hr | en

Uvertira br. 4 za orkestar, Jugoslavenka

Vatroslav Lisinski (1819. - 1854.)

Godina izdanja: 2009

ISMN: 979-0-706701-66-0

Jezik: Hrvatski, engleski, njemački

Vatroslav Lisinski i njegova orkestralna Uvertira br. 4, Jugoslavenka

 

"Što se mene tiče, živim za glazbu... [ ] Moja je jedina želja pokazati domovini kako ona nije uzaludno za mene prinosila žrtve."

(iz pisma sestri Mariji, Prag, 1. travnja 1848.)

 

 

Najistaknutiji hrvatski skladatelj 19. stoljeća, Vatroslav Lisinski, rođen je u Zagrebu početkom srpnja 1819. godine u obitelji doseljenika iz Dolenjskih Toplica Andrije Fuchsa i Zagrepčanke Ane rođ. Kovačić. Opće je obrazovanje stekao u Zagrebu, završivši nakon gimnazije studij prava i filozofije. Glazbu je učio privatno kod orguljaša Jurja Sojke, a zatim kod Karla Wisnera von Morgensterna, svestranog reproduktivnog umjetnika i skladatelja, jednog od osnivača Musikvereina (današnjeg Hrvatskog glazbenog zavoda) i ravnatelja njegovog Društvenog orkestra.

Mladenačke godine Lisinski provodi kao neplaćeni bilježnik (1842. – 1847.), skladajući istovremeno svoja prva djela u duhovnom okružju hrvatskog narodnog preporoda. Budnicom Iz Zagorja, od prastara (1841.), kasnije znanom pod nazivom Prosto zrakom ptica leti, postaje preko noći poznat pa se na nagovor prijatelja Ognjana pl. Štrige, pjevača i rodoljuba, prihvaća skladanja prve hrvatske nacionalne opere na libreto Janka Cara (kasnije u preradbi Dimitrije Demetra). Ljubav i zloba bila je praizvedena, uglavnom amaterskim snagama, 28. ožujka 1846., a davana je još šest puta tijekom mjesec dana, u ozračju svekolikog zanosa u tom izuzetnom trenutku hrvatske glazbene i opće kulture. Nakon Glinkina Ivana Susanjina (praizvedba 1836.), bilo je to prvo operno djelo na narodnom jeziku u Slavena.

Trogodišnja stipendija hrvatskih rodoljuba omogućila je Lisinskom stručno usavršavanje u Pragu, tada značajnom češkom i europskom glazbenom središtu i žarištu češkog nacionalnog preporoda. Krajnji cilj studija u Pragu bilo je stjecanje diplome. No, kako se zbog poodmakle životne dobi nije mogao upisati na Konzervatorij Lisinski je učio samo privatno kompoziciju i instrumentaciju kod ravnatelja Konzervatorija, Jana Bedřicha Kittla. Ovaj mu je i savjetovao da se upiše u dvogodišnju Orguljašku školu kao redoviti učenik, kako bi po završetku studija, uz molbu, mogao pristupiti završnim ispitima na Konzervatoriju. No, Lisinski nije prihvatio taj prijedlog, već je samo jedan semestar pohađao predavanja iz tonskog sloga kod profesora i direktora škole Karela Františeka Pitscha. Ta je odluka Lisinskog bila kobna za njegovu budućnost, jer bi mu diploma Orguljaške škole bila kasnije dragocjena u Zagrebu. Ovako se nakon trogodišnjeg studija morao vratiti samo s odličnim privatnim svjedodžbama.

Prvo razdoblje studija u Pragu (od listopada 1847. do rujna 1849.) Lisinski je posvetio i skladanju stvorivši niz vrijednih vokalnih i instrumentalnih djela i započevši rad na svojoj drugoj operi – Porinu, na libreto Dimitrije Demetra. Nakon kraćeg odmora u domovini (rujan 1849.) vraća se u listopadu u Prag, ali zbog bolesti prekida taj boravak već u prosincu, da bi u Zagrebu ostao sve do lipnja 1850. godine. U tom je šestomjesečnom razdoblju pokrenuo znatnu reproduktivnu aktivnost.

Svoj treći boravak u Pragu (od početka lipnja 1850. do početka rujna iste godine) Lisinski je posvetio izdavanju svojih čeških popjevaka. No, vrhunac njegova boravka u češkoj prijestolnici i jedini vanjski uspjeh u tom gradu bila je javna izvedba njegove orkestralne idile Der Abend (Večer) na koncertu u Staleškom kazalištu 7. kolovoza pod ravnanjem direktora Konzervatorija Kittla. Odjeci u češkom tisku bili su vrlo povoljni.

