12. studeni – 11. prosinac 2016.

Skladatelji

Dalibor Bukvić (Sinj, 1968.), skladatelj, pijanist i pedagog glazbeno školovanje započinje u Puli, a nastavlja u Zagrebu gdje je studij kompozicije završio 1995. na Muzičkoj akademiji u razredu S. Horvata. Usavršavao se na ljetnim tečajevima u Darmstadtu kod Karlheinza Stockhausena i Luce Lombardija (1996.), a stipendijom francuske vlade na pariškom Conservatoire National Supérieur de Musique na odsjeku za elektroakustiku kod Laurenta Cuniota (1996./1997.), na Consevatoire National de Région de Boulogne kod Michela Zbara (1996./1998.) te na IRCAM–ovoj Ljetnoj akademiji u Parizu (1997.). Istodobno je radio i sa skladateljem Gérardom Griseyjem. Od 1996. do 2008. živio je u Parizu gdje je djelovao kao profesor glazbene teorije, klavira, improvizacije i kao korepetitor na više pariških konzervatorija te na konzervatorijima u Ivryju sur Seine i Fontenayju aux Roses. Od 2008. živi u Zagrebu, gdje radi kao docent na Muzičkoj akademiji i predaje teorijske glazbene predmete. Piše za solistička glazbala, komorne sastave, zbor i orkestar, glazbu za kazalište, film i televiziju te suvremeni ples. Djela su mu predstavljena na koncertima i festivalima u Hrvatskoj i u inozemstvu u izvođenju brojnih hrvatskih i inozemnih umjetnika i sastava. Skladbe su mu objavljene u diskografskim kućama Orfej–HRT, Croatia Records, Ganga Music Međugorje&Etiprint Zagreb, Cantus. Za svoj skladateljski rad dobitnik je brojnih nagrada.
Bukvić ima osebujan stav prema stvaralaštvu i stvara iz unutrašnje potrebe, ali ne potrebe za neprestanim stvaranjem nego za skladanjem pojedinačnog djela. Tako se nakon što je dovršio skladbu, od njega može čuti izjava da mu je to možda posljednje djelo jer za komponirati nešto novo možda neće imati potrebe. Drugom prilikom opisuje kako je sanjao djelo za dvije stotine izvođača i to mu je bio poticaj da glazbu iz sna stavi na papir. U stvaranju glazbe Bukviću su važni i brojevi, počevši od trenutka rođenja: 01.01. u 10:10. A godina je bila 1968., obilježena svemirskim letovima, seksualnom revolucijom i težnjama za promjenom svijeta. Ali, ima nešto još mnogo važnije, osobito publici. Premda su mu partiture vrlo kompleksne, Bukviću su još važniji zvukovi, ekstremni efekti i šokovi, harmonije i ritmovi koji se slušateljima obraćaju razumljivo i krajnje, krajnje direktno.

Hrvatski skladatelj, pisac i pijanist Dubravko Detoni (Križevci 1937.) diplomirao je glasovir (Svetislav Stančić) i kompoziciju (Stjepan Šulek) na Muzičkoj akademiji u Zagreb. U sviranju glasovira usavršavao se u Sieni (Guido Agosti, Alfred Cortot), a u kompoziciji u Varšavi (Witold Lutosławski, Grażyna Bacewicz), Darmstadtu (Karlheinz Stockhausen, György Ligeti) i u Parizu (John Cage). Osnivač je i umjetnički voditelj ansamble za novi zvuk ACEZANTEZ, s kojim od 1970. nastupa u Europi, Americi i Aziji. Autor je stotinjak raznoraznih glazbenih opusa, desetak knjiga, serija eseja, komentara, analiza, radijskih i televizijskih emisija. Dobitnik je mnogih nagrada za glazbu («Grand Prix» Šestog pariškog biennala, 1969.; «Vladimir Nazor», 1971.; «La Tribune Internationale des Comppositeurs – Unesco», Paris 1972.; «Prix Italia», Venecija 1973.; «Bedřich Smetana», Prag, 1976.; «Nagrada Jugoslavenske radio-televizije» 1968.-1981., itd.)
U Detonijevom stvaralaštvu može se zapaziti spiralni krug koji kreće od dramatična postbartókovskog neoekspresionzima, napaja se zrelim poljskim zvukom, osvježava se lirsko-poetskom (ponekad i multimedijalnom) nadstvarnošću novo-lijepoga i jednostavnoga, da bi se preko dosjetke postmodernističkoga brvna vratio recentnim oštrinama postavangardnog neostrukturalizma. Na cijelome tome putu on uvijek na malo drugačiji način:
- konsonance doživljava disonantno, a disonance konsonatno;
- točke shvaća linijski, a linije i pravce punktulano;
- postupno utišava krajnosti i dopire do ekstremne jednoličnosti dessina, da bi se istim putem vratio prema početku; nerijetko ulazi u prostranstva mehaniziranosti geste, u fenomen ponavljanja ideje ili njezine krhotine;
- odviše ili premalo poznato u određenoj konstelaciji zbivanja doživljava kao humorno, pri čemu njegove nijanse zavise od intenziteta primjene;
- mijenja smisao citata koji, uostalom, najčešće fingira. Tako je stvorio «svoj vlastiti svijet koji (bilo čime potaknut) uvijek počiva na čistom zvuku i glazbenoj ideji; oni čine svako njegovo novo djelo novim i neponovljivim, ali istodobno i prepoznatljivim u načinu na koji se nadograđuje zvuk na koji se akumulira napetost nalazi razriješenje» (Marija Božić).
Svaki je sustav za Detonija potreba koje se valja svaki put drukčije otresti; od naknadnoga bliži mu je istodobni izvještaj, sinkrona kritika upravo trajućeg procesa.

Laura Mjeda Čuperjani (Beograd, 1971.) diplomirala je na Odsjeku za kompoziciju i orkestraciju na Muzičkoj akademiji u Beogradu, u klasi Srđana Hofmana. Pedagoški rad započinje u Srednjoj glazbenoj školi J. Slavenski u Beogradu te kasnije na Muzičkoj akademiji u Beogradu kao asistentica na Katedri za teorijske predmete. Od 2007. godine predaje na Muzičkoj akademiji pri Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, najprije u zvanju višeg asistenta a od 2011. godine je u zvanju docenta. Od 2013. godine je predstojnica Odsjeka za glazbenu pedagogiju.
Njezin skladateljski opus obuhvaća djela za solo instrumente, komorne ansamble do orkestralnih djela i glazbe za kazališne predstave i multimedijalne projekte. Djela su joj izvođena kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu (Beč, Moskva, Geneve, Verona, Bari, Essen, Sofija, Odessa, Kijev, Gdansk, Mlawa, Pariz, Washington, Ljubljana, Beograd, Novi Sad, Podgorica, Priština, Argjiro).
Sudjelovala je na mnogim manifestacijama i festivalima: Međunarodna tribina kompozitora - Novi Sad, Beograd (1993, 1994, 1995, 2001), Festival „Mediadance International“ u Parizu (1998), Glazbeni festival „Pulski glazbenici Puli“ (2008, 2010, 2012, 2016), 46. Glazbena tribina Pula, (2009), Međunarodni festival suvremene glazbe „REMUSICA“ u Prištini (2010), Međunarodni festival „Argjiro“ (2010), 18. Mlawski festiwal akordeonowy Mlawa (2012), Two days and nights of new music – Odessa (2015), Dani harmonike – Ljubljana, Trst, Pula (2016). Izlagala je na Tribini „Nova Djela“ u organizaciji SOKOJ - Muzičkog informativnog centra Srbije u Beogradu 1998. godine, na Prvom međunarodnom simpoziju glazbenih pedagoga u Puli sa temom Koncepcija nastave harmonije u obrazovanju glazbenih pedagoga kao i na drugom znanstveno-umjetničkom skupu asistenata Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Koautorica je sveučilišnog udžbenika Harmonija na klaviru.
Dobitnica je priznanja za ostvareni doprinos djelovanju i razvoju Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, priznanja za izniman doprinos razvoju Odsjeka za glazbenu pedagogiju Muzičke akademije u Puli, nagrade „Vasilije Mokranjac“ za skladbu Concerto za gitaru i komorni orkestar i posebnog priznanja za originalnu glazbu za koreo-projekt Masses/Gromade u suradnji s Teatrom pokreta MIMART. Na Međunarodnoj tribini kompozitora u Beogradu 1994. godine, trio …ili…ili…ili… uvršten je među deset najboljih skladbi kao jedini studentski rad.
Redovni je član Hrvatskog društva skladatelja.
Skladba Strinx za gudački kvartet nastala je petnaest godina nakon autoričinog prvog gudačkog kvarteta. U ovom komunikativnom i dopadljivom jednostavačnom djelu sažete motivske cjeline nižu se u kontrastnim blokovima, a svježina i razigranost ove skladbe djeluju pozitivno i poticajno kako na izvođače tako i na publiku.
Izbor skladbi: The Moments za gitaru, Impulsi za dva klavira, Simple Piano Music za klavir četveroručno, …ili…ili…ili… za flautu, violinu i gitaru, solo pjesme Noć i Hiža, Ciklus „Četiri godišnje riječi“, Salve Regina za dva glasa, flautu, violinu i klavir, Tuga za sopran, rog i klavir, Ave Maria za glas, violončelo i klavir, 4 epizode za gudački kvartet, Strinx za gudački kvartet, Diptych za sopran, mezzosopran i klavir četveroručno, Triptych za mezzosopran, violončelo i klavir četveroručno, Salve Regina za mješoviti zbor, Becoming za solo harmoniku, Disaccordion za glas i harmoniku, Transaccordion za komorni orkestar harmonika, Gromade za simfonijski orkestar, Concerto za gitaru i komorni orkestar, Versus, tri slike za harmoniku i gudački orkestar, glazba za kazališnu predstavu „Rotkve strugane“ te koreo-projekt „Masses“.


Ladislav Grinbaum-Grinski rođen je u Virovitici 1904. godine gdje je i stekao prvu glazbenu naobrazbu. Studij kompozicije upisuje na Muzičkoj akademiji u Beogradu u razredu Josipa Štolcera Slavenskog. Paralelno sa studijem radio je kao pijanist u baru hotela Palas. Već kao student bio je na glasu kao vrlo talentiran skladatelj. Studij završava 1929. i zna se da je nakon toga skladao brojna orkestralna djela, solo pjesme te komorna i solistička djela u kojima se osjećao snažan utjecaj Slavenskog.
Za Koncert za violinu i orkestar, izveden 19. svibnja 1936. (solist Milan Dimitrijević) dobio je prvu nagradu na natjecanju Radio-Beograda. Suita iz baleta Marionete sudbine izvedena je u Varšavi 1935., a Četvrta slavenska rapsodija nagrađena je na natjecanju Cvijeta Zuzorić 1935. godine. Suita Sport u muzici komponirana je na traženje Olimpijskog odbora, a izvedena je u dvorani Kolarčeve zadužbine i u Narodnom pozorištu u Beogradu. Brojne kompozicije Ladislava Grinskog izvedene su u godinama prije Drugog svjetskog rata u Španjolskoj, Čehoslovačkoj, Belgiji, Poljskoj i drugim zemljama. Jedno od poslednjih djela Ladislava Grinskog je Svita za pet horni, nagrađena na međunarodnom natjecanju u Pragu. Gotovo cijeli opus Grinskoga danas se smatra izgubljenim. U arhivu Radio-Beograda nalazi se samo jedno simfonijsko kolo u folklornom stilu.
Nastupao je i kao dirigent. Godine 1934. godine na turneji po Francuskoj i Španjolskoj dirigirao je Akademskim simfonijskim orkestrom. Klaviru je ostao vjeran cijeli život, a osim solističkih nastupa, bio je sve do 1941. pijanist u orkestru Rafaila Blama.
Prema svjedočanstvima suvremenika, Grinski je bio veoma miran i blag čovek, odan radu i obitelji. Zajedno sa suprugom i kćerkom, stradao je u koncentracijskom logoru Sajmište u Beogradu 1941. ili 1942. godine. Istraživanjem života i djela Ladislava Grinskog dosad se najviše bavio srpski književnik i glazbenik Borislav Čičovački.
(Izvor: Rafailo Blam, Jevrejski pregled, 1-2, 1983., http://elmundosefarad.wikidot.com/secanje-na-kompozitora-grinskog)

Amando Ivančić (Ivancsics, Ivanschiz, Ivanschütz, Ivantschitsch, Ivantschiz; Amandus, krsno ime Matthias Leopold), skladatelj (Bečko Novo Mjesto, 1727 – ?, prije 29. XII. 1762). Kršten 24. XII. 1727. Otac mu je podrijetlom iz Gradišća, iz sela Pajngerta/Baumgarten, naseljenog pretežito Hrvatima, a prezime Ivančić nahodi se u gradišćanskih Hrvata od XV. st. do danas (Otto Biba). U rodnome gradu stupio je u Pavlinski red i to prije 30. V. 1744. kada već postaje svećeničkim pripravnikom. Za svećenika je zaređen 15. XI. 1750, mladu misu je pjevao 25. XI. uBečkom Novom Mjestu. Zaključuje se prema tomu da je u razdoblju od stupanja u red, prije 1744., do 1750. a možda i dulje, boravio u pavlinskom samostanu u Bečkom Novom Mjestu. O njegovoj glazbenoj naobrazbi i djelatnostima u okvirima Pavlinskoga reda ili izvan njega, podatci su oskudni i nepotpuni. Prema crkvenoj dokumentaciji, svirao je prigodom posvete novih orgulja 5. III. 1750. u stolnoj crkvi u Bečkom Novom Mjestu. Između 1756. i 1758. boravio je u pavlinskom samostanu Maria Trost kraj Graza. U knjigama računa isusovačke crkve sv. Egidija u Grazu (današnja stolna crkva) zabilježeno je da je potkraj 1755. »Pater Compositor Amandus Ivantschiz…« doputovao iz toga samostana na glazbenu probu (vjerojatno vlastite skladbe), a 1758. upisano je da mu je isplaćena nagrada za pet litanija i kantatu. Mnoge njegove skladbe, sačuvane u samostanskim arhivima na području današnje Češke, Mađarske (Pannonhalma) i Slovačke (Trnava), navele su na pretpostavke da je boravio i u tim zemljama. – Ivančićeva skladateljska ostavština obuhvaća oko 100 crkvenih i svjetovnih djela, sačuvanih u rukopisima u crkvenim, samostanskim i aristokratskim glazbenim zbirkama. Najviše ih je u Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Njemačkoj, zatim u Mađarskoj, Belgiji te u Sloveniji i Hrvatskoj (u Kuhačevoj ostavštini u HDA i u glazbenoj zbirci N. Algarottija Udine u HGZ). Nije pronađena ni jedna tiskovina, no u katalogu leipziškoga nakladnika J. G. I. Breitkopfa iz 1767 (Suplement, II) navedeno je sedam njegovih trija; dva od tih su i u katalogu berlinskoga nakladnika C. V. Ringmachera, 1773. Većina rukopisa nije datirana. Prema današnjemu popisu skladao je 22 simfonije, 16 komornih djela, 21 misu, 20 lauretanskih litanija, 7 oratorija, kantatu, Te Deum, motet i 6 marijanskih antifona. Stvarao je u prijelaznom razdoblju iz kasnoga baroka u ranu klasiku pa se u njegovoj glazbi prepleću obilježja tih dvaju stilskih razdoblja. Među simfonijama je nešto više od polovice četverostavačnih, ostale su trostavačne. Prvi, brzi stavci imaju ranoklasični sonatni oblik s prilično jasnom kontrastnom tematikom, kraćom provedbom i potpunom reprizom. Drugi, polagani stavci su dvodijelni, treći menuet s triom, a četvrti brzi imaju sonatni ili dvodijelni oblik. Orkestar je većinom ograničen na gudače »a 4« (I. violine, II. violine, viole, violončela) kojima su gdjekad dodane po dvije trublje i dva roga, a u simfoniji br. 2 u C-duru i orgulje. Izraz je mjestimice prožet dramatikom ili pak lirskom osjećajnošću, osobito u melodici polaganih stavaka, dok se u menuetu zapažaju utjecaji narodnih plesova. Komorne su skladbe različito naslovljene – Sonata, Divertimento, Trio, Nocturno, Sinfonia, Parthia, a po sastavu i dijelom po građi pripadaju tradicionalnoj baroknoj triosonati za dva solistička instrumenta (violinu i violu, flautu i violu ili dvije violine) i generalbas (violončelo, čembalo).. Ivančićev je skladateljski način jednostavan, jezgrovit, katkad i neuglađen, a najjače mu je izražajno sredstvo melodika, izvorno nadahnuta, svježa, dopadljiva. Mnogi prijepisi njegovih skladba, rasuti na pedesetak europskih lokacija, svjedoče da je bio mnogo izvođen. Skladbe su mu se prepisivale i na poč. XIX. st. S novijim znanstvenim istraživanjima počinju se objavljivati u suvremenim izdanjima te izvoditi

