hr | en

Rêverie

Franjo Krežma

Godina izdanja: 2010

ISMN: 979-0-706701-90-5

Jezik: hrvatski, engleski

Franjo Krežma (Osijek, 1862. – Frankfurt na Majni, 1881.)

 

»Koga neće žalost obuzeti, kada začuje, da je mlado, mnogo obećajuće čovječje biće našlo brz, nenadan konac? – Ovo će čuvstvo sigurno zaokupiti svakog štioca ovoga lista, kada dozna, da je Franjo Krežma (od dvie godine prvi koncertmajstor Bilseova sbora) neočekivano pao u naručaj smrti i to usljed čira u uhu, koji otvoriv se, izlio se mjesto prema vani, u mozak. Svaki, koji je čitao izvještaje ovoga lista o Bilseovih koncertih, sjećati će se, na kojem je odličnom mjestu uviek spomenuto bilo ime pokojnikovo, kakav je vanredan violinista bio i kako je spadao medju najznamenitije talente sadanjega vremena. Pa istom u dobi od 19 godina ode onamo, otkuda se nitko ne vraća…«, tako je Berlinski list Neue Musiker-Zeitung izrazio tugu zbog nenadanog gubitka izvanrednog violinista, koncertnog majstora u slavnom Bilseovu orkestru, preteči Berlinske filharmonije. Franjo Krežma tek je nešto više od godine dana uspješno koncertirao u slavnom ansamblu, odlazio na gostovanja gdje je proglašavan »novim Paganinijem«, »čudom iz Hrvatske«, kojeg resi »nepogrešiva tehnika i blještav zvuk«, da bi na vrhuncu kratkotrajne slave, za vrijeme turneje u Frankfurtu nakon kratke bolesti preminuo. Iako prvobitno pokopan u Frankfurtu, posmrtni su mu ostaci 1884. preneseni na zagrebački Mirogoj gdje počiva u blizini Augusta Šenoe koji je preminuo nekoliko mjeseci nakon Krežme.

 

Rodom iz Osijeka, Franjo Krežma, zarana je pokazao izvanredan smisao za glazbu, tako da je otac, vrstan slastičar, odlučio čitavu obitelj preseliti u Zagreb. Violinist Đuro Eisenhuth u školi Hrvatskog glazbenog zavoda pomogao je dječaku nabaviti dobar instrument te ga je ubrzo pripremio za prve javne nastupe na kojima je osmogodišnji virtuoz izazivao oduševljenje publike. Ubrzo je počeo i skladati. I starija sestra Anka (kasnije udata Barbot, Osijek, 1859. – Zagreb, 1914.) uspješno je učila glasovir. Oboje djece uz bakinu pratnju i uz očevu financijsku potporu studij nastavilo je u Beču (1871.) i s najvećim uspjehom 1875. završilo konzervatorij. Carl Heissler, Franjin profesor i violist u Hellmesbergerovu kvartetu s oduševljenjem je hvalio njegovu tehničku vještinu i izvanredno pamćenje, što je nadareni pitomac redovito dokazivao na javnim priredbama i zasluženim nagradama.

Još od prvog koncerta brat i sestra zajedno su nastupali u domovini (Osijek, Zagreb, Sisak, Đakovo, Karlovac, Varaždin, Koprivnica, Gradiška, Požega, Slavonski Brod, Vinkovci, Vukovar, Rijeka, Zadar, Split, Dubrovnik, Kotor, Šibenik, Skradin, Senj, Bakar – gotovo 200 nastupa) te na mnogim turnejama na području tadašnje Monarhije i izvan nje: u Sloveniji, Italiji, Austriji, Francuskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Češkoj itd. Prema vlastitim bilješkama samo u prvih godinu dana svirke u Bilseovu orkestru Franjo Krežma solistički je nastupio na gotovo 180 koncerata. Novinske kritike redovito su ga uzdizale na razinu Paganinijeva umijeća, a osim zavidne lakoće baratanja gudalom i kristalno čistog tona hvalila se njegova izražajnost i muzikalnost.

Franjina sestra Anka nastanila se od 1879. u Zagrebu, gdje se bavila privatnom podukom, nastupala je samostalno i u komornim sastavima, a na školi Hrvatskog glazbenog zavoda odgojila je niz istaknutih pijanista i pedagoga, tako npr. Antoniju Geiger-Eichhorn, Dragicu Kovačević i dr.

