom«, a glazbenici je vrlo rado sviraju.12 

Boris Papandopulo veliku ulogu odigrao je i kao obrađivač narodnih napjeva i popijevaka iz šire regije (jugoistočne Europe i Balkana) te kao popularizator i obrađivač djela drugih autora, što se posebno odnosi na antologijske skladbe hrvatske koncertantne i operne glazbe, od kojih je nekolicinu revitalizirao i u vlastitoj obradi sam postavio na scenu (npr. djela Lisinskog, Zajca i Krežme).


1.    Boris Papandopulo, prema: REICH, Truda, Susreti sa suvremenim kompozitorima Jugoslavije, Zagreb, 1972., str. 227. Baka Borisa Papandopula bila je Marija Terezija Ružička, udana Strozzi, proslavljena glumica; majka Maja Strozzi-Pečić cijenjena operna pjevačica europskog ranga, a ujak Tito Strozzi, markantni intelektualac, glumac, književnik, redatelj i prevoditelj. Otac Borisa Papandopula, ruski plemenitaš Konstantin Papandopulo, umire mlad, pa se Papandopulova majka s malim Borisom iz Njemačke vraća u Zagreb gdje Papandopulo provodi djetinjstvo, mladost i školuje se.
2.    Prema skladateljevom vlastoručnom popisu koji čuva Zdenka Papandopulo, njegova posljednja supruga, ali i na osnovu novijih istraživanja koje je proveo MIC KDZ (siječanj 2011.), Papandopulo je skladao gotovo 490 opusa u koji se ubrajaju i obrade te instrumentacije tuđih djela. Muzikolog Lovro Županović ustvrđuje da je Papandopulo »nakon Zajca, a uz [...] Brunu Bjelinskog, nedvojbeno najplodniji hrvatski skladatelj.« (ŽUPANOVIĆ, Lovro, Uvodno slovo, u: Boris Papandopulo (1906-1991). Spomenica preminulim akademicima – svezak 70, HAZU, 1994., str. 15.) Papandopulov opus još nije u potpunosti proučen niti valoriziran, niti o njemu postoji opsežni, sveobuhvatni rad monografijskog tipa. Za niz njegovih djela, budući da ih je skladatelj pisao i dijelio interpretima, a da nikada nije radio kopije, nije bilo poznato (a za neka od njih se još niti sada [2011.] ne zna) gdje se nalaze. Dobar dio njih (oko pedesetak) autor ovog teksta ponovno je pronašao i prikupio u posljednje dvije godine. Time je otvoren put i stečeni su preduvijeti za cjelovitu obradu, sagledavanje i vrednovanje cjelokupnog opusa.
3.    DETONI, Dubravko, Ivan Brkanović, Boris Papandopulo, Milo Cipra. U povodu stote obljetnice rođenja i muzikološkog simpozija 'Generacija 1906.' ..., Cantus, Zagreb, 2006., str. 28.
4.    Prva takva skladba je peta iz Osam studija za klavir iz 1956. godine. Marija Riman u svojoj studiji o dodekafonskim postupcima u Papandopulovim djelima ustvrđuje: »Sagledavajući cjelokupni analizirani materijal koji se tiče skladbi Borisa Papandopula s tematikom i načinom komponiranja dvanaesttonskom tehnikom, dolazi se do zaključka da Papandopulo, bez obzira kojom se tehnikom služi, ipak ostaje u svom domenu neoklasične orijentacije, da dodekafonija služi kod njega osvježenju melodijskog i harmonijskog izraza, ali da zapravo nigdje nije osnovni element iz kojeg bi drugi proizlazili – on je previše 'muzikant' u najboljem smislu riječi, a da bi pristupio komponiranju na osnovu konstrukcije.« (RIMAN, Marija, Dodekafonski postupci u djelima Borisa Papandopula, Rijeka, 1988., str. 150-151).
5.    »Volim modernu muziku. U tom stilu i sam komponiram. Zanimaju me i tzv. avangardistička djela, pa makar ona 'skreću' i s područja koja po tradiciji nazivam 'muzikom'. Trudim se da shvatim nastojanja i eksperimente (koji često i nemaju veze s muzikom!) mnogih suvremenih muzičara, ali moram priznati da se često ne mogu nikako 'ukopčati' u metode i rezultate njihovih stvaralačkih ekscesa.« (Boris Papandopulo prema: REICH, Truda, Susreti sa suvremenim kompozitorima Jugoslavije, Zagreb, 1972., str. 227).
6.    Slučaj je to sa skladbom Koncertantna muzika za flautu, harfu, gudački orkestar i udaraljke iz 1965. godine ili s djelom Pop koncert za dva klavira i orkestar iz 1974.
7.    U tom pogledu treba istaknuti Papandopulove kontakte sa skladateljem Carlom Orffom, scenografom,  slikarom i književnikom Paulom Struckom, dirigentom Ljubomirom Romanskim i književnikom i pjesnikom Kurtom Barthelom (pseudonim KUBA). Nesumnjivo je da je na Papandopula kao skladatelja bitno utjecao i festival suvremene glazbe Muzički biennale Zagreb na kojem je u svojstvu dirigenta izveo i prvu skladbu u okvirima festivala uopće: 17. svibnja 1961. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu on je otvorio prvi Biennale ravnajući operom Vjenčanje u samostanu Sergeja Prokofjeva.  
8.    »[...] valja naglasiti da je narodni obred kao izbor teme u cjelokupnom Papandopulovom stvaralaštvu ne samo čest nego i iznimno uočljiv i važan, premda je i on dio jedne veće interesne cjeline.« Usp. KRPAN, Erika, Stvaralaštvo za zbor Borisa Papandopula do godine 1940., naznake za tematsku sistematizaciju, Arti musices, 19/2, Zagreb, 1988., str. 115.
9.    Sve oznake u zagradama preuzete su iz autorovog vlastoručnog popisa djela.
10.    Usp. bilješku br. 2
11.    DETONI, Dubravko, Predgovor izdanju Osam studija za klavir, MIC, 2008., str. V.
12.    Po mišljenju Županovića, Papandopulova djela »postižu to lucidnošću glazbenih ideja, pregnantnošću ritmičke komponente koja iz djela u djelo uvijek nanovo iznenađuje neočekivanim obrascima, podatnošću izlaganja te briljantnom bravuroznošću tehničke strane koja je znalački prilagođena sastavu kome je djelo namijenjeno.« ŽUPANOVIĆ, op. cit.