Vinko Jelić (Rijeka, 1596 – Zabern, danas Saverne, nakon 22. VII. 1636), skladatelj, pjevač i instrumentalist, od 1606. godine je zajedno sa starijim bratom Petrom (u. 1609), zborski dječak pjevač u dvorskoj kapeli nadvojvode Ferdinanda u Grazu, gdje mu je učitelj Talijan Matthia Ferrabosco, tadašnji zamjenik glazbenoga ravnatelja. Nakon jednogodišnjega boravka u Rijeci 1609, vratio se 1610. u Graz i, postavši učenikom u Ferdinandeumu, pohađao gimnaziju te kao diskantist pjevao u crkvenom zboru. U Gracu studira na Isusovačkom sveučilištu gdje je 1617. završio bogoslovlje. Za vrijeme studija svira u dvorskoj kapeli. Godine 1618. prelazi u službu Ferdinandova brata, nadvojvode Leopolda, upravitelja biskupija Strasbourga i Passaua, i seli se u njegovu rezidenciju u Zabernu gdje je zaređen za svećenika. U Leopoldovoj dvorskoj kapeli najprije je pjevač (tenorist) potom i instrumentalni glazbenik. Ujedno je od 1618. vikar kolegijalne crkve sv. Marije te nakon 1622. kanonik. Posljednji se put spominje 22. VII. 1636. za ratnih sukoba oko Zaberna. Jelićeva razmjerno opsežna glazbena ostavština sačuvana je u trima zbirkama, tiskanima u rasponu od šest godina u Strasbourgu. Prva Parnassia militia, op. 1, sadržava 24 duhovna koncerta za 1, 2, 3 i 4 solistička glasa i continuo i 4 ricercara za kornet i trombon (jedini potpuno sačuvani primjerak je u Sveučilišnoj knjižnici u Frankfurtu na Majni). U drugoj zbirci Arion primus, op. 2, nalaze se 34 duhovna koncerta za 1, 2, 3 i 4 solistička glasa i orgulje; treća zbirka Arion secundus, op. 3, sadržava Vespere, Magnificat i antifonu Salve Regina za 4 glasa i continuo te 8 kraćih instrumentalnih varijacija (tonusa) za sastav od 4 trombona (ili 4 fagota ili 2 violine i 2 korneta). Druga i treća zbirka sačuvane su nepotpuno (nedostaju dionice tenora, a ostale dionice čuvaju se u Bavarskoj državnoj knjižnici u Münchenu i dijelom u Nacionalnoj knjižnici u Parizu).
Za vrijeme školovanja u Grazu, u kojem su tada djelovali mnogi talijanski glazbenici, Jelić je imao priliku upoznati obilježja novoga, talijanskoga monodijskoga stila, što se očituje već u njegovim mladenačkoim djelima. Jedan je jedan od prvih skladatelja srednjoeuropskoga (austrijsko-njemačkoga) područja koji u duhovnim koncertima uz orgulje uvodi i druge instrumente. Kao skladatelj Jelić je stekao znatan ugled o čemu, između ostalog, svjedoče njemu u čast spjevane pohvalnice, objavljene u uvodniku zbirke Arion primus, u kojima ga anonimni pjesnik naziva »novim alzaškim Orfejem«, također uvrštavanje njegovih skladba u antologije crkvene glazbe koje je priredio J. Donfrid (Promptuarium musicum, 3. Strassburg 1627., 4 duhovna koncerta; Viridarium musico-marianum, Strassburg 1627., 2 koncerta). Spominje ga se i u glazbenim priručnicima 17. i 18. st. te u leksikonima i bibliografskim djelima. Noviji autori ubrajaju ga među istaknute europske tvorce ranobaroknoga komornoga duhovnoga koncerta (A. Adrio).

Ivan Lukačić (Šibenik, ca. 1584 – Split, 1648) gilt als einer der bedeutendsten kroatischen Komponisten. Man nimmt an, dass er seine Musikausbildung in Venedig, Padua oder Rom erhalten hat, somit in jenen italienischen Städten, in welche viele Kroaten zur damaligen Zeit am häufigsten zu Ausbildungszwecken gingen. Im Jahre 1612 unterzeichnet er die Dokumente mit „baccalaureus“, und 1615 erhält er in Rom den Titel „magister musices“. Es scheint, als ob der Ursprung für Lukačićs musikalische Inspiration in Venedig zu suchen ist und möglicherweise zunächst im Kreis der Franziskaner-Musiker, die sich um die große Kirche Santa Maria Gloriosa dei Frari sammelten. Nach beinahe zwanzigjährigem Aufenthalt in Italien kehrte Lukačić zunächst in sein Šibeniker Franziskaner-Stammkloster zurück. Mitte 16020 wechselte er nach Split, wo er bis zu seinem Lebensende blieb. Sogleich nach der Ankunft in Split übernahm er verantwortungsvolle und wesentliche Aufgaben: Er war langjähriger "musicus praefectus" (d.h. Kapellmeister) in der Kathedrale zum Hl. Duje und Guardian des Klosters Sv. Frane. Die Pflichten des Guardians hatte er fast bis zu seinem Tod inne und war bei seinen Zeitgenossen als Künstler sowie als energischer und erfolgreicher Verwalter der Klostergemeinschaft beliebt. Lukačićs kompositorische Hinterlassenschaft ist quantitativ erstaunlich klein. Es ist nur eine Motetten-Sammlung von ihm mit dem Titel Sacrae cantiones (Venetiis, apud signo Gardani, 1620) bekannt. Die Kompositionen aus Sacrae cantiones (insgesamt 27, ein- bis fünfstimmig mit Orgelcontinuo) sind – obwohl sie vermutlich in Italien während Lukačićs mehrjährigem Studium entstanden sind – in erster Linie für das kroatische Publikum gedacht und auf die Erwartungen der priesterlichen Kreise und Vorgesetzten in Split abgestimmt.
Der melodische Ideenreichtum bewegt sich zumeist im Bereich des zurückhaltenden Ausdrucks, frei von affektiven Figuren, mit ausgeschriebenen Melismen und kadenzierenden Verzierungen. Auffällig ist der Einfluss der frühbarocken Ausdrucksweise der venezianischen liturgischen Musik. Die Zurückhaltung im Ausdruck könnte als eine Übereinstimmung mit den norditalienischen Franziskaner-Komponisten (wie z.B. Constanzo Porta oder Giacomo Finetti) gedeutet werden. Doch im Unterschied zum venezianischen farbenreichen Instrumentalklang waren Lukačić und seine Zeitgenossen, die an der kroatischen Küste wirkten, auf die heimischen bescheidenen Aufführungsmöglichkeiten beschränkt, sodass ihre Musik vorweigend nur für Vokalsolisten und kleinere Ensembles mit Orgel- oder Continuobegleitung oder einem anderen Continuo-Instrument bestimmt war. Von der Wichtigkeit Lukačićs Sacrae cantiones zeugt möglicherweise am besten die Tatsache, dass sie als einzige Kompositionen in die damaligen Anthologien Aufnahme fanden, nämlich in die dreiteilige Sammlung von J. Donfrids Promptuarium musicum (Strasbourg, 1627) und in Reinigers Deliciae sacrae musicae (Ingolstadt, 1626).

Sanda Majurec diplomirala je kompoziciju u razredu prof. Stanka Horvata i čembalo u razredu prof. Višnje Mažuran. Usavršavala se u Semmeringu kod Ericha Urbannera i u Szombatelyju kod Michaela Jarrella. Pohađala je Ljetnu školu nove glazbe u Darmstadtu. Surađivala se sa skladateljem elektroničke glazbe Robertom Zanata u stvaranju skladbi za akustične instrumente i elektroniku. Godine 2006. boravila je u Centru za kompozitore u Visbyju (Švedska) u sklopu kulturne suradnje između Hrvatske i Švedske.
Još od studentskih dana surađuje s istaknutim umjetnicima i ansamblima, a njezine skladbe izvode se na koncertima i festivalima u zemlji i inozemstvu, kao što su Muzički biennale Zagreb, Glazbena tribina u Puli, Osorske glazbene večeri, Bartòk festival u Szombatelyju,  Mali festival čembala te Ljetna scena Amadeo. Nastupala je sa Varaždinskim komornim orkestrom pod ravnanjem Catherine Macintosh, Hrvatskim baroknim ansamblom pod ravnanjem Laurencea Cummingsa i Stefana Montanarija, na Festivalu Esteban Salas u Havani, na Malom festivalu čembala te u Torontu i Buenos Airesu.
Kao čembalistica usavršavala se na brojnim seminarima barokne glazbe i plesa Aestas musica  u Varaždinu kod Laurencea Cummingsa. Jedna je od utemeljitelja Malog festivala čembala i osnivača Hrvatske udruge čembalista Continuo. Dobitnica je raznih nagrada i priznanja.

Josip Mandić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Frano Parać (Split, 1948.) diplomirao je 1972. teoriju glazbe, a 1975. kompoziciju u razredu Stanka Horvata na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Godine 1977./78. usavršavao se na području elektroničke glazbe kod Marina Zuccherija u milanskom Studio di fonologia musicale della RAI. Od 1972. do 1978. bio je nastavnik na zagrebačkoj Glazbenoj školi Blagoja Berse. Na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji djeluje kao predavač od 1978. godine, a od 1992. godine kao redovni profesor. U dva je navrata (1985. –1987. i 2002. — 2006.) biran za dekana. Član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1992., a od 2008. redoviti član. Od 2011. tajnik je Akademijinog Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju. I Paraćev otac, Ivo Parać, također je bio skladatelj, što svakako nije pojedinost koja nema nikakav utjecaj na stvaralaštvo Paraća mlađeg. U svojim skladbama, Frano Parać nikada ne zaboravlja sluštelja. Njemu je važno da glazba koju piše bude komunikativna. U stvaranju se često naslanja na elemente glazbe iz puno ranijih razdoblja, osobito baroka, dodajući starom i poznatom zvuku (npr. čembala i gudača) nove ritmove i harmonije. Rezultat je lijepa (izraz koji gotovo da se i ne upotrebljava u tekstovima o suvremenoj glazbi) i slušljiva glazba koja osvaja slušateljstvo bez imalo podilaženja. Jedan od najljepših primjera Paraćeve inventivnosti u povezivanju starog i novog je njegov Kvartet za violinu, violončelo, klarinet i klavir. Djelo je nastalo 1991., u vrijeme kada je u Hrvatskoj bijesnio rat za koji nitko do tada nije mogao vjerovati da se više u Europi može dogoditi. Neobičan sastav kvarteta nije izmišljen za tu priliku nego je namjerno identičan onome za koji je Olivier Messiaen napisao svoj Kvartet za kraj vremena (1940-42.), djelo nastalo u jezivim uvjetima ratnog zatočeništva u logoru). Paraćev Kvartet. To djelo prepuno emocija i prekrasnih melodijskih motiva moglo bi se slobodno uzeti za paradigmu Paraćeve umjetnosti.
 
 
 

Krsto Odak (Siverić kraj Drniša, 1888. - Zagreb, 1965.) stječe osnovnu i srednju naobrazbu u Sinju, Šibeniku i Makarskoj a glazbu uči privatno radeći s Ivanom Ocvirkom i Matijašem Melchiarom. Na studij teologije odlazi u München (1911.) gdje istodobno usavršava i svoja glazbena znanja radeći s uvaženim njemačkim glazbenikom paterom Hartmannaom. Nakon povratka u domovinu (1913.) kao svećenik djeluje u Sinju i obližnjem Otoku. Godine 1919. napušta svećenički poziv i, želeći se potpuno posvetiti glazbi, odlazi na studij u Majstorsku školu konzervatorija u Pragu kod Vitezslava Novaka. Svoj prvi umjetnički uspjeh postiže već na apsolventskom koncertu kada njegova Sonata za violinu i glasovir dobiva prvu nagradu. Nakon diplome (1922.) dolazi u Zagreb gdje odmah počinje raditi kao predavač na Muzičkoj akademiji na kojoj radi sve do umirovljenja (1961.).
Stilska obilježja najavljena u prvim skladbama, sklonost polifonom oblikovanju i naglašavanju folklornih značajki, mogu se zamijetiti i u svim kasnijim Odakovim djelima. Postepeno obogaćuje izražajna sredstva tražeći nove mogućnosti izraza u starocrkvenim modusima. Glavno sredstvo Odakova glazbenog izraza uvijek je bila melodija, a intenziviranjem melodijskih linija u polifonom slogu često je dolazio do oporih, ali nikad ekstremno disonantnih, suzvučja. U crkvenim djelima dolazi do izražaja autorova sklonost prema monumentalnosti i baroknosti.
Odakova umjetnička ostavština preko dvije stotine i pedeset djela. Velik dio čine sakralne skladbe skladane na staroslavenske i latinske tekstove, a osobito su važne ove prve jer su zvučnost staroslavenskog jezika kao i originalni glagoljaški napjevi bili značajnim izvorom Odakove inspiracije.
Od vokalnih skladbi svjetovnog karaktera svakako valja izdvojiti Madrigal za mješoviti zbor, čija je izvedba na festivalu Društva za suvremenu glazbu (ISCM) 1929. u Genevi bila vrlo zapažena.
Veliki uspjeh doživio je i Odakov drugi Gudački kvartet na festivalu komorne glazbe u Baden-Badenu 1927. u izvedbi glasovitog kvarteta Amar - Hindemith.
U njegovu umjetničkom opusu za ovu priliku izdvojio bih samo nekolio najznačajnih djela poput muškog zbora Radosna noć u gradu ili mješovitog zbora Madrigal. Naravno nezaobilazno treba spomenuti i Gudačke kvartete (osobito IV. i V.), Treću simfoniju, kao i skice za Koncert za glasovir i orkestar. Odak je svakako najširoj publici najpoznatiji po dva svoja djela i to: Passacagliom za gudački orkestar, te po svom najoriginalnijem glazbeno-scenskom djelu operom Dorica pleše.
Odak je značajan i kao autor orkestralnih i glazbeno-scenskih djela (četiri simfonije i tri opere), od kojih se 3. simfonija (1961.) i opera Dorica pleše (1933.) smatraju vrhuncima njegovog stvaralaštva. Također valja izdvojiti i Prvu pasacagliu za gudački orkestar (1938., prvotno skladana za orgulje) koja je danas najizvođenije Odakovo instrumentalno djelo.


Boris Papandopulo

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


            Vladko Sunko rođen je u Splitu 1954. godine, gdje je završio Klasičnu gimnaziju «Natko Nodilo". Diplomirao  je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1979. na teorijskom odjelu. Od 1981. djeluje u svojstvu voditelja glazbenih aktivnosti i člana stručnog tima pri Centru za odgoj i obrazovanje u Splitu. Uz ostalo vodi zborne aktivnosti i radi na resocijalizaciji djece i omladine.
            Od prosinca 1982. vodi nastavu teorijskih predmeta na Srednjoj glazbenoj školi «Josip Hatze». Utemeljitelj je i prvi voditelj Zbora dječaka Glazbene škole Josipa Hatzea (1991.).
U svojstvu  vanjskog suradnika  i zborovođe,  radi s Mješovitim zborom HNK-a u Splitu u tijeku sezone 1984./85. Od  svibnja 1988. ravna Muškim pjevačkim zborom, (danas Gradskim zborom) Brodosplit s kojim postiže brojne nagrade na domaćim i inozemnim natjecanjima. Na domaćim zborskim natjecanjima četiri puta osvaja I. nagradu i apsolutno prvo mjesto  (Rijeka 1993., Zadar 1990, 1995., i Umag 1999.), a na inozemnim natjecanjima u Budimpešti 1991. (I nagrada), Mainhausen (Njemačka) 1993. i 1998. (II. i III. nagrada), Litomyšlu (Češka)1997. (II. mjesto i viteška statua za najbolji muški zbor), zlatna medalja i naziv Olimpijskih pobjednika  na Zborskoj olimpijadi u Linzu (Austrija) 2000., I. mjesto i srebrna medalja na Olimpijadi u Bremenu 2004., te ponovo zlatna medalja na Olimpijadi u Xiamenu (Kina) 2006.
Posebno treba istaknuti više uspješnih izvedbi Requiema u d-molu  L. Cherubinija, za muški zbor i simfonijski orkestar. Premijerna izvedba na  Dušni dan  2000. predstavljala je suradnju sa simfonijskim orkestrom HNK-a iz Splita.  Zalaže se i za promicanje djela, nažalost zaboravljenih ali zaslužnih imena naše glazbene kulture (J. Lamperinija, J. Raffaellija) kao i za niz drugih.
U jeku priprema oko obilježavanja 100- te obljetnice, u sezoni 1999./2000. vodi Mješoviti pjevački zbor «Kolo» iz Šibenika. Godine 1992. postaje asistent, a kasnije i predavač  na odsjeku  Glazbene kulture pri Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu, te na novoosnovanoj Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, (od siječnja 1999. u zvanju docenta, a od rujna 2002. izvanrednog profesora). Od listopada 2005. obavlja dužnosti prodekana za nastavu. Aktivno sudjeluje na seminaru (Winter school  The art of Choral Singing u Dubrovniku, vodi radionicu Taller sobre musica choral de Croacia, Santiago (Čile) 2005.
           Sa zborom Umjetničke akademije višekratno dobiva nagrade za najuspješnije izvedbe na Danima hrvatske duhovne pjesme Cro-patria (I nagrada 1996, 2005. 2006.  I. i III. nagrada publike 1999.,  te II nagrada 2001. i 2004.).
            Za uspješan reproduktivan i stvaralački rad u 2000. godini dodijeljena mu je nagrada grada Splita, te plaketa za doprinos i razvoj Sveučilišta u Splitu 2006.
 U središtu njegovih stvaralačkih interesa stoji  zborska, komorna, te glazba za mandolinističke orkestre. Za svoj skladateljski rad stekao je brojna priznanja i nagrade. I nagradu stručnog povjerenstva dobio je za slijedeće skladbe: Capriccio cromatico (Mandolina Imota 1997.), Oče naš (Cro-patria 1997.), Dvije pjesme D. Cesarića (Hrvatski sabor kulture 1999.), Cum invocarem (Cro-patria 1999.), Kaštelanska zvona (Mandolina Imota 2001.), Tvoja i moja tajna (Cro-patria 2004.), Solinskim mučenicima (Cro-patria 2005.)
  Od kompleksnijih radova treba spomenuti  kantatu  za soliste, zbor i puhački ansambl Zlato Gospine milosti.  Skladba je namjenski pisana za proslavu 280. obljetnice krunjenja Gospe Sinjske, gdje je i svečano  praizvedena 1996. godine. Simfonijska poema  In memoriam za veliki simfonijski orkestar 1998., Koncert za mandolinu i orkestar 2001., scenska glazba za dramu Alkestida (Euripid) praizvedena na 49. Splitskom ljetu 2003. te Zatočenik  za gudački orkestar 2004. praizveden na 43. Glazbenoj tribini u Puli ove godine.             
 


Ivan Šibenčanin (Giovanni Sebenico) (Šibenik?, oko 1640. – Cividale del Friuli, 1705.) od svih je hrvatskih baroknih skladatelja za života doživio možda najveći ugled. Glazbu je vjerojatno učio kod venecijanskog skladatelja Giovannija Legrenzija kod kojeg je usavršio i orguljaško umijeće. U razdoblju od 1660. do 1663. djelovao je kao kapelnik katedrale u gradu Cividale del Friuli, a do 1666. bio je tenorist u kapeli Crkve sv. Marka u Veneciji. Iste godine djelatnost nastavlja u Londonu kao glazbenik na dvoru Karla II. te kao orguljaš u kapeli engleske kraljice Katarine. Godine 1673. vraća se u Italiju. Najprije djeluje kao maestro di capella na dvoru savojskih vladara u Torinu, a potom u malom mjestu Corbolò te u Cividale del Friuli gdje je i umro.
Svojedobnu je reputaciju Šibenčanin bio stekao prvenstveno kao skladatelj opera. Nakon povratka u Italiju nastale su tri njegove opere, sve izvedene u Torinu – Atalanta (1673.), Gli amori delusi da amore (1688.) i Leonida in Sparta (1689.), koja je kasnije prerađena kao L'oppresso  sollevato za izvedbu u Veneciji 1692. To su upravo najranije opere iz pera skladatelja hrvatskoga podrijetla. Nažalost, glazbene partiture ovih opera nisu sačuvane, ali postoje tiskana libreta.
Danas je dostupno samo šest Šibenčaninovih skladbi, sačuvanih u rukopisima i sve pripadaju duhovnoj vokalno-instrumentalnoj glazbi. Vjerojatno londonskome razdoblju pripadaju Dedit abyssus za bas i continuo, te troglasni Laudate pueri, moteti nedavno otkriveni u Oxfordu. Čini se da je troglasni O dolor, o moreor nastao za skladateljeva djelovanja u Torinu. Ostale tri skladbe nastale su nakon 1692. za autorova djelovanja u Cividale del Friuli. Najopsežnija je misa L'imitazione zoccolantissima, pisana za dvostruki zbor soprana i basova uz orgulje. Šibenčaninovo majstorstvo možda se najbolje ogleda u virtuoznoj koncertantnoj ariji Responsorio di S. Antonio di Padova za sopran, dvije violine i continuo. Bogatstvo harmonijskog izraza, barokna raskoš zvuka i profinjenost solističkog tretmana glasova mogu se osjetiti u motetu Lauda Jerusalem Dominum, namijenjenom peteroglasnom vokalnom i manjem instrumentalnom sastavu. Atraktivni polifoni vokalno-instrumentalni zvuk daje naslutiti da je Šibenčaninov ugled opernog skladatelja bio utemeljen.


Marcel Tyberg (1893.–1944.) bio je skladatelj, dirigent i pijanist, čija su djela dirigirali su značajni dirigenti poput Rafaela Kubelika i Rodolfa Lipizera. Rodio se u Beču u glazbeničkoj obitelji. Majka, Wanda Paltinger Tybergova, bila je pijanistica, a otac, gotovo istoga imena kao i sin (Marcell), bio je vrlo poznati violinist. Obitelj Tyberg bila je u vrlo bliskim prijateljskim odnosima s obitelji violinista Jana Kubelika. Odatle i prijeteljstvo Marcela mlađeg s dvadeset godina mlađim, slavnim dirigentom Rafaelom Kubelikom. Kao što su i mnoge druge pojedinosti iz života Marcela Tyberga danas nepoznate i neistražene, tako nije poznato niti kakvu je formalnu glazbenu naobrazbu imao. S obzirom na njegove glazbeničke vještine, ona je najvjerojatnije bila vrlo značajna. Prijatelji su ga opisivali kao briljantnog glazbenika sveobuhvatnog znanja. Sudeći po prijateljstvu s dirigentom, violinistom i studentom kompozicije na Muzičkoj akademiji u Beču, Rodolfom Lipizerom (1895. – 1974.), vjerojatno je i Tyberg bio student na istoj Akademiji. Najvjerojatnije zahvaljujući postavljenju Lipizera za šefa dirigenta Simfonijskog orkestra u Opatiji, obitelj Tyberg se 1927. seli u Opatiju gdje Marcel stariji ubrzo umire. U Opatiji je Tyberg skladao Scherzo i Finale za Schubertovu Nedovršenu simfoniju (1928.), Drugu simfoniju (1931.), Sekstet (1932.), Prvu misu (1934.), Drugu sonatu za glasovir (1935.), Trio (1936.), Drugu misu (1941.) i Treću simfoniju (1943.). Osim ozbiljne tzv. ozbiljne glazbe, Tyberg je pod pseudonimom Till Bergmar skladao i popularnu plesnu glazbu.
Nakon očeve smrti, Marcel s majkom, za koju je bio iznimno vezan, ostaje živjeti u Opatiji. Uzdržavaju se uglavnom podučavanjem glazbe i sviranjem u crkvi, a nakon Lipizerova odlaska u Goriziu, 1930., Marcel postaje dirigentom Simfonijskog orkestra u Opatiji. Prijatelji i učenici ga opisuju kao iznimno dobru i dragu osobu koja je nekim crtama lica podsjećala na Beethovena. Njegova glazba, vrlo jasne forme i naglašene melodijske invencije, Tyberg spaja tekovine simfonizna Brucknera i Mahlera s primjesama popularne glazbe svoga doba. Rezultat je više nego sjajan jer je njegova glazba vrlo komunikativna, a istovremeno napisana na najvišoj profesionalnoj razini. Svoju, makar kratkotrajnu, renesansu Tyberg doživljava 2005., u Sjedinjenim Državama, zahvaljujući svom učeniku dr. Enricu Mihichu i Foundation for Jewish Philanthropies koji su organizirali da Buffalo Symphony Orchestra izvede izbor iz njegovih djela. Povezanost između Enrica Mihicha i Tyberga je vrlo duga i duboka. Enricov otac, Milan Mihich, bio je veliki prijatelj s Tybergom koji mu je, prije nego je 1943. odveden u logor (bio je 1/16 podrijetla Židov), povjerio na čuvanje sve svoje rukopise. Nakon završetka rata i dolaska komunista na vlast obitelj Mihich se seli u Milano gdje Milan 1948. umire. Njegov sin Enrico, tada student medicine, kasnije seli u Sjedinjene Države i tamo prenosi Tybergovu ostavštinu. Marcel Tyberg umro je 31.12.1944. u Auschwitzu.
izvor:
http://orelfoundation.org/index.php/composers/article/marcel_tyberg/

Tomislav Uhlik (Zagreb, 24. listopada 1956.), skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog, završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studije teorijskih glazbenih predmeta i dirigiranja. Istaknuti je hrvatski skladatelj srednje generacije čiji opus broji preko stotinu djela za razne ansamble, od amaterskih zborova, tamburaških i harmonikaških orkestara, preko komornih sastava, sve do simfonijskog i simfonijskog puhačkog orkestra. Posebno su mu zapažena djela skladana u folklornom stilu, od kojih su neka, u izvedbi  ansambla Lado, u kojem je kao glazbeni voditelj započeo profesionalnu karijeru, obišla svijet. Dobitnik je Vjesnikove nagrade Josip Slavenski za 1998. godinu, kao i drugih značajnih priznanja.
Kao dirigent djelovao je pretežito u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, u kojem je premjerno izveo nekoliko opereta i mjuzikla poput Kneginje čardaša i Grofice Marice te Kralj je gol i Tko pjeva zlo ne misli. Gostovao je u HNK u Zagrebu i Osijeku, vodio Mješoviti pjevački zbor Lira, a povremeno je ravnao Simfonijskim i Revijskim orkestrom HRT-a te Orkestrom Oružanih snaga RH.
Redoviti je profesor na Odsjeku za glazbenu kulturu Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.