hr | en

Njemački CPO objavio nosač zvuka s kompletnim djelima za glasovir Dore Pejačević

Objavljeno: 2016-01-11

Njemačka diskografska kuća CPO nastavila je niz izdanja djela hrvatskih skladatelja na nosačima zvuka te je krajem 2015. na dvostrukom CD-u objavila sva djela za glasovir Dore Pejačević u izvedbi Nataše Veljković. Nosač zvuka dostupan je u Muzičkom informativnom centru Koncertne direkcije Zagrebu, uz čiju je potporu projekt i ostvaren. Djelić izvedbe moguće poslušati i na poveznici.

***

Glasovir, kao instrument, ali i medij kroz koji je najbolje izražavala svoje glazbene ideje i utjelovljivala biće svoje glazbe, u fokusu je glazbenog stvaralaštva Dore Pejačević: od 57 dovršenih djela, tek u njih četiri ne sudjeluje glasovir. Sasvim je sigurno, da bi skladateljica, da njen život nije tragično prekinut u tridesetiosmoj godini, skladala još brojna djela bez udjela glasovira (o tome svjedoči i skica započete, nikad dovršene opere u njenoj ostavštini!), no činjenica jest da su 24 njena opusa posvećena glasoviru solo, (od kojih neki sadrže (i po 7-9) (od 7 do 9) minijatura!), u dva koncertantna djela (Koncert za glasovir i orkestar te Phantasie Concertante za glasovir i orkestar) glasovir ima centralnu ulogu, a u svim ostalim sudjeluje kao ishodište, važna odrednica glazbene fakture, boje, kvalitativnih i kvantitativnih značajki (karakteristika) zvuka i same glazbene supstancije njenih skladbi.

Iako Dora Pejačević za razliku od, primjerice, Clare Schumann, nije bila pijanistica i nije nastupala na koncertima izvodeći skladbe za glasovir solo, njeno pijanističko umijeće, o kojem posebice zorno svjedoče glasovirska djela njenog srednjeg i kasnog stvaralačkog razdoblja, bilo je al pari pijanistima-virtuozima onog vremena. Bogatstvo finesa u iskorištavanju zvukovnih mogućnosti instrumenta koje je uvijek u službi izraza i glazbene ideje, a nikad samo sebi svrhom, zahtjevan, u pravilu polifoniziran glasovirski slog koji često poprima dimenzije orkestralnog zvuka, pijanistički zahtjevni pasaži, figuracije te kompleksni akordi potvrđuje skladateljičino superiorno, virtuozno ovladavanje umijećem sviranja glasovira i zanatsku perfekciju.

Dora Pejačević je djela za glasovir solo skladala cijelog života i njeno skladateljstvo za taj instrument se kronološki može podjeliti u 3 velike cjeline: mladenačka djela (nastala od 1897.-1902.), cikluse minijatura srednjeg stvaralačkog razdoblja (1903.- 1912.) i opuse zrelog stvaralačkog razdoblja (1913.-1920.). Posebno mjesto u skladateljičinom glasovirskom opusu zazimaju sonate (Prva op. 36 iz 1915. i Druga op. 57 nastala godine 1921.). Za razliku od glasovirskih minijatura koje čine nexus njenog opusa i formalno su oblikovane uvriježeno tradiciji, u sonatama je skladateljica pokazala kompoziciono-tehničku zrelost i zanatsku vještinu u oblikovanju glazbenog materijala i njegovu transformaciju u formalne obrasce: u Prvoj sonati učinila je to do maksimuma iskoristivši okvir i ustroj tradicijom uvriježenog sontanog oblika i njegove kanone. U Drugoj, osebujnom uporabom forme jednostavačne sonate-fantazije bliske istovjetnom Lisztovom opusu – gdje «forma prestaje biti kruti okvir i postaje glazbeni proces» (V. Glodić), a bogata i neobično maštovita glazbena supstancija – rezultat skladateljičinog nadahnuća i vještine – djelu naizgled određuje formu onom nadmoćnom jednostavnošću i prirodnošću (samorazumljivošću) kao što voda (bujica?) svojom elementarnom snagom formira korito rijeke – dosegla je jedan od vrhunaca svojeg skladateljstva uopce.   
Dobar dio glasovirskih minijatura Dore Pejačević objavljen je još za skladateljičina života i to u nekoliko izdanja: rane skladbe u zbirci 6 Stücke für das Pianoforte von G. Dora Pejacsevich (Harmonia Budapest 1902.), ciklus pod nazivom Sech Phantasiestücke izdao je 1905. isti nakladnik, a 1920. pod nazivom «Maštanja» i nakladnik J. Čaklović; ciklus Blumenleben op. 19 izdala ja nakladnička kuća L. Hoffrath u Dresdenu (bez datuma), skladbe Berceuse op 20 i Erinnerung op. 24 tiskao je H. Bock u istom gradu (bez datuma) pod nazivom Kompositonen für Klavier von Dora Pejacsevich, a ciklus od 9 valcera pod nazivom Valzer Capricen, Suite für Klavier izdao je budimpeštanski nakladnik Rózsavölgy & Co. 1913. goine. Ostale minijature, kao i obje sonate za glasovir, izdane su tek u novije vrijeme. Dvije skladbe su izgubljene: Albumblatt für Klavier op. 12 (1901.) i Widmung, prva skladba zbirke Vier Klavierstücke op. 32a.   

