hr | en

MLÁDÍ

Godina izdanja: 2006

IDNR: 3859891118014

Paul Hindemith (1895. - 1963.)
Septet
1. Lebhaft 04:00
2. Intermezzo. Sehr langsam, frei 02:09
3. Variationen. Mäßig schnell 03:29
4. Intermezzo. Sehr langsam 02:06
5. Fuge. Alter Berner Marsch. Schnell 03:30

Ratko Vojtek, bas klarinet / bass clarinet / Baßklarinette
Marin Zokić, truba / trumpet / Trompete


Josip Mandić (1883. – 1959.)
Puhački kvintet / Wind quintet / Bläserquintett
6. Risoluto. Grazioso e poco scherzando 03:36
7. Andante capriccioso 04:39
8. Risoluto. Allegretto ritmico 03:21


Leoš Janáček (1854. – 1928.)
Mládí / Mladost / Youth / Die Jugend
9. Allegro 03:35
10. Andante sostenuto 04:53
11. Vivace 03:36
12. Allegro animato 04:21

Ratko Vojtek, bas klarinet / bass clarinet / Baßklarinette


Ivo Maček (1914. – 2002.)
Duhački kvintet / Wind quintet / Bläserquintett
13. Allegro 04:34
14. Animato 03:33
15. Allegro 05:52

Total time: 57:51


2. STRANICA i DALJE...
Jedan od najvećih njemačkih skladatelja XX. stoljeća Paul Hindemith (Hanau, Hessen-Nassau, 16. XI. 1895. – Frankfurt am Main, 28. XII. 1963.) u glazbenom svijetu slovio je kao istinsko glazbeno čudo. Nije on bio wunderkind u uobičajenom smislu riječi, dječačić koji je već u najranijem dobu zapanjujuće virtuozno vladao nekim instrumentom. Naprotiv, iako školovan prvenstveno kao violinist i violist koji je istovremeno vrlo intenzivno skladao, s vremenom je razvijao svoj veliki dar i kroz godine, te zahvaljujući ustrajnom vježbanju, zapanjujuće virtuozno naučio svirati baš sve instrumente modernog orkestra. Ta njegova gotovo nadnaravna i fascinantna vještina, »u dušu« poznavanje baš svakog instrumeta omogućila mu je da u povijesti glazbe bude zapamćen kao skladatelj koji je napisao interpretativno i tehnički iznimno zahtjevne, a opet umjetnički izvanredno vrijedne sonate za svako glazbalo iz instrumentarija današnje ozbiljne glazbe. Osim kao glazbenik koji je osustavio svoj vlastiti, sasvim originalan glazbeni univerzum i kao glazbeni teoretičar, čije je spekulativno mišljenje imalo bitnih utjecaja te se odrazilo na glavne smjernice razvoja Nove glazbe 20. stoljeća, on je kao skladatelj do u tančine proučio tajne kompozicijskih tehnika i postao majstor polifonije najvećeg formata, kojeg je po umješnosti vođenja glasova moguće usporediti i s velikim Sebastianom Bachom. Paul Hindemith ujedno je bio i erudit čija glazba odražava i njegova ezoterična znanja o umjetnosti i umjetnicima (opera Mathis der Maler), ali i teoretičar koji je godinama promišljao i u suglasje pokušao dovesti zakonitosti kozmičkih harmonija s fizičkim zakonitostima glazbe (simfonija i opera Harmonie der Welt). Istovremeno je u cijelom svijetu djelovao kao cijenjen dirigent, predavač i briljantan violist.

Fascinantne tragove svojeg nesvakidašnje plodnog skladateljskog rada Hindemith je ostavio i na polju komorne glazbe. Osim niza skladbi pod nazivom Komorne glazbe (Kammermusiken) Hindemith je napisao i niz koncertantnih djela (Konzertmusiken) u kojima je Hindemith-skladatelj u dosluhu s Hindemithom-virtuoznim multinstrumentalistom ispisao i neke od antolgijskih stranica svjetske glazbene literature i stvorio djela koja su danas dio standardnog repertoara gotovo svih relevantnih svjetskih komornih ansambala.