Nakon konačnog povratka u Zagreb, u rujnu 1850., prve su dvije godine obilježene bogatim i raznovrsnim skladateljskim radom (11. siječnja 1851. dovršen je Porin), te organizatorskom, pedagoškom i reproduktivnom djelatnošću u Musikvereinu. Lisinski, zajedno s Ljudevitom Šplajtom, radi na novim društvenim pravilima te pokreće i vodi, kao dirigent društvenog zbora i orkestra, sedam "glasbenih zabava". Izvan Muskvereina skladatelj je organizirao "Veliki orkestralni koncert V. Lisinskoga" 6. lipnja 1851. okupivši zagrebačke glazbenike amatere i orkestar "c. kr. kapele regimente Colloredo" koja je tada bila stacionirana u Zagrebu. Program je uz djela Lisinskog (uvertira operi Porin, Bellona, idila Večer) sadržavao i djela Dragutina Spohra, ravnatelja kapele.

Ovaj je koncert bio sastavljen poput pravog simfonijskog koncerta i vjerojatno je zato bio slabo posjećen. O tome govori i kritika nepoznatog recenzenta koji jadikuje zbog "skoro praznih zidina" i "besprimjerne hladnoće" zagrebačkog građanstva. Ono još očito nije bilo dozrelo za orkestralne koncerte kakve je Lisinski posjećivao u Pragu i u svom nerealnom zanosu želio pružiti i zagrebačkoj publici.

Krajem 1851. započinje posljednje razdoblje života Vatroslava Lisinskog. Obilježeno je rastućim razočaranjima i borbom za opstanak zbog sloma svih njegovih glazbenih planova. Nakon što ga Musikverein na "sveobćoj sjednici", 27. studenog 1851., nije imenovao za plaćenog nastavnika (izabrani su drugi), on je nastavio voditi Društveni orkestar i zbor i raditi kao "nadziratelj glazbenih učiona". Obje su dužnosti bile besplatne. Obratio se (početkom rujna 1851.) i Matici hrvatskoj s molbom da mu pomogne oko izdavanja skladbi, no odgovor je bio privremeno negativan. Propala je i nada da će u listopadu 1852. moći kao skladatelj i dirigent sudjelovati na svečanostima u povodu posjete austrijskog kraljevskog para Zagrebu, kao što je bio zamislio ban Jelačić (izvedba Ljubavi i zlobe kao i uvertire br. 7; dirigiranje zborom Musikvereina u izvedbi austrijske državne himne). Plan je u posljednji čas izmijenjen i Lisinski je bio eliminiran. Naposljetku mu je na skupštini Musikvereina, 21. prosinca, na zahtjev članova Društvenog orkestra oduzeto i vođenje Orkestra. Ostao je i nadalje član tehničkog odbora i nadziratelj učiona, ali se posve povukao i prestao skladati.

Kako bi osigurao egzistenciju, Lisinski se u travnju 1853. zapošljava kao "prislušnik" kod Banskog stola s 300 forinti plaće godišnje. No, već u jesen iste godine razbolio se najprije od groznice, a zatim od tzv. vodene bolesti, tako da negativni odgovor na svoju molbu za mjesto kotarskog bilježnika nije više živ dočekao. Umro je, okružen skrbi malobrojnih prijatelja i zaručnice Hedvige Baan, 31. svibnja 1854. godine.

 

Kao skladatelj Lisinski se okušao u svim glazbenim vrstama, a u nekima je ostavio djela trajne vrijednosti. Njegove dvije opere tipične su romantičke opere: Ljubav i zloba (koju je instrumentirao Wisner von Morgenstern) je "opera spasa" koja bi danas mogla zaživjeti jedino u koncertnoj izvedbi, dok je Porin tipična romantička povijesna nacionalna opera, u kojoj se povijesnom tematikom aludira na aktualne prilike. Svoj autentični skladateljski nerv Lisinski je izrazio u 62 popijevke na hrvatske (Ribar, Miruj, miruj, srce moje, Prosjak, Tuga, Osamljen), njemačke (Der Zufluchtsort, An die Frühlingswinde) i češke stihove. Tu su i brojni zborovi (Prelja, Putnik) i budnice, zatim 32 skladbe za glasovir, među kojima prevladavaju stilizirani plesovi, te malobrojna komorna djela. Od većih orkestralnih radova valja spomenuti sedam uvertira, Grande polonaise i idilu Der Abend. Lisinski je skupljao i narodne napjeve, a neke je i harmonizirao.

 

*   *   *

"Pisao sam više pjesama, vokalnih kvarteta, koračnica i tri uvertire, od kojih sam drugu namijenio zagrebačkom Glazbenom udruženju, a treću ću upravo danas podastrijeti svom maestru na pregled."

(iz pisma sestri Mariji, Prag, 1. travnja 1848.)

 

Nakon uspjeha opere Ljubav i zloba u proljeće 1846., Lisinski se na studiju u Pragu sustavno sučeljava s problemima orkestralnog sloga. Tijekom godine 1848. on sklada orkestralni "karišik" Jeka ilirskih napjeva, tri uvertire koje se mogu smatrati pripremnim studijama u ovladavanju klasičnom sonatnom formom i orkestracijom, te prva zrela orkestralna djela – Grande polonaise i Uvertiru br. 4 Jugoslavenku koja je dovršena 15. prosinca iste godine.

Skrativši zbog bolesti svoj drugi boravak u Pragu, Lisinski se sredinom prosinca 1849. vraća u Zagreb gdje već početkom 1850. (6. siječnja) ravna u kazalištu koncertom posvećenom pretežito vlastitom stvaralaštvu: osim jedne popijevke, jednog zbora i odlomaka iz opere Ljubav i zloba program je bio posebno obilježen izvedbama dvaju orkestralnih radova: Grande polonaise i Uvertire br. 4, Jugoslavenke. Izvedena je i jedna arija Vincenza Bellinija i jedan "solo na klarinetu" neimenovanog autora, a u realizaciji je sudjelovao i kazališni kapelnik Wilhelm (Vilim) Müller.

Koncert je organiziralo "Društvo dobrovoljaca zagrebačkih" kojeg je jedan od osnivača, uz Dimitriju Demetra, bio Ognjan pl. Štriga, odani prijatelj Lisinskog. To je društvo bilo aktivno od 19. studenog 1849., a trebalo je davanjem bar jedne hrvatske predstave na mjesec "nadoknaditi nestašicu stalne hrvatske družine". Članovi društva očito su sudjelovali u zborskim točkama, dok se instrumentalni dio ne može zamisliti bez sudjelovanja članova Musikvereina.

U znak priznanja za organizaciju i sudjelovanje u izvedbi koncerta, Lisinski je Uvertiru posvetio "Gospojam dobrovoljkinjam narodnih kazališnih predstavljanah u Zagrebu 1849/50", a možda joj je u svezi s time i dao naslov Jugoslavenka. Zanimljiv je i letak tiskan 26. ožujka 1850. u Zagrebu s popisom učesnica dobrovoljnih predstava, među kojima je i Hedviga Baan. Izraz zahvalnosti naglašen je oduljom pjesmom Petra Preradovića i potpisom "Zahvalno obćinstvo". Skladbu je, dakle, Lisinski posvetio i svojoj zaručnici.

Dok su najave koncerta u većini novina bila konkretne i pune simpatija za prvi zagrebački nastup Lisinskog kao skladatelja i dirigenta, osvrt na koncert bio je općenit, bez navoda skladateljeva imena.

Od kasnijih izvedbi Jugoslavenke posebno valja zabilježiti onu od 17. ožujka 1851., koju je pod nazivom "treća društvena glasbena zabava" snagama Musikvereina organizirao i vodio sam Lisinski. Bio je to pravi orkestralni koncert, na kojem je, između ostalog, izvedena i njegova idila Der Abend.

Koncertna uvertira, kao samostalni orkestralni komad, razvija se u doba romantizma. Namijenjena je isključivo koncertnoj izvedbi, a često je i programnog usmjerenja. Nakon Lisinskog takve su orkestralne komade u nas pisali Blagoje Bersa (Dramatska uvertira), Fran Lhotka, Krsto Odak i drugi. I sam je Lisinski još jednim, izuzetno vrijednim djelom, potvrdio svoj afinitet za ovu tipično romantičku glazbenu vrstu. To je uvertira br. 5, Bellona kojoj je, vođen sugestijom naslova, program naknadno napisao Franjo Ksaver Kuhač.

Uvertira br. 4 skladana je u Es-duru. Instrumentacija je klasična: 2 fl, 2 ob, 2 cl, 2 fg, 4 cor, 2 trb, 3 trn, timp, gran cassa, archi. Lisinski je dakle pojačao limene puhače, kako bi u završnom dijelu Uvertire dobio željeni sjaj.

Djelo je pisano u klasičnoj sonatnoj formi s polaganim uvodom i efektnom kodom. Teme su izrazite, tipične za Lisinskog. Polagana tema uvoda i druga tema sonatnog allegra asociraju na treću temu uvertire operi Ljubav i zloba. Prva tema brzog dijela Uvertire skokovita je i ritmički zanimljiva. U tematskoj građi nema traga "zagorskim pučkim melodijama" kako je to ustvrdio Franjo Ksaver Kuhač. Dvojbena je i teza Lovre Županovića o motivima ilirske budnice Oj, Ilirio, oj! u temama Uvertire; ti su motivi suviše kratki da bi bili prepoznatljivi kao citat.

No, bez obzira na taj "nedostatak", Uvertira br. 4, Jugoslavenka, vrijedno je i markantno djelo koje stoji na početku novijeg hrvatskog orkestralnog stvaralaštva.

 

Koraljka Kos

Zagreb, 2009.

»Dodaj u košaricu
Cijena: 120,00 Kn