Festival hrvatske glazbe u Berlinu

24. rujan – 05. listopad 2008.

Skladatelji

Bruno Bjelinski (Trst, 1909. - Zagreb, 1992.) najprije je u Zagrebu završio studij prava s doktoratom nakon čega i radi neko vrijeme kao sudski pripravnik. Paralelno studira i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je diplomirao kompoziciju (1936., Blagoje Bersa, Franjo Dugan). God. 1944.-1945. nastavnik na Muzičkoj školi u Splitu, a od 1945.-1977. profesor kontrapunkta i polifone kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). Dobio je Nagradu «Vladimir Nazor» za životno djelo (1975.).
U polustoljetnom djelovanju Bjelinski je stvorio golem opus u kojemu se dotaknuo svih područja glazbe, od manjih komornih forma instrumentalnih sonata i popijevke, preko orkestralnih koncerata i simfonija, do vokalno-orkestralnih djela. Njegov se glazbeni jezik nadovezuje na klasičnu tradiciju s naglašenom sklonošću prema vedrom raspoloženju i humoru, ali i prema lirskoj kontemplaciji i sjetnim ugođajima. Djela mu se temelje na čvrstim tonalnim osnovama i žive su ritmike, izvorne melodike i bogate harmonije. Iz njih izbija vedrina i optimizam.
U Bjelinskijevu bogatom opusu ima nalazi se petnaest simfonija među kojima se ističe četvrta, Sinfonia jubilans (1965.). Pet simfonijeta ubraja se u njegova najpoznatija i najčešće izvođena djela, posebno Mediteranska sinfonietta (1958.), Sinfonietta brasileira (1961.) nastala je po povratku iz Brazila te Sinfonietta concertante za klavir i orkestar (1967.). Iz koncertantne literature valja izdvojiti Koncert za violu i orkestar (1950.). Osobitu popularnost stekli su ciklusi popjevaka Bez povratka (1953.) za alt i komorni orkestar na stihove iz stare kineske lirike i Candomblé (1973.) za sopran, klavir i udaraljke u kojemu se miješaju elementi starih afričkih kultova i kršćanstva.
Poseban dio Bjelinskijeva opusa čine brojna glazbeno-scenska djela. (Komorna komična opera Heraklo (1969.), Močvara (1972.), Zvona (1975.), Orfej XX. stoljeća (1981.)) od kojih najveću popularnost imaju djela namijenjena djeci (Operna priča Pčelica Maja prema istoimenom romanu Waldemara Bonselsa (1952.), baleti Pinocchio (1959.), Peter Pan (1966.), Mačak u čizmama (1977.)). Skladao je i glazbu za film Plavi 9 (1950.) redatelja Kreše Golika.


Hrvatski skladatelj, pisac i pijanist Dubravko Detoni (Križevci 1937.) diplomirao je glasovir (Svetislav Stančić) i kompoziciju (Stjepan Šulek) na Muzičkoj akademiji u Zagreb. U sviranju glasovira usavršavao se u Sieni (Guido Agosti, Alfred Cortot), a u kompoziciji u Varšavi (Witold Lutosławski, Grażyna Bacewicz), Darmstadtu (Karlheinz Stockhausen, György Ligeti) i u Parizu (John Cage). Osnivač je i umjetnički voditelj ansamble za novi zvuk ACEZANTEZ, s kojim od 1970. nastupa u Europi, Americi i Aziji. Autor je stotinjak raznoraznih glazbenih opusa, desetak knjiga, serija eseja, komentara, analiza, radijskih i televizijskih emisija. Dobitnik je mnogih nagrada za glazbu («Grand Prix» Šestog pariškog biennala, 1969.; «Vladimir Nazor», 1971.; «La Tribune Internationale des Comppositeurs – Unesco», Paris 1972.; «Prix Italia», Venecija 1973.; «Bedřich Smetana», Prag, 1976.; «Nagrada Jugoslavenske radio-televizije» 1968.-1981., itd.)
U Detonijevom stvaralaštvu može se zapaziti spiralni krug koji kreće od dramatična postbartókovskog neoekspresionzima, napaja se zrelim poljskim zvukom, osvježava se lirsko-poetskom (ponekad i multimedijalnom) nadstvarnošću novo-lijepoga i jednostavnoga, da bi se preko dosjetke postmodernističkoga brvna vratio recentnim oštrinama postavangardnog neostrukturalizma. Na cijelome tome putu on uvijek na malo drugačiji način:

- konsonance doživljava disonantno, a disonance konsonatno;
- točke shvaća linijski, a linije i pravce punktulano;
- postupno utišava krajnosti i dopire do ekstremne jednoličnosti dessina, da bi se istim putem vratio prema početku; nerijetko ulazi u prostranstva mehaniziranosti geste, u fenomen ponavljanja ideje ili njezine krhotine;
- odviše ili premalo poznato u određenoj konstelaciji zbivanja doživljava kao humorno, pri čemu njegove nijanse zavise od intenziteta primjene;
- mijenja smisao citata koji, uostalom, najčešće fingira

Tako je stvorio «svoj vlastiti svijet koji (bilo čime potaknut) uvijek počiva na čistom zvuku i glazbenoj ideji; oni čine svako njegovo novo djelo novim i neponovljivim, ali istodobno i prepoznatljivim u načinu na koji se nadograđuje zvuk na koji se akumulira napetost nalazi razriješenje» (Marija Božić).
Svaki je sustav za Detonija potreba koje se valja svaki put drukčije otresti; od naknadnoga bliži mu je istodobni izvještaj, sinkrona kritika upravo trajućeg procesa.