Septet za puhače jedan je od najsočnijih plodova Hindemithove produkcije komornih djela. Skladba je nastala godine 1948. u vrijeme skladateljevog drugog poratnog putovanja u Europu (Hindemith je još 1937. zbog nacionalsocijalističkog režima napustio Njemačku te se najprije sklonio u Švicarsku, da bi se 1940. preselio u SAD); započeta je u Taorminu na vrućoj Siciliji, a završena u Rimu. O gotovo mocartovskoj lakoći i brzini Hindemithova stvaranja svjedoči i geneza odnosno kronologija nastanka ovog djela: započeto je 22. studenog, a završeno 7. prosinca, usprkos cijelom nizu svakodnevnih obveza i koncerata koje je održao u okviru te europske turneje.

Septet u pet stavaka karakterizira već spomenuto briljantno ovladavanje umijećem polifonije, a po svojoj stilskoj odrednici nesumnjivo ga možemo odrediti kao »paradigmu neobaroka«. Formalna dispozicija djela u kojem su dva Intermezza sporijeg tempa mišljena kao kratki kontrastni predasi između dva virtuozna okvirna i jednog središnjeg stavka, zapravo je»kućište« za prštavo, na trenutke u punom smislu riječi, turbulentno muziciranje pet puhača. I dok prvi stavak razgolićuje i otkriva svoj pravi lik kao daleki rođak concerta grossa, preostala dva brza stavka, treći – Varijacije, te završni – blještava trostruka Fuga, dokazi su majstorskog ovladavanja zanatom i strastvenog odavanja glazbi jednog punokrvnog glazbenika. Iako je nastao u Italiji, u prosudbi Septeta se i interpreti i analitičari slažu da on sadržava malo onog tipično talijanskog ili južnjačkog. Štoviše, kao predložak za temu fuge Hindemith je uzeo melodiju jednog starog marša iz švicarskog Berna (Alter Berner Marsch).

Skladba je praizvedena u Milanu 30. prosinca 1948. i svojom majstorskom fakturom utjecala je na cijeli niz skladatelja, a među njima i na velikog Igora Stravinskog, u čijem Septetu iz 1953. godine nailazimo na sasvim jasne utjecaje i tragove velikog Nijemca.

Nakon što je tek nedavno - gotovo 50 godina poslije smrti Josipa Mandića (Trst, 4. IV. 1883. – Prag 5. X. 1959.), hrvatskog skladatelja koji je velik dio svog života proveo u Pragu (od 1921. godine do smrti) - inicirana potraga za njegovim skladbama, bilo je djelomično već prekasno. Djela ovog skladatelja - čije su orkestralne opuse tridesetih godina 20. stoljeća s velikim uspjehom izvodili svjetski poznati dirigenti kao što su Nikolaj Malko, Fritz Busch, Václav Talich i legendarni Georg Szell u Pragu, Drezdenu i Glasgowu, a o njegovim izvrsnim skladbama pisao i New York Times, praški kritičari njegov Gudački kvartet proglasili »'remek-djelom', jednom od najboljih komornih skladbi tadašnje jugoslavenske glazbe« - kao da su u zemlju propala i potpuno im se zameo svaki trag.