Svoj violinistički repertoar, bitno obilježen Paganinijevim virtuoznim skladbama i paganinijevskim bravurama u djelima znamenitih violinista i skladatelja Vieuxtempsa, Wieniawskog, Raffa, Spohra, Brucha i drugih, Krežma je često dopunjavao Beethovenovim i Mozartovim skladbama, a na programima su se našla i djela domaćih autora, poput Ivana Zajca, učitelja Eisenhutha pa i vlastita.

Prvenstveno se isticao kao violinski virtuoz, ali je – slično kao i mnogi njegovi nešto stariji i dugovječniji znameniti suvremenici – ostavio traga i kao produktivni skladatelj. Prvi sačuvani skladateljski pokušaji – Studien für Violine – datiraju još iz razdoblja prije odlaska na studij u Beč, no dodatno obrazovanje u kompoziciji proširilo je njegove interese i na složenije vrste. Pedesetak popijevaka (nekolicina i na sakralne latinske tekstove) za glas uz pratnju glasovira, te manji broj uz komorni sastav, zbor i/ili orkestar, skladano je uglavnom na njemačke, ali i hrvatske i talijanske stihove. Na području orkestralne glazbe sačuvana je njegova simfonija i tri uvertire, a na komornom je području ostavio skladbe za glasovirski i gudački kvartet. Ipak, najviše je instrumentalnih djela napisao za violinu uz pratnju glasovira, orkestra ili komornog sastava, među kojima je i Koncert za violinu i orkestar iz 1878. Poticaje je našao u popularnim arijama iz suvremenih pjesama ili opera (varijacije na temu popijevke Miruj, miruj srce moje, fantazije na opere Hugenoti G. Meyerbeera, Nikola Šubić Zrinjski, I. Zajca, Sigfriedova ljubavna pjesma iz Walküre R. Wagnera, romanca na temu iz Dupratove opere Petrarque itd.), sjećanjima na svoja gostovanja (Souvenir à Steinbrück, Spomen-list, Srpske pjesme – Uspomena na Novi Sad i sl.), ili su to pak skladbe tipičnih romantičarskih naslova (Moje sanje, Rêverie) i uobičajenih formalnih naziva (Scherzino, Capriccio, Bolero). Sve ih obilježava karakterističan bravurozan romantičarski stil. Franjo Ksaver Kuhač mu je slao različite narodne napjeve iz svoje zbirke Južno-slovjenske narodne pjesme koji bi Krežmi poslužili kao inspiracija ili temelj za skladanje djela s folklornim obilježjem poput Allegretta u hrvatskom smislu (1880.), i posebno popularnog Bosanskog guslara za violinu i glasovir (1876.). Kuhač je sastavio prvu Krežminu biografiju i popis radova, posebno hvaleći njegov smisao za skladateljski slog, njegovu  liričnost i osjećaj za melankoličnu narodnu melodiju.

Čini se da ga je skladanje sve više zaokupljalo i da je težio prema ostvarenju zamisli da se u kasnijoj životnoj dobi posveti upravo skladanju, nakon što ostvari zadovoljavajuću materijalnu bazu solističkim nastupima. Nažalost, prerana smrt prekinula je i taj njegov san. Od stotinjak skladbi dvadesetak mu je objavljeno još za života i neposredno nakon smrti u Zagrebu, Ljubljani, Beču, Osijeku i na Sušaku. Veći dio njegove ostavštine danas se nalazi u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu.

 

Rêverie za violinu i veliki orkestar u As-duru, poznata i pod naslovom Noćni čar, pripada njegovim zrelim djelima, a nastala je u Berlinu, 28. veljače 1880. Umjetnik ju je izveo u listopadu iste godine uz pratnju Bilseova orkestra. Ova jednostavačna skladba s programskim naslovom zapravo je mala simfonijska pjesma u kojoj do punog izražaja dolazi skladateljev romantičarski senzibilitet, bez ustrajanja u aluzijama na slavenske teme. Trodijelne koncepcije i melankoličkog tempa, djelo očituje atmosferičnu melodioznost i povremeno dijalogiziranje solista i ansambla; srednji dio odudara dramatikom, a potom i udruživanjem nervozne ritamske pulsacije puhača i kratkih kromatikom obojanih fraza solista. Orkestracijski transparentan pasažni dio ponovno vodi do smiraja i poetskih dijaloga solista i puhačkih dionica, sve do rasplinuća.

 

Vjera Katalinić

Zagreb, 2010.

»Dodaj u košaricu
Cijena: 90,00 Kn