Zaboravljene muzike za gudački kvartet dovršene su 1981., a u Prištini ih je 6. lipnja 1982. praizveo Gudački kvartet «Klima». Radi se o pregrštu neurotično ispremješanih a među se pomiješanih kraćih odlomaka zabavljenih glazbenom arhelogijom, sentimentalnim traganjem za varavo prestarjelim suglasjima što tijekom naknadnih izdizanja nekih činitelja (na račun drugih) poprimaju neka sasvim drukčija značenja. Iz bunara samoga sebe, iz razvalina šumova, autor izvlači kabliće blatnjavih melodija i harmonija, zapuštenih ritmova, hvata ih u mutljagu, trese i prelijeva, kao kopač zlata rukama ih grčevito grabi s dna. Melodije ne smiju biti samo lijepe nego u nečemu uvijek pomalo prelijepe; kriju se u barama, drhture, namiguju zvijezdama, prevrću se u zraku, na misleći ni na što zure u prazno, cupkaju bolesnim nožicama, šuškećući krilcima svijetle noću. Ali se brzo gase: klice propasti i raspada na uvijek se drukčiji način kriju u svakoj od njih. Neke od njih oblače vremenske predikate kakve se još nitko nije usudio nositi; sami po sebi oni dovoljno svjedoče o hirovitoj prirodi skladbe i samoironičnu odstojanju skladatelja: Presto paganinioso, Vivo rossinioso, itd. Ta izmišljena, kolažirano-digestirana krakta povijest glazbe pomoću slogovne isprekidanosti ili disperzije metro-ritmičkih formula postojano mrvi kontinuitet melodijsko-harmonijskoga; doslovnost mijenja s približnošću ili suprotnim, šum oblaže tonom, sadržaj opisuje apsolutom. Dapače, nadilazeći sadomazohističko gomilanje šumova, ona tonom udara u ton i time na plemenitiji način stupa u predvorje šuštanja i tišine.
Dubravko Detoni


Premda je hrvatski orguljaš, skladatelj, glazbeni pisac, matematičar i fizičar Franjo Dugan (Krapinica, 11. September 1874 – Zagreb, 12. Dezember 1948) i tijekom života, kao orguljaš zagrebačke katedrale, glazbeni pedagog, aktivni član mnogih umjetničkih udruga, jedan od osnivača i glavni pobornik Cecilijanskog pokreta u Hrvatskoj, zasigurno bio cijenjen glazbenik, važan u kulturno-glazbenom životu Hrvatske, ipak njegovo stvaralaštvo u ono doba, a i zbog kasnijih povijesnih okolnosti, nije bilo u potpunosti vrednovano.
Prašina socrealističkog prisilnog zaborava, koja je prekrila njegov opus nakon njegove smrti, u svojem sivilu ignorancije i izopčenja svake duhovnosti, onemogućila je stvarnije proučavanje Duganova sakralnog opusa, a time i onog vezanog uz orgulje. A baš taj opus povezuje Franju Dugana s europskim orguljaštvom.
Kao petnaestogodišnjak, Dugan postaje učenikom orguljaša zagrebačke katedrale Vartroslava Kolandera, te se oduševljava glazbom J. S. Bacha, čiji opus ostavlja neizbrisiv trag u njegovu orguljskom stvaralaštvu. Zanimljivo je možda samo usput spomenuti da, poput Bacha koji je svoju znamenitu Toccatu i fugu u d-molu skladao u svojem mladenačkom razdoblju, Dugan svoju možda najpoznatiju skladbu širem slušateljstvu, Toccatu u g-molu sklada sa samo 18 godina.
Polifono umijeće svrstava Dugana u opći kontrapunkt europskog orguljaštva prve polovice XX. stoljeća. Budući da je studij kompozicije završio u Berlinu 1908. u klasi čuvenih skladatelja i glazbenih pedagoga Maxa Brucha i Roberta Kahna, njegovo se obrazovanje osniva na njemačkoj tradiciji, te ga neminovno povezuje sa tadašnjim orguljaškim uzorima. Njemačko se orguljaštvo, naime, krajem XIX. stoljeća razvija na temeljima lisztovskog virtuoziteta, mendelssohnovske očaranosti Bachovom umjetnošću, i tada vrlo aktualnom opusu kontrapunktičara Josefa Gabriela Rheinbergera. Međutim, baš smjena stoljeća donosi sa sobom istinsku sponu koja povezuje tradicionalnu bachovsku polifoniju s kasnoromantičarskim harmonijama i lisztovskim virtuozitetom u izuzetnoj glazbenoj osobnosti Maxa Regera.
Zgodna slučajnost godine rođenja (1874.) stavlja Franju Dugana izmedu starijeg Regera i mlađeg Alberta Schweitzera, jednog od najpredanijih interpreta i poznavatelja Bachove glazbe toga razdoblja, te mu je odabirom sudbine pripala dužnost da baš on svojom reproduktivnom djelatnošću upozna hrvatsku glazbenu javnost s orguljskim djelima neumrlog Bacha, te da toj publici podari prva opsežnija i važnija djela za orgulje. Naime, upravo Dugan, iako mnogo umjerenijom, ali ipak vrlo osobenom regerovštinom, provodi u Hrvatskoj svojevrsnu renesansu baroknih oblika u orguljskom opusu.
Pune sugestivnosti, njegove se skladbe odlikuju elegantnim polifonim stilom i bogatim harmonijskim tkivom osjenčanim narodnim duhom što izvire iz njegova bavljenja hrvatskom sakralnom glazbom. Pripradnost Cecilijanskom pokretu i cecilijanskoj ideji koja, osim što njeguje gregorijansko pjevanje i klasičnu polifonu glazbu, obnavlja crkvene pjesme na narodnim jeziku i traži visoku umjetničku razinu u liturgijskoj praksi, povezuje opet Franju Dugana s drugim europskim sredinama.
Dio Duganova opusa za orguljaše čini i niz polifonih verseta filigranske strukture, u kojima je Dugan pravi majstor ugođaja. Harmonijski labirint tih minijatura koje se provlače kroz sve tonalitete, secesijskim viticama kontrapunkta ocrtava Duganova glazbena raspoloženja prelijevajući se zvukovnom paletom orguljskih registara od sjetnih u Andanteu u f-molu do vedrih i odlučnih u Risolutu u Es-duru. Dugan teži za zasićenim orguljskim zvukom i ne upušta se u isticanje izrazito diferenciranih kolorističkih nijansi koje mogu pružiti orgulje. Čini se da je Walckerovo glazbalo zagrebačke katedrale Dugana ponajprije oduševljavalo svojim moćnim, tamnim zvukom i bojom osamstopnih i šesnaeststopnih registara. Takva, u osnovi tamno obojena polifonija Franje Dugana, u svojem melodijskom tijeku nostalgično priziva hrvatski narodni duh koji je zacijelo, preko starih crkvenih popijevki vrlo nadahnjujuće djelovao na njegov stvaralački rad. Hrvatski "lari" i "penati", odredili su njegovu čvrstu pripadnost sredini i korijenima, dajući tako, u općim okvirima Duganovu opusu i dodatnu vrijednost. I premda je Duganova glazba kroz protekla razdoblja bila zaboravljana i nedovoljno afirmirana, sreća je što svaka istinska glazba ima i čudesnu moć preživljavanja. Moguće joj je uzdići se iz pepela zaborava i reinkarnirati pod prstima izvođača. Upravo takva je i glazba za orgulje Franje Dugana.

Ljerka Očić


Jakov Gotovac (Split, 11.10.1895. - Zagreb, 16.10.1982.) nakon klasične gimnazije u Splitu upisuje 1913. Pravni fakultet u Zagrebu, a dva semestra 1914/15. studira i na Filozofskom fakultetu u Grazu. Glazbu uči privatno kod Antuna Dobronića i Josipa Hatzea, a 1920. odlazi u Beč gdje na Glazbenoj akademiji (Akademie für Musik und darstellende Kunst) pohađa satove kod Josepha Marxa. Po povratku u Hrvatsku, 1922. počinje glazbenu karijeru kao zborski dirigent i organizator orkestralne i zborske sekcije Filharmonijskog društva u Šibeniku. Godine 1923. seli u Zagreb gdje u Hrvatskom narodnom kazalištu djeluje kao korepetitor i operni dirigent, a od 1943. do 1945. i kao ravnatelj opere. Tamo djeluje sve do umirovljenja 1958. godine. Osim dirigiranja u Operi, kontinuirano je vodio i amaterske zborove, a najuspješnija na tom polju bila mu je suradnja sa Akademskim pjevačkim društvom Mladost-Balkan s kojim je održao brojne nastupe u zemlji i svijetu. Dopisnim članom Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti postaje 1965. a redovitim 1970. Za svoj rad je dobio brojna priznanja od kojih se ističu Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (1964.) i nagrada AVNOJ-a (1972.).
Autor je preko devedeset djela od kojih većinu čine zborske skladbe i solo popijevke od kojih su mnoge na stalnom repertoaru zborova i solista. U njegovoj harmonizaciji i obradbama za razne sastave redovito se izvodi i hrvatska himna Lijepa naša domovino.
Premda je sa skladateljskim pokušajima započeo mnogo ranije, kao svoj opus 1 označio je Dva scherza za mješoviti zbor iz 1916. godine. Već u prvim skladbama pokazuje jasno opredjeljenje za nacionalni smjer, što će zadržati kroz cijelo svoje stvaralaštvo. Sklonost prema folklornim motivima sam je komentirao na sljedeći način: "Držim da taj narodni izraz, koji se pojavljuje u mojoj glazbi, biološki, iskonski nosim u sebi. Upoznao sam mnogo narodne muzike, ali bilježio zapravo nisam ništa. Tu i tamo uzimao sam kakvu temu iz poznatih zbirki, ali sam komponirao u narodnom duhu, iz vlastitog ja." (Jakov Gotovac - zbornik radova, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 2003.)
Prvi veliki uspjeh postiže 1925. skladbom Koleda op. 11, narodnim obredom u pet dijelova za muški zbor i mali instrumentalni sastav. Već slijedeće godine postiže novi veliki uspjeh Simfonijskim kolom op. 12 za veliki orkestar, i danas najpoznatijom i najizvođenijom njegovom orkestralnom skladbom.
Očitovanje Gotovčeve strasti prema glazbenom kazalištu počinje stvaranjem scenske glazbe za pastoralu Dubravka Ivana Gundulića. Nakon toga sklada svoju prvu operu Morana, označenu kao op. 14 i praizvedenu 1930. u Brnu. Isti ansambl ju je sljedeće godine izveo u Pragu, a krajem 1931. Morana dolazi na repertoar opere HNK u Zagrebu. Ohrabren uspjehom Morane, Gotovac već 1932. na libreto Milana Begovića počinje skladati novu operu s naslovom Ero s onoga svijeta (op. 17). Opera je dovršena u svibnju 1935. i krajem godine praizvedena u Zagrebu. O njezinom uspjehu najbolje govori podatak da od svoje praizvedbe do danas Ero ne silazi s repertoara opernih kuća. Preveden je na devet jezika, a samo u Europi se prikazivao u preko osamdeset opernih kazališta.
Nakon Ere s onoga svijeta Gotovac je skladao još opera (Kamenik, 1944.; Mila Gojsalića, 1951.; Dalmaro, 1958.; Stanac, 1959.; Petar Svačić, 1969.), ali su one, bez obzira na kvalitetu i uspješnost, ostale u dubokoj sjeni Ere s onoga svijeta.
O načinu na koji je skladao ovaj velikan hrvatske glazbe najbolje nam govori autobiografski citat: "Svako djelo radim u tri koncepta. Najprije takozvani scenarij, a kad je libreto, tekst, približno gotov, onda uz glasovir radim kompozitorske skice. Zabilježim melodiju i harmoniju, a zatim to isto, izrađeno u čisto prenesem u tzv. klavirsku partituru. I tako je djelo u formi gotovo, rekao bih, to je crtež, bez boja. Treća je faza izrađivanje orkestralne partiture. Kod mene najdulje traje prva faza jer to je proces stvaranja, a treća je najzabavnija za čovjeka koji zna instrumentirati, ali je i najdugotrajnija jer treba napisati milijune nota." (Jakov Gotovac - zbornik radova, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 2003.).


Za sada nije utvrđeno da li je Robert Herzl (Zemun, 1913 - ?, 1941), koji je iz Zagreba odveden u jednom od prvih transporta kojima su Židovi odvoženi u koncentracione logore na području današnje Hrvatske, stradao u Jadovnu, na Pagu ili u Jasenovcu. Najprije je od 1931. do 1936. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirao dirigiranje, kontrapunkt i kompoziciju kod F. Lhotke, F. Dugana i K. Odaka, a zatim od 1937. do 1940. klavir u klasi prof. Svetislava Stančića, a još ranije kod prof. Margite Matz. Već u doba studija Herzl je u zagrebačkom koncertnom životu nastupao u trostrukoj ulozi - dirigenta, pijanista i zborovođe. Za ono vrijeme medijski izuzetno eksponiranim koncertom - posvećenom uspomeni na jednog od najvećih hrvatskih skladatelja i glazbenih pedagoga Blagoja Bersu (1873.- 1934.) neposredno nakon njegove smrti - ravnao je upravo Robert Herzl. 1936. prati tenora Gustava Remeca, te nastupa na plesnoj večeri Czobel-Bergeest, a 1937. izvodi Grgoševićevo Slavonsko kolo uz koje pleše poznata plesačica Ditta Kraus, koja će također postati žrtvom holokausta. 1938. sudjeluje Herzl na koncertu posvećenom 60-tom rođendanu skladatelja Antuna Dobronića, a iste i slijedeće godine ističe se kao zborovođa hrvatskih pjevačkih društava «Jug», «Jablan», «Sloga» i «Trešnjevka», te prati sopranisticu Janju Hanžek u Pergolesijevoj kantati Orfeo. Prigodom svoje diplomske večeri u Stančićevoj klasi izvodi djela D. Scarlattia, Francka, Skrjabina, Bjelinskog, i Musorgskog, kao i vlastitu skladbu Poème koja je nažalost izgubljena.
Sintezu Herzlove djelatnosti skladatelja i reproduktivnog umjetnika nesumnjivo predstavlja njegova Sonata za glasovir u d-molu koju je uspio dovršiti. Prema iskazima prijatelja i kolega autor je namjeravao sâm izvesti to opsežno i tehnički prilično zahtjevno djelo, ali do danas nije pronađen trag o javnoj izvedbi. Nakon što je rukopis 1985. slučajno pronađen u podrumu Židovske općine Zagreb došlo je do izvedbe samo drugog stavka te sonate, Andante sostenuto, prigodom svečane proslave 180-godišnjice Židovske općine Zagreb sa solistom Andrijom Pregerom u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda, u listopadu 1986.
Nedavno su pronađene i skice nažalost nedovršene Herzlove Sonate za violinu i klavir koje su sačuvali profesori Stjepan i Nevenka Šulek. Iz tog krtkog stvaralačkog razdoblja potječe i mala skica za .... koju je pohranio skladatelj Bruno Prister. Hrvatski su zborovi često i rado izvodili njegovu zborsku preradbu skladbe bečkog autora Richarda Genéea sa skladbom Talijanska šala.
Branko Polić
Za preuzimanje napisa iz časopisa Novi Omanut, Zagreb IX/X, 1995. zahvaljujemo autoru



Pokušaj stavaranja slike o životu i djelu hrvatskog dirigenta, skladatelja i glazbenog pisca židovskog podrijetla Žige Hirschlera (Velika Trnovitica (Čazma), 21. ožujak 1894. – Jasenovac, rujan 1941. ) nije nimalo laka zadaća, budući da je početkom Drugog svjetskog rata zločinački ubijen u koncentracionom logoru, a njegova cjelokupna imovina i ostavština u potpunosti je uništena. Danas o njegovoj djelatnosti glazbenog publicista i novinara moguće je suditi samo na osnovu velikog broja njegovih napisa o glazbi, koncertnim prikazima i kritikama u tadašnjoj dnevnoj periodici. Od njegovog skladateljskog opusa, sačuvane su tek malobrojne tiskane skladbe, a o Hirschleru dirigentu doznajemo kroz svjedočanstva njegovih suvremenika: uglavnom isto tako iz novinskih napisa, ali i iz zapisanih sjećanja samih glazbenika.
Od relativno malobrojenih informacija o Hirschlerovu životu poznato je da u šesnaestoj godini (1910.) upisuje školu Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu, kamo mu se obitelj doselila iz sjeverne Hrvatske. Tamo studira teoriju, kompoziciju i orkestraciju kod V. Rosenberga Ružića, harmoniju i zborno pjevanje kod Ć. Juneka, glasovir kod Sidonije Geiger, a nakon toga odlazi u Varaždin gdje je član „Orkestralnog društva“. Kad Hrvatski glazbeni zavod godine 1916. dobija status konzervatorija, Hirschler se vraća u Zagreb i nastavlja studije, izabravši glazbu za životno zvanje.
Premijerni nastup kao skladatelj i dirigent Hirschler je pred zagrebačkom publikom imao na koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu 1917., kad ravna izvedbama svojih orkestralnih djela (Uvertira u c-molu, Prva suita za orkestar). 13. 12. 1921. na Hirschlerovoj skladateljskoj večeri izvrsno su primljene njegove skladbe za glasovir - Hrvatski plesovi, Mladi umjetnik, Erotikon, Tri bizareske, Pet capriccia, Bisernica i Lotos. Perodika bilježi i podatak da su 1928. neke od Hrischlerovih skladbi izvedene i na Radio Hamburgu, među kojima fragmenti operete Prestolonasljednik Ivan, scenska glazba za jedan dječji igrokaz, kao i glazba za glasovir. Zabilježene su i opetovane izvedbe njegovog gudačkog kvarteta naslovljenog Pet impresija, kojeg je izvodio Zagrebački kvartet (Osjek, Zagreb), a za istu skladbu je nagrađen i tada prestižnom nagradom Beogradske radio stanice. Markantan uspjeh Hirschlera skladatelja je izvedba njegovog glasovirskog trija Lirski intermezzi u okviru Internacionalnog glazbenog festivala u Bruxellesu 1938., na koji to njegovo djelo, uz skladbe prominentnih hrvatskih skladatelja Odaka, Gotovca i Dobronića, biva poslano kao reprezentativno u predstavljanju suvremenog glazbenog stvaralaštva tadašnje Jugoslavije.
Skladateljski opus Žige Hirschlera, koliko nam je do danas poznato, broji 37 djela, od čega je 19 instrumentalnih i 18 vokalno-instrumentalnih, pretežno scenskih. Velik dio tih djela je čini se nepovratno izgubljen, a njegova za života tiskana (uglavnom klavirska) djela danas se reizdaju i doživljavaju svoju malu renesansu.
U stotinama svojih interesantnih feljtona, nadahnutih eseja o glazbi, glazbenih kritika, intervjua s glazbenicima objavljenih u hrvatskim novinama, časopisima i revijama Hirschler je prikupio i za buduće generacije sačuvao ogromnu količinu informacija o glazbi, glazbenicima i glazbenim prilikama svog vremena u Hrvatskoj bez kojih bi hrvatska povijest glazbe faktografski danas nesumnjivo bila bitno siromašnija.


Stanko Horvat (Zagreb, 12. 3. 1930. – Zagreb, 30. 10. 2006.) jedan je od najplodnijih i najizvođenijih suvremenih hrvatskih skladatelja. Rođen je u Zagrebu, 12. ožujka 1930. godine, gdje je i završio studij kompozicije u klasi jedne od najsnažnijih skladateljskih i pedagoških ličnosti hrvatske glazbe dvadesetog stoljeća, Stjepana Šuleka. Na Pariškom konzervatoriju usavršavao se tijekom 1958. i 1959. godine kod Tonya Aubina, te privatno kod skladatelja i glazbenog pisca Renéa Leibowitza. Upravo u Parizu, kolijevci strogog serijalizma, Horvat usvaja taj najradikalniji avangardni glazbeni postupak, jednako autentičan po načinu proizvodnje glazbenog djela, kao i po zvukovnom dojmu koji ostavlja. No Stanko Horvat percipira serijalizam na način na koji je usvojio i neoklasične zasade svog prvog učitelja kompozicije - isključivo kao jednu od brojnih mogućnosti koju glazba u svojoj beskrajnosti pruža. Tridesetak godina kasnije, točnije 1977. godine, dobiva stipendiju DAAD-a te te odlazi u Berlin, u elektronički studio Tehničkog sveučilišta, gdje pobliže upoznaje tada već afirmiranu elektroničku glazbu. Tijekom svih tih godina neumorno sklada, iskušava se u raznim tehnikama i stilovima, a intenzivno djeluje i kao pedagog. Svoj je rad s mlađim generacijama započeo 1957. godine kao nastavnik teorijskih predmeta u Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski, a četiri godine kasnije počinje predavati na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, najprije kao docent, a od 1976. godine i kao redoviti profesor teorijskih predmeta te kompozicije. Kao dekan Muzičke akademije djelovao je od 1977. do 1981. godine. Uz sve spomenuto Horvat je nezaobilazna osobnost i u organizaciji glazbenog života grada Zagreba. Od 1974. do 1979. godine bio predsjednik Hrvatskog društva skladatelja, a sudjelovao je i u osmišljavanju i organizaciji najznačajnijeg glazbenog festivala koji se održava u Hrvatskoj - Muzičkog biennala Zagreb. U afirmaciji zagrebačkog Biennala, jednog od najpoznatijih festivala suvremene glazbe na svijetu, Horvat je izuzetno aktivno sudjelovao najprije kao potpredsjednik Savjeta festivala od 1975. godine, a zatim kao njegov umjetnički direktor od 1985. do 1989. godine. Za svoj je umjetnički rad često nagrađivan najznačajnijim hrvatskim nagradama - Nagradom grada Zagreba, Nagradom Vladimir Nazor (1972. i 1981., a u tri navrata nagrađen je i Nagradom Josip Slavenski i to 1970., 1972. te 1990. godine za životno djelo. Kao priznati skladatelj i glazbeni pedagog postao je 1998. godine redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Opus Stanka Horvata, koji obuhvaća orkestralnu, komornu, vokalno-instrumentalnu, zborsku, scensku glazbu, te glazbu za solo instrumente, ukorijenjen je u glazbenoj tradiciji, ali i protkan modernim glazbenim izričajima: njegov osebujan stil rezultat je nastojanja za pomirenjem suvremenog i romantičnog.
Kao stvaralac bujne i izuzetno zrele muzikalnosti Horvat se rano otklonio od dodekafonskog i serijalnog strukturiralizma. Svoja skladateljsko tehnička načela podvrgava osnvonoj pokretačkoj viziji o djelu koja je uvijek osjetilne prirode. To objašnjava i povratak melodijskoj liniji i gustim akordičkim sklopovima kao vanjskim nosiocima dramatskog dualizma na kojem počiva Horvatov doživljaj zvuka, a i njegov odnos prema tekstu kao pojmovnoj konkretizaciji tog doživljaja.
Za Horvatovo stvaralaštvo se u estetičkom smislu značajnom pokazala takozvana poljska avangarda koja je, kao izrazito emotivno obojena glazba, očito najviše odgovarala ipak romantičnom senzibilitetu Stanka Horvata.
Bez obzira koliko nam se ponekad grub ili agresivan, pa čak i težak čini zvuk koji izvire iz Horovatovih skladbi, on uvijek nastaje kao rezultat jedine logične i duboko ljudske emocije, bilo da se radi o strahu, tjeskobi, nelagodi, ljutnji, bijesu ili očajanju zbog nemoći. U tome i jest ključ po kojem i šira publika prepoznaje opus Stanka Horvata kao sebi blizak i razumljiv


Ivana Jarnovića (Giovanni Giornovichi) (Ragusa, 26. 10. 1747. – St. Petersburg 11. 11. 1804.), iako nikad nije živio na tlu današnje hrvatske, etimologija prezimena tanašnom niti ipak povezuje s današnjom Hrvatskom: prema riječima skladatelja A. Gyrowetza, Jarnovićevog suvremenika i znanca, Jarnović je po vlastitim riječima rođen «na brodu u vodama Raguse». No suprotno prvotnim pretpostavkama povjesničara - a kako su kasnija istraživanja doista pokazala i potvrdila – nije to bila Ragusa, hrvatski grad u svijetu poznatiji po imenu Dubrovnik, već mali talijanski gradić nedaleko Palerma na Siciliji. Prezime Jarnovićeve majke De Marchi, iako evidentno talijanskog podrijetla, postoji i danas u Splitu, pa i s te strane Jarnović podrijetlom može hipotetski biti povezan s Hrvatskom. No njegovo hrvatsko podrijetlo po ocu, nosiocu prezimena, ipak je nepobitno, jer je taj oblik prezimena toliko tipičan za jednu hrvatsku regiju (između gradova Karlovca i Ogulina, 60-tak kilometara udaljenu od Zagreba). Usprkos svim grafijama i distorzijama u kojima se Jarnovićevo prezime pojavljuje u mnogobrojnih zemalja u kojima je za života boravio (npr. Giornovichi, Jarnovick, Garnovik, Žarnovik, Zarnovity, itd.)- jasno je ostao raspoznatljiv izvorni oblik tog prezimena – Jarnović. To prezime, kao što potvrđuju i istraživanja znanstvenika genealoga, dokazano postoji isključivo (samo) u Hrvatskoj.
A Ivan Jarnović, nadimkom Mane, jedan od najvećih violinskih virtuoza svog vremena, bio je poznat ne samo po majstorskom sviranju violine od koje je suvremenicima zastajao dah, virtuoznosti koju su na taj način upoznali samo još u genijalnom sviranju velikog Paganinija, nego i po upravo spektakularnom životu – svađama i tučnjavama s glazbenicima, briljantnom igranju biljara (od čega je neko vrijeme čak i zarađivao za život), čuvenim dvorskim violističkim natjecanjima (nadmetanjima) - pravim umjetničkim «dvobojima» s najboljim violinskim virtuozima tog vremena, nego i burnom, pustolovnom, ekscesivnom životu koji je punio «policijske zapisnike». Jarnović je i jedan od najvećih «lutalica» među glazbenicima: kao solist, «kapelmeister» ili prvi violinist u carskim ili dvorskim orkestrima (npr. princa (Kronprinz) Friedricha Wilhelma u Berlinu, ili carice Katarine II u Rusiji) živio je i boravio u Parizu, Frankfurtu na Majni, u St. Petersburgu, Beču, Londonu, Den Haagu, Hamburgu, Dublinu, Stockholmu u Poljskoj, Švicarskoj, da pomenemo samo neke točke na nevjerojatnom itinereru njegova života.
Kao skladatelj Jarnović je poznat po svojim violinskim koncertima kojih je, prema najnovijim istraživanjima ekspertice za Jarnovića, muzikologinje Dr. Vjere Katalnić, «skladao najmanje 22», gudačkim kvartetima, duetima za 2 violine odnosno violinu i violončelo, violinskim sonatama, i nizu «Airs variés», kraćih skladbi koje je koristio kao dodatke nakon svojih uspješnih koncerata.


Alfi Kabiljo (Zagreb, 1935) skladatelj, dirigent, aranžer i producent. Pohađao je privatnu glazbenu školu hrvatskog skladatelja i pedagoga Rudolfa Matza, završio je Glazbenu školu "Vatroslava Lisinskog" u Zagrebu. Kompoziciju je usavršavao u Parizu. Diplomirani je arhitekt. Skladatelj je međunarodne reputacije vrlo široka raspona stvaralaštva – piše glazbu za kazalište, film, TV, zabavne melodije, šansone, orkestralna, komorna i solistička djela. Svoje diskografske i filmske projekte snimao je u Barceloni, Beču, Londonu (Pinewood, Twickenham), Los Angelesu (Hollywood), Ljubljani, Madridu, Parizu, Tokyju, a najviše u Zagrebu. Napisao je glazbu za 40-ak igranih filmova i oko 100-tinjak TV epizoda. Autor je brojnih popularnih pjesama i šansona, koje s u snimljene širom svijeta, te sudionik i pobjednik mnogih festvala popularne glazbe u domovini i inozemstvu (Zagreb, Split, Opatija, Krapina, Rio de Janeiro, Tokyo, Los Angeles, Tel Aviv, Malta, Seoul, Palma de Mallorca, Kairo, Alexandria, Atena, Caracas, Mexico City, Curaçao, itd.). Njegovi musicli su najizvođeniji musicli u Hrvatskoj (Jalta Jalta cca 1000 izvedbi) i zato ga je tisak prozvao “Kralj hrvatskog musicla”.
Najpoznatija djela
Mjuzikli:
Velika trka, Jalta Jalta, Dlakav život, Ivan od leptira, Car Franjo Josip u Zagrebu, Kralj je gol (dobitnik Porina) za koje je libreto napisao Milan Grgić, Crveni otok (Bulgakov-Kljaković-Grgić), Vjenčani list (Kishon-Kušan), Tko pjeva zlo ne misli (Britvić), Krapci (Kaštelan), Madame Hamlet (Kabiljo-Maras).
TV mjuzikli:
Dramolet po ciribiliu, Porodično stablo (Grgić).
Dječji mjuzikli:
Hvali more, drž' se kraja (Bjažić), Bijela pustolovina (Simonelli), Andersenove priče (Hitrec).
Glazba za filmove:
Scissors (sa Sharon Stone), Sky Bandits, Fear, Gymkata, The Girl, Kužiš stari moj, Seljačka buna, Deps, Novinar, Gospođica, Pad Italije, Okupacija u 26 slika, Osuđeni, Nedaj se Floki, itd.
Glazba za tv serije:
Nikola Tesla, Mačak pod šljemom, Prizori iz obiteljskog života, itd.
Baleti:
Kentaur XII (dobitnik Porina), Pandorina kutija.
Komorna i solistička glazba:
Larghetto i Allegro za flautu i klavir, Putujuća flauta (suita) za flautu i klavir; Začarani glasovir (album), Silvery za flautu - Pastorala za alt flautu - Rumbiolo za pikolo, Tri klauneske za flautu i tubu, Rabelais tripartitus za bas-bariton i klavir, Koncert za flautu i komorni orkestar, Sonatina za klavir, Party za 2 klavira, Concerto in Re per tuba e archi, itd.
Zabavne melodije:
Tvoja zemlja, Nek idu lađe, Svijet je velik, Svemu dođe kraj, Prije ili kasnije, Želim malo nježnosti i ljubavi, Poljubi me za sretan put, Dan koji se pamti, Ti odluči, Majko nemoj plakati, itd.
Šansone:
Parkovi, Stari akvarel, Kužiš stari moj, Na trgu ispod sata, C’est la vie, itd.
Za gudači ansambl transkribirao je Slike s izložbe M. P. Musorgskog (izdavač Doblinger-Beč) i klavirski album Mlado lišće B. Kunca.
Na nekoliko zimskih Olimpijada, najpoznatiji svjetski klizači klizali su na njegovu glazbu.
Dobitnik je mnogih priznanja ("lvan pl. Zajc", "Josip Slavenski", dviju pulskih Arena, Povelje grada Zagreba, "Milivoj Koerbler", "Porin" za životno djelo, "Status", itd.). Bio je predsjednik Hrvatskog društva skladatelja i član je međunarodne organizacije FIDOF.


Skladatelj i orguljaš Anđelko Klobučar (Zagreb, 1931.) završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu teorijsko-historijski odsjek, kompoziciju (M. Cipra) i orgulje (F. Lučić). Kao orguljaš usavršavao se u Salzburgu (A. Nowakowsky), a kao skladatelj u Parizu (A. Jolivet).
Od 1952., kada izvodi svoju Passacagliu za orgulje, prisutan je u hrvatskome glazbenom životu, autorski i izvodilački, s velikim intenzitetom i podjednakim uspjehom. Skladatelj je bogatoga opusa simfonijske, koncertantne, orguljske, komorne, vokalne i vokalno-instrumentalne te filmske glazbe. Autor je "Papinske mise" skladane u povodu 900. obljetnice Zagrebačke nadbiskupije praizvedene 11. rujna 1994. u povodu prvog dolaska pape Ivana Pavla II. u Zagreb. Njegov repertoar, s druge strane, obuhvaća skladbe mnogih autora i glazbenih stilova, a posebno je zaslužan za promicanje opusa Oliviera Messiaena u Hrvatskoj. Uz vlastita djela, često izvodi skladbe kolega-suvremenika, poput Natka Devčića, Stjepana Šuleka, Borisa Papandopula, Marka Ruždjaka, Frane Paraća i mnogih drugih.
Klobučar je preko dvadeset godina stalni je orguljaš Zagrebačke katedrale. Posebno se ističe kao promicatelj i obnovitelj hrvatske crkvene glazbene baštine, pri čemu slijedi uzorne prethodnike cecilijanskog pokreta, poglavito Franju Dugana, Franju Lučića i Albu Vidakovića.
Svoju radnu karijeru Klobučar počinje kao srednjoškolski profesor i glazbeni suradnik u filmskoj produkciji, a zatim prelazi na Muzičku akademiju u Zagrebu kao profesor teoretskih predmeta. Na Institutu za crkvenu glazbu "Albe Vidaković" Teološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: vodi kolegije fuge, osnova polifone kompozicije i improvizacije.
Kao javnu potvrdu svoga rada, Klobučar je do danas dobio gotovo sve relevantne strukovne nagrade i državna odlikovanja. Od 1992. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.


«Sudbinu marginaliziranih hrvatskih skladatelja prepuštenih zaboravu dijeli i Ivana Lang (Zagreb 1912. - Zagreb 1982.), autorica impozantne glazbene ostavštine koja obuhvaća 109 opusa. Današnjoj generaciji Ivana Lang gotovo je nepoznato skladateljsko ime. Pa ipak, mnogo toga u njezinu tihu i nenametljivu skladateljskom radu zaslužuje našu pozornost. Svoj životni put Ivana Lang prošla je bez vidnih potresa i velikih događaja, u Zagrebu, u kojem se rodila 15. studenoga 1912, završila škole, službovala i umrla 2. siječnja 1982. godine. Prva profesorica glasovira bila joj je Margita Matz. Pod njezinim utjecajem odabrala je glasovir kao glavni predmet svoga glazbenog interesa. Diplomirala je na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji 1937. godine u klasi Antonije Geiger-Eichorn. Po završetku studija posvetila se pedagoškom radu, najprije u Glazbenom atelijeru Matz, potom na Državnoj učiteljskoj školi. Od 1943. pa sve do umirovljenja radila je kao profesorica glasovira na Srednjoj glazbenoj školi Vatroslav Lisinski. Paralelno s pedagoškim radom bavila se i skladanjem. Kompoziciju je učila privatno kod Mila Cipre te u Beču kod Josepha Marxa. Prvim se skladateljskim radovima javlja na početku četrdesetih godina, i to solo-pjesmama na stihove Dragutina Domjanića, A. G. Matoša i Vladimira Vidrića. Od tada pa sve do 1981. Ivana Lang strpljivo ispunjava prostore svoga stvaralačkog sna. Kreće se pretežito u krugu malih formi, solo-popijevki i glasovirskh skladbi, vežući svoje stvaralaštvo na intimistički glazbeni svijet glasovirskih i vokalnih minijatura Dore Pejačević. U tom smislu u opusu Ivane Lang nema mnogo iznimaka. Veliki zvuk i simfonijski orkestar ostali su po strani njezina glazbenog senzibiliteta i umjetničkog interesa. Njezine skladbe za orkestar malobrojne su i lako ih je pojedinačno navesti. To su: Groteska, op. 11 iz 1942, izvorno pisana za glasovir i potom instrumentirana, Melodrami, op. 21 iz iste godine, šest pjesama za glas i orkestar na stihove različitih autora, Koncert za glasovir i orketar, op. 22 iz 1944, prerađen 1956. i 1981. godine, Simfonijski ples, op. 33 iz 1950. za veliki orkestar, te najopsežnije skladateljičino ostvaranje, opera Kastavski kapetan (prva verzija iz 1953), koja ni u konačnoj verziji nije dovršena. Ivana Lang započela je rad na instrumentaciji, no nije ga nikad privela kraju. Kastavski kapetan formalno je riješen i ostavljen u zapisima za glasove i klavir, kao svojevrstan klavirski izvadak još nenapisane partiture. To je ujedno i najopsežnije djelo iz ostavštine Ivane Lang i središnje ostvarenje u krugu njezinih umjetničkih interesa okrenutih istarskoj povijesti i specifičnostima istarskoga narodnog melosa. Najvažnije skladbe iz te skupine su ciklus popjevaka Tri istarske iz 1947. godine u verzijama za mezzosopran i glasovir te mezzosopran i komorni orkestar, Dvije istarske, op. 35 na Brajšin zapis (za dva glasa, odnosno dvoglasni ženski zbor, uz klavir), te Pet istarskih pjesama iz 1948, zapravo obrada prema Čakavsko-primorskoj pjevanci Ivana Matečića Ronjgova. Godine 1952. Ivana Lang piše Dvije istarske iz Pazina, također obrade narodnih melodija za dva glasa ili ženski zbor uz klavir. Iste godine nastaju i tri glazbena broja za igrokaz Veli Jože prema libretu Vojmila Rabadana.
Opusom 109, popijevom Če ni krova ni iz 1981. simbolično zatvara krug svoga stvaralaštva, pišući posljednju solo pjesmu na stihove onog istog pjesnika s kojim je i započela svoj dugi skladateljski put — Dragutina Domjanića.»
Bosiljka Perić-Kempf (Vijenac, 136/1999)


Boris Papandopulo (Honnef am Rhein, 25. II. 1906 – Zagreb, 16.10 1991.) zauzima sasvim posebno mjesto u povijesti hrvatske glazbe. Sin Konstantina Papandopula, baruna grčkog podrijetla (čijem ocu je ruski car Aleksandar kao nagradu za gušenje bune na Kavkazu kao nasljedno dobro darovao cijeli jedan grad – Stavropolj) i velike hrvatske pjevačice Maje Strozzi, odrastao je i školovao se u Zagrebu, a cijeli život proveo je gotovo u potpunosti u Hrvatskoj. Nakon učenja i studija glazbe kod Franje Dugana i čuvenog hrvatskog glazbenog pedagoga i skladatelja Blagoja Berse kod kojeg je završio studij kompozicije, Papandopulo se u Beču na Neue Wiener Konservatorium u majstorskoj klasi Dirka Focka obrazovao i kao dirigent.
Kao punokrvni glazbenik, majstor koji je do u tančine svladao tajne zanata i briljantno ovladao skladateljskom tehnikom, Papandopulo je imao i aristokratski profinjeni osjećaj za sklad i ravnovjesje (balans) glazbenog sadržaja i forme. On je ujedno i nesvakidašnje plodan skladatelj iz dubina čijeg je duha i stvaralačke fantazije čudesno lijepa glazbena supstanca gotovo do posljednjeg dana (daha) njegova života šikljala žestinom gejzira ili silinom vulkanske erupcije, koja je imanentna (valjda) samo najneupitnijim elementarnim silama prirode.
Njegovu glazbu u podjednakoj mjeri odlikuje s jedne strane emotivnost koja svoj intenzitet i snagu vrlo često crpi iz folklorne glazbe (njegove) domovine, kao i duhovitost čovijeka kojem je vedrina i smisao za humor dana kao božanski dar, «duh vragolana», sofisticirana lakrdija kojom od sveg srca želi zabaviti i nasmijati sve oko sebe, a s druge strane intelektualni pristup glazbenoj strukturi. On u svojim skladbama nerijetko sintetizira utjecaje jazza, folklornog idioma, neostilova XX stoljeća, a ne preže niti pred izletima u carstvo trivijalne glazbe i šlagera, a da pri tom krajnji rezultat neupitno ostaje u sferi najčistije umjetnosti. Sve te utjecaje stapa i upotrebom skladateljskih metoda i tehnika kao što su primjerice dodekafonija, polifonija kojom se superiorno poigrava, a nije mu strano niti eksperimentiranje zvukom na nivou medija koje rezultira najneobičnijim, često vrlo apartnim tonskim tvorevinama koje krasi hrabrost istinskog istraživača nepreglednih tonskih prostranstava.
Papandopulo-virtuoz slušatelje u svojim djelima često povede na vratolomne vožnje kroz glazbene krajolike i baci na tobogane silno brzih (vrlo često neobaroknom motorikom pokrenutih) pasaža u kojima oni na njegovo veliko veselje vrlo brzo potpuno izgube tlo pod nogama i prepuste se užitku sasvim nepredvidivih i neočekivanih (harmonijskih) «iskliznuća».
Usprkos toj nestašnoj zaigranosti i neobuzdanosti, strasti i istinskog veselja, razuzdanog i spontanog glazbovanja, kad rasklopimo forme Papandopulovih djela i bacimo pogled u njihovu unutrašnjost, na njihov «mehanizam», vidjet ćemo da je unutra u zapanjujućoj harmoniji gradbenih dijelova i elemenata, motiva i tema opet sve čisto i precizno posloženo baš kao u nekom švicarskom satu, što je privilegij koje je nebo podarilo samo najvećima.