Skladateljičine mladenačke (neke od njih mogli bismo nazvati čak i «dječje») skladbe (op. 2 – 14), nose (čak i po svojim nazivima) prepoznatljive biljege svojih uzora – tradicije romantičnih glasovirskih minijatura Mendelssohna-Bartholdyja ili Griega. Iako vrlo jednostavne po strukturi i formi, skromnog klavirskog sloga one posjeduju uzvišenu jednostavnost usporedivu s onom koju nalazimo u naivnom slikarstvu ili dječjim crtežima, koji su često prava mala remek-djela. U središtu tih kratkih skladbi je pregnantna melodija, lirika i intimni ugođaj: već u tom ranom periodu u nekima od njih nalazimo zametke skladateljičinih budućih karakteristika: skladba Papillon svojom «skercoznošću i grotesknošću» (K. Kos) anticipira ugođaje nekih kasnijih skladbi.

Srednje stvaralačko razdoblje započinje 1903. ciklusom minijatura Sechs Phantasiestücke, slijedom  karakternih komada (Charakterstücke) koji, slijedeći svoje programske naslove, u schumannovskoj maniri, kroz glazbu pokušavaju izraziti određena (dana) psihička tj. duševna stanja. U prvom tiskanom izdanju svi su nazivi skladbi na francuskom jeziku: Désir, Chagrin, Question, Plainte, Demande i Délire. Začuđujuća je činjenica da je, nakon jednostavnih djevojačkih minijatura ovaj ciklus skladateljicu predstavlja kao zanatski i glazbeno-psihološki potpuno zrelu umjetnicu, bitno kompleksnijeg harmonijskog i glasovirskog sloga i već profilirane osobnosti. To svakako treba pripisati i činjenici da se 1902. obitelj Pejačević preselila iz Našica u Zagreb gdje skladateljica s ondašnjim prominatnim profesorima počinje ozbiljni, privatni studij glazbe. Iako skladbe ciklusa tehnički još nisu zahtjevne i ne daju niti naslutiti pijenističko-tehnički razvoj (uzlet) i virtuoznost koju će doseći 10 godina kasnije Koncertom za glasovir i orkestar, poniranje u duševna stanja koje sugeriraju naslovi skladbi i njihovo sugestivno i originalno glazbeno tumačenje (dočaravanje), introspektivnost prvih triju, «diferenciranost harmonijske misli» četvrte i «fantastika» posljednje od njih (K. Kos), karakteristike su koje ukazuju postepeno nadilaženje konvencionalnosti salonske glazbe tadašnjeg plemićkog staleža koji je Dori Pejačević bio prirodni milieu i svakodnevnica i otkrivaju snažnu umjetničku prirodu koja je jednom zauvijek napustila uvriježene puteve svoje klase.    
Sljedeći markantan ciklus glasovirskih minijatura Dore Pejačević pod nazivom Život cvijeća (Blumenleben) godinama je – u nedostatku izdanja njenih glasovirskih sonata i nekih  minijatura zrelog stvaralačkog razdoblja koje su tiskane gotovo 80 godina nakon njene smrti – bio najširoj javnosti njeno najpoznatije djelo te je bitno određivao percepciju i utjecao na javnu prosudbu njenog cjelokupnog stvaralaštva. Ovaj niz kratkih karakternih komada (Charakterstücke) naoko «konvencionalne salonske retorike» (K. Kos) i romantičko-impresionističkih utjecaja od kojih svaki, nekom vrstom tonskog slikanja, predstavlja glazbenu predodžbu pojedinih cvijetova, puno više je od (geistreiche) duhovite igre tonovima: originalnost ideje ciklusa – metafore važnih postaja u životu, životnog ciklusa, izražene kroz simboliku raznih vrsta cvjetova (npr. (dječačka) čistoća i nevinost ljiljana, asocijacija ljubavi i strasti opojne ruže, poletna snaga karanfila, krizanteme u mirisu i miru groblja, odjeku posmrtnog marša, misao o smrti, itd.) ide rame uz rame s pregnantnošću glazbenih misli, na tren introvertno-kontemplativnim, a u sljedećem momentu punim mladenački prštave i zarazne snage. Neke od njih pravi su «dragulji od dužine jedne stranice» (N. Veljković). Svakom tko ga jednom čuje, ovaj ciklus zauvijek ostaje utisnut duboko u sjećanju.

    Ciklus Hiroviti valceri (Capricen Walzer) op. 28 iz 1906. skladateljica je posvetila svom drezdenskom učitelju profesoru Percyju Sherwoodu. U ovom djelu po prvi put u opusu Dore Pejačević u prvi plan dolazi virtuoznost, ali i crte skladateljičine prirode koje će s vremenom postati sve zamjetnije u njenim skladbama: «smisao za humor, vic i grotesku» (K. Kos). U skladbi nalazimo i scarlattijevsku prozračnost i transparentnost klavirskog sloga, rafiniranu igru na osi između bečkog valcera s jedne i chopinovskih mazurki s druge: svojevrsna je to „perlasta igra skurilnih karaktera“ (N. Veljković).

Uspavanka op. 20 (posvećena malom skladateljičinom nećaku Nicolasu) i Sjećanje (Erinnerung) op. 24. male su profinjene skladbe prepoznatljivo romantičnog dodira, filigranski fino satkane glasovirske teksture i nokturnalnog ugođaja.
Valse de concert op. 21 iz 1906. potpuno je oprečnog karaktera od skladbi za glasovir koje mu neposredno prethode i naoko je bezbrižnog pa čak pomalo i površno-salonskog tona. Doima se kao skladateljičino hotimično poigravanje, «razotkrivanje» valcera kao «dekadentnog plesa buržujskih salona», a svojom salonskom «prenaglašenošću» na trenutak gotovo da podsjeća i dostiže dekadenciju i trivijalnost zabavnog foxtrotta, omiljenog i tada modernog plesa plemićkog staleža, koje je odjekivao s gramofona i plesao se i u Dorinom našičkom domu. Povremeni virtuozni «proplamsaji» u skladbe u funkciji su želje da stvar učine još zabavnijom.
Vier Klavierstuecke op. 32, ciklus iz kojeg su sačuvane tri skladbe, još je jedan korak dalje u razvoju glazbenog jezika Dore Pejačević: skercozni Vilin konjic i Leptir, pandan su pokušaju tonskog slikanja cjetova iz ciklusa Blumenleben sada u carstvu malih ljupkih insekata. U njima se po prvi puta u hrvatskoj glazbi pojavljuju neki izrazito impresionistički postupci: labilnost metra, paralelizmi i kvartni pomaci u hamornijskom jeziku koji postaje više nositelj boje i kolorita nego odraz čvrstih tonalitetnih odnosa, dok se klavirski slog širi u visoke lage otvarajući glazbi nove tonske dimenzije i prostore. Usprkos toga, Abendgedanke ima i izražene karakteristike skladbi kasnog romantizma.  
    Sonata za glasovir u b-molu op. 36, kao i ona Druga iz 1921., zauzima posebno mjesto u opusu Dore Pejačević. Nastala 1915. na početku Svjetskog rata, koji je doslovno «osjetila na vlastitoj koži» radeći u Našicama kao njegovateljica ranjenika i bolničarka, Prva sonata, iako djelo apsolutne glazbe, nesumnjivo negdje duboko u svojem biću u vidu «skrivenog programa» zrcali neposredno doživljene tragične događaje o kojima je tako dojmljivo pisao i njen dobar poznanik i prijatelj (srodnik?)) po duhu, veliki austrijski književnik Karl Kraus. Iz trostavačnog djela, ukorijenjenog (i izraslog iz) u tradiciju te forme 19. st. i oblikovanog u tri stavka zamjetno je skladateljičino iskustvo koje je stekla u skladanju prve svoje orkestralne skladbe (Koncerta za klavir i ork.): klavirski slog i zvuk u Sonati poprimaju gotovo orkestralne razmjere, a faktura je od početka do kraja mišljena u striktno provedenom višeglasju što jasno ukazuje na orkestralni način mišljenja glazbe. Klasične dispozicije s prvim sonatnim stavkom dramatične i kvartnim i kvintnim pomacima obilježene ekspresivne («nelijepe») (K. Kos) prve i tamno obojene chopenovske, u vlastite misli duboko uronjene druge teme, izuzetno izražajnim kontemplativno-lirskim drugim stavkom koji iz opore teme, imaginarnog poetičnog monologa nekog puhačkog instrumenta izrasta i dobiva polifono-orkestralne razmjere, te brzim posljednjim stavkom u formi ronda pregnantnog i odriješitog ritma glavne teme, Sonatu odlikuje strastvenost (koja mjestimično iz djela izbija snagom vulkanske erupcije), dramatičnost i iskreno, duboko nadahnuće. Moć izraza i vještina dizanja formalnih stupova i ulijevanja glazbene supstancije u arhitektonsku okosnicu, koja ushićuje, a koju zatičemo u ovom djelu i potječe iz pera jedne žene – Dore Pejačević, bila je dostižna tek nekolicini bogomdanih muškaraca tog vremena.
  
 Dva Intermezza op. 38 nastala godinu dana nakon završetka Sonate, svjedoče o kretanju skladateljice u područja introspektivnog i duboko osobnog, o «odbacivanju ... Rehetorik und Gefälligkeit der schönen Melodie» i glazbenom govoru koji dobiva opore (herb) akcente i pokazuje srodnost s istovrsnim brahmsovskim formama. No Intermezza imaju i neke značajke Faureovskog glazbenog jezika, možda u nekom neobičnom vibracijom uhvaćenom u polju Zeitgeista. 

    Tri godine zrelije Dvije skice za glasovir (An Dich! i Vor deinem Bild) posvećene njemačkoj pijanistici i skladateljici Anny von Lange svjedoče o daljnjem skladateljskom razvoju Dore Pejačević: smjeli harmonijski jezik ovih minijatura sa zamjetnim enharmonijskim modulacijama i učestalom kromatikom i gotovo ekspresionističkim napetostima melodija širokog daha «podsjećaju na harmonijski jezik Wagnerovog Tristana» (K. Kos).
Sljedeća pak glasovirska skladba maštovitog programskog naslova Cvjetni vrtlog (Blütenwirbel), nastala iste godine kad i Dvije skice, počiva na elementima impresionističkog glazbenog izraza – kako harmonijski tako i svojim raskošnim arabesknim figuracijama i melodijskim viticama koje sugestivno asociraju uzvitalnu bujicu sočnih cvjetova i cvjetne girlande. Virtuoznost koju iziskuje interpretacija skladbe usporediva je s onom Lisztovih etida ili Debussyjevih preludija čiji je ova atraktivna skladba svojevrsni izdanak.
Jedan od skladateljičnih najviših dosega (vrhunaca) u glasovirskom opusu svakako su  Dva nokturna op. 50.: prvi iz 1918., a drugi 1920. godine. Kao i prethodnoj skladbi, i Nokturna karakterizira impresionistički idiom: statika zvukom ocrtanih ugođaja, harmonija u funkciji tonskih boja, vitičaste i arabeskne melodijske linije, uporaba cijelotonske ljestvice.  

O programnim intencijama drugog Nokturna svjedoči i skladateljičino pismo Rosi Lumbe Mladota, sestri svog budućeg muža, kojoj je skladba i posvećena, sa stihovima kojih je autorica, po svemu sudeći, sama skladateljica:
I
Dunkel ruht des Teiches Tiefe
im Mond erzittert die Fläche leis,
die Tannen rauschen, die Weide neigt sich –
herbstlich berührt, schweigt still das Herz.
II
Durch Laub und Äste Mondglanz webend
die Birke weiß, gleich einer Braut –
liebkündend durch Jasmin und Flieder
der Nachtigall verträumtes Schlagen ..

O drugom Nokturnu iz skladateljičinog pisma budućoj šogorici čitamo: «Das ist die Maiennacht mit dem Schlagen des Nachtigall; in sehr 'weicher' Stimmung hab ich´s geschrieben [...] Es ist ein großer Unterschied zwischen den beiden: - die erste, die blaudunkle Nach mit dem Sternenhimmel über dunklem Teich und Trauerweiden, die zweite, die zarte Mondnacht im Mai... ». Nježnost tonskog crteža – za koji nam se ovog puta čini da ga s toliko senzibiliteta i profinjenosti može donijeti samo ženska ruka – originalnost, istinska ljepota i poezija ovih minijatura svakako ih svrstava u vrhunce istovrsnih djela postromantične i impresionističke glazbene tradicije.
    Capriccio op. 50 iz 1919. uz Humoresku i Caprice op. 54 iz 1920. čine cjelinu posljednjih glasovirskih minijatura Dore Pejačević u kojima se ispoljava (do izražaja dolazi) njen osjećaj za humor, za groteskno i sarkazam, u kojima joj superiorno ovladavanje harmonijom omogućava da uhvati ona najtananija hirovita stanja duha koja, fina poput daška povjetarca, prohuje u tren i jako ih je teško «uhititi». Sva tri komada – svojevrsna scherza, iako naoko vedra, humorna čak i s određenom dozom frivolnosti – (skladateljica u pismu Rosi Lumbe Mladota iz 1920. govori kako ju skladanje Humoreske «erinnert mich dann immer wieder daran, dass in mir irgendwo ein kleiner Teufel steckt! Es ist diese Humoreske beinahe wie ein slawischer Tanz.»), u sebi sadrže i nešto od «gorkog smijeha» ili «smijeha s okusom suza», nešto oporo i gorko, a karakterizira ih i zamjetna virtuoznost.
    Jednostavačna Sonata za glasovir br. 2 u As-duru op. 57, dovršena 3. ožujka 1921., posljednje je djelo za glasovir Dore Pejačević, pretposljednji njen dovršeni glazbeni opus uopće i svakako jedno od njenih najznačjnijh djela, a možda i cjelokupne klavirske glazbe onog vremena. Svojom sintetičkom formom, bogatstvom harmonijskog jezika i modulacija te nadahnutom glazbenom supstancijom svjedočanstvo je raskošnog skladateljičinog glazbenog dara i iza sebe ostavlja trag pera genijalnog rukopisa jedne žene, ali i konac nedovršenog puta, naglo prekinuto «obećanje» ljepote, umjetnički vrijednih opusa i žal i tugu zbog njenog tako ranog odlaska.
    Sonata, koja «ima fascinatnu formu visećeg mosta» (N. Veljković), formalno je oblikovana kao sonata-fantazija, (od kojih je najpoznatija ona u h-molu Franza Liszta) i tri stavka tradicionalnih romantičkih glasovirskih sonata objedinjuje u jedan, a istovremeno zadržava formalne obrise prvog, sonatnog stavka tog glazbenog oblika. Osim ritamskim punktacijama pokrenute dramatične prve i kontemplativne druge teme (Nebenthema!) sladateljica u skicama djela donosi i njenu dispoziciju u kojoj govori i o «durchgangsthemi» između prve i druge. Razvoj djela tj. njena provedba počiva na konstantnim motivskim transformacijama tema a glazbeno tkivo se generira tehnikom brahmsovske permanentne varijacije i čestim neočekivanim modulacijama. Nakon kratke reprize prve teme, skladba kulminira u fugatu,«gotovo mistične ljepote i suzdržanosti (Verhaltenheit)» (K. Kos) baziranom na drugoj temi koji – vjerojatno i zbog identičnog tonaliteta – podsjeća na fugu Beethovenove Sonate za glasovir u As-duru op. 110. Dora Pejačević je u Sonati, baš kao što je to činila od jednog do drugog svog djela za glasovir, kročila u glazbene sfere novog tjerana dubokim porivom istinske umjetnice da slijedi svoj unutarnji glas i razvijala se prema zakonima svog glazbenog bića, a nikako tek asimilacijom novih glazbenih idioma ili pomodarskim mijenjanjem stilova. Na tom putu unutarnjeg razvoja prešla je ogroman put od ishodišta iz kojih je krenula – dopadljive glazbe plemićkih salona svojeg društvenog okruženja i iza sebe ostavila glazbena djela neosporne umjetničke vrijednosti.  


Davor Merkaš 

* Citirani djelovi koji potječu iz pera dr. Koraljke Kos preuzeti su iz knjige Koraljka Kos: Dora Pejačević, Leben und Werk, Zagreb 1987., dok su riječi Nataše Veljković preuzete iz međusobne korespondencije.  




      
    

   
 


     

 

Nazad