No, kako to biva u CD komentarima s »happy-endom«, nakon višegodišnjih opsežnih i sistematskih istraživanja, jedan dio Mandićevog opusa ipak je ponovo pronađen. Dani okviri ovako koncipirane CD-knjižice su dakako preuski da bi se otkrili svi detalji izuzetno uzbudljive i pomalo apsurdne, gotovo »nevjerojatne« potrage za njegovim izgubljenim skladbama, no spomenimo samo da je najveći dio autografa Mandićevih partitura više od 50 godina nakon što su isčeznule, ponovno pronađen u privatnim stanovima (bolje rečeno podrumima!) Beča i Praga. Ostaje nam vječno žaliti da među njima još uvijek nema Mandićeve Druge simfonije, kompletnog vokalnog opusa, tj. skladbi za glas i glasovir, kao i nekolicine drugih komornih opusa.
Činjenice kao one da je Mandićeva Prva simfonija u prigodi izvedbe u Zagrebu 1931. godine sasvim ispravno okarakterizirana kao »prva moderna simfonija velikih dimenzija jednog našeg autora« , da je libreto za njegovu operu Mirjana izradio skladatelj i književnik Max Brod, čuveni »spasitelj« Kafkinog opusa i prevoditelj Janáčekovih libreta, da je znani Češki kvartet (Československé kvarteto) Mandićev Gudački kvartet kao repertoarni komad izvodio po Europi, nesumnjivo još više povećavaju znatiželju za upoznavanjem njegovog opusa.

Dionice Kvinteta za puhače Josipa Mandića pronađene su (nakon sistematskog »pročešljavanja« praških novina tog vremena i cijelog niza poziva brojeva iz telefonskog imenika istoga grada) u ostavštini jednog od članova čuvenog Praškog puhačkog kvinteta koji je Kvintet praizveo 12. veljače 1931. godine na jednom od koncerata Udruženja za modernu glazbu u Pragu. O izuzetno pozitivnoj recepciji djela u glazbenim krugovima svjedoče i riječi jednog praškog kritičara koji hvali konzekventnu linearnost, polifonu gustoću i zvučnu oporost oplemenjenu slavenskom impulzivnošću te ističe izuzetnu kompozicijsko tehničku vještinu autora u rabljenju karaktera pojedinih instrumenata, sigurnost i konciznost tog zrelog i razvijenog djela (potpisano inicijalima F. B., Z koncertů, Klič, I, 1930-31, str. 251-252). Uspjeh skladbe rezultirao je i odlukom da se Mandićev Kvintet za puhače izvede na Međunarodnom glazbenom festivalu Udruženja za novu glazbu u Beču 17. lipnja 1932. godine kao djelo češke sekcije tog istog udruženja, iako je Mandić tada bio jugoslavenski državljanin. U prigodi te izvedbe svoj entuzijazam i oduševljenje skladbom nije krio niti znameniti slovenski skladatelj Slavko Osterc ističući da je »Kvintet skladba s naročito značajnom južnjačkom melodikom i pravim našim južnjačkim temperamentnim ritmom. [...]« i da je »ta kompozicija u tehničkom pogledu uzorno djelo, po zamisli duhovita, po svojoj koncepciji sasvim moderna i idealno pisana za pet puhača, tako da njena bujna obojenost potpuno dolazi do izraza... « .
Treba odmah na početku reći da je Mandićev glazbeni idiom u Kvintetu (uz onaj u njegovom Gudačkom kvartetu) najradikalniji u cijelom njegovom opusu. Osobito njegov harmonijski izričaj je za to vrijeme izuzetno avangardan i moderan, u tom aspektu usporediv s harmonijskim idiomom skladbi Ernesta Křeneka iz faze prije prijelaza na skladanje dvanaesttonskom tehnikom (ili metodom kako ju je Schönberg nazivao). Od dvanaesttonske tehnike Mandića dijeli tek mali korak: on koristi zapravo slobodni atonalitet, melodijske linije i teme strukturira na način da se u njima 12 tonova kromatske ljestivice nižu gotovo bez ponavljanja.

Nepobitno je da skladanje u tako zadanom tonskom prostoru rezultira i trpkim, oporim zvukom zasićenim disonancom i apartnim tonskim sklopovima, za koje uho razmaženo tonalitetom treba vremena da bi se na njih naviknulo. No, istovremeno ovaj Mandićev opus kao tipičan primjer skladbe iz razdoblja u povijesti glazbe označenog kao Glazba prijelaza, u sebi objedinjuje i prelama cijeli niz stilova: u njoj nalazimo prvenstveno stilske karakteristike nove jednostavnosti (Neue Sachlichkeit), ona je antiromantična, stran joj je patos glazbenog ekspresionizma, ali je i legura neostilova koji se u Kvintetu zrcale prvenstveno u polifonoj, često izrazito motoričnoj (neobaroknoj) fakturi, u svakom slučaju u linearnom načinu mišljenja. S Bélom Bartókom Mandić pak dijeli težnju da u svoja djela inkorporira glazbeni folklor. Baš kao i veliki mađarski, i hrvatski skladatelj to radi vrlo sofisticirano, upotrebljavajući folklornu građu na razini sirovog gradbenog materijala, razlažući je na ljestvične fragmente i intervalske ćelije, a u Kvintetu za puhače i doslovno citira folklorne melodije. U tom kontekstu nemoguće je prečuti citat prvog dijela makedonske narodne pjesme Biljana platno beleše (u verziji koju je u svojoj IX. rukoveti rabio Stevan St. Mokranjac) u polaganom dijelu trećeg stavka skladbe.

Potrebno je istaknuti i izuzetno profinjenu ritamsku izdiferenciranost i kompleksnost Kvinteta. Živim ritmom Mandić skladbi udahnjuje polet, podaje joj plesni pokret, svježinu i mladolikost koja posebice dolazi do izražaja u dva krajnja stavka. I dok je posljednji stavak gotovo jedna vrst scherza, virtuozni i pomalo razuzdani ples, pa čak i njegova parodija, groteska iz koje kao da proviruje neki nacereni lik, u drugom stavku, svojevrsnom lamentu, prevladavaju ekspresivne linije flaute i engleskog roga, turoban i tjeskoban ugođaj, nalik na onaj iz noćnih komada (Nachtstücke) Hindemitha ili noćnih glazbi Bartóka. On se u jednom kratkom momentu neočekivano prekida pojavom fantastičnih noćnih utvara, neobičnih i neobjašnjivih snoviđenja, koji u trenu kao vjetar prohuje pored nas. Nakon toga se stavak ponovo vraća ekspresivnim melodijama i recitativima flaute i engleskog roga. Djelo u cjelini izvođače suočava s cijelim nizom tehničkih problema i s tog aspekta jedno je od interpretativno najzahtjevnijih skladbi svoje vrste u korpusu hrvatske komorne glazbe nastalih između dva rata.


Nakon smrti češkog glazbenog genija Leoša Janáčeka (3. VII. 1854., Hukvaldy u Příboru - 12. VIII. 1928., Moravská Ostrava) prilikom temeljitog pregleda njegove ostavštine, muzikolozi su ostali zapanjeni neočekivanim otkrićem: među skladateljevim notnim zapisima, osim dovršenih skladbi i skica, pronašli su na tisuće papirića, otrgnutih dijelova kuverti, kavanskih računa, dijelova papira kutija od cigareta na kojima su Janáčekovom rukom bili zabilježeni neki čudni, na prvi pogled besmisleni kratki tekstovi: bili su to fragmenti govora, rečenice, ponekad samo nekoliko riječi, a ispod ili iznad njih notama precizno zapisane njihove melodije i ritamska struktura. Janáčeku je gotovo cijelog života bila opsesija u prolazu, na ulici, na trgovima, u vlakovima ili gostionicama osluškivati razgovore prolaznika, nepoznatih ljudi, zemljaka Moravaca i Čeha, te bi odmah, na licu mjesta, kao u transu vadio pisaći pribor i notnim pismom bilježio intonaciju neke njemu zanimljive rečenice. U kratkim fragmentima izgovorenih riječi pokušavao je što je vjernije moguće notama zabilježiti točnu visinu pojedinih slogova i njihov govorni ritam. Kasnije, prilikom skladanja glazbenih djela – prvenstveno svojih originalnih opera – on bi te zapise, koje je nazivao govornim motivima koristio kao vrelo inspiracije u iznalaženju vlastitih melodija i strukture svoje glazbe, ali ih nikad nije doslovno citirao. Na taj način njegova je glazba dobila dimenziju originalnosti, približila se tek na korak od zvukova svakodnevice, postala svojevrsni glazbeni psihogram realnog života u kojem su sačuvane sve nijanse reakcija ljudske psihe, izraz karaktera i temperamenta, strasti, cijeli svemir osjećaja ili afekata prvo transformiranih u govor, a kasnije, kao insekt u jantaru okamenjenih i zauvijek očuvanih u glazbenom zapisu.

Početna melodija Janáčekovog remek djela, suite za puhački sekstet Mladost (Mládí), bazira se upravo na jednom takovom govornom motivu (Sprechmotiv) – »Mládí, zlaté mládí« (»Mladost, zlatna mladost«), i jedan je u nizu primjera kako je Janačekovo uho hapsilo, a njegova imaginacija potaknula godinama brušen, hiper-istančan sluh da melodiju i ritam govora pretopi u glazbu. Na skladanje jednog novog djela upravo za ansambl puhača, Janáčeka je po vlastitim riječima potaknuo i koncert sjajnog pariškog ansambla Société moderne des instrumentes à vent, kojeg je čuo prilikom jednog onodobnog posjeta Salzburgu. Naslov skladbe i njena programna dimenzija po svemu sudeći je izravna posljedica i tadašnjeg Janáčekovog pisanja autobigrafije u povodu sedamdesetog rođendana, intenzivnog prisjećanja na dane djetinjstva i mladosti. Tako sigurno nije slučaj da se tema mladosti kao važna potka i lajtmotiv istovremeno provlači i kroz libreto opere Stvar Makropulos na kojoj je skladatelj u to vrijeme predano radio. Ipak, pravi izvor osjećaja »druge mladosti« koju je Janáček u to vrijeme ponovo proživljavao, istinski duhovni vrutak intenzivne glazbene supstance ovog djela jest ispunjenje skladateljevog ljubavnog sna, razbuktala strast i intenzivna emotivna veza s Kamilom Stösslovom, od njega mnogostruko mlađom ženom, njegovom muzom koja je na skladateljevu inspiraciju i stvaralačku produktivnost utjecala poput najboljeg eliksira mladosti.

U trećem od pet stavaka skladbe Janáček kao osnovnu glazbenu misao rabi glavni motiv iz skladbe Marš plavih kapica (Pochod Modráčků) napisane nedugo prije Seksteta, što je aluzija na plave uniforme dječaka pjevača augustinskog samostana Nebeske Kraljice u Brnu u kojem se Janáček školovao i tamo došao još kao dječak godine 1865.
Iako svojim trajanjem neveliko djelo, suita za ansambl puhača Mladost, osim što poput dobrog vina u sebi nosi vedrinu, poletnost, zamah i visok energetski naboj ponovo pronađene vječne mladosti, pršti od glazbenih dosjetki, živog ritamskog pokreta i dobrog humora.
Ciklički princip čitave suite očituje se i u ponavljanju osnovne teme prvog stavka u posljednjem, čime se podcrtava tematska povezanost, što doprinosi i dodatnoj koherentnosti Janáčekovog strukturalno slobodnog stila. Time se skladba i svojom arhitektonikom zaokružuje u harmoničnu formalnu cijelinu. U skladbi više nema tragova folklora i narodnih napjeva toliko karakterističnih za njegove ranije skladbe. Na njihovom mjestu sada je kozmopolitski duh kao posljedica Janáčekovog upoznavanja suvremene glazbene produkcije s kojom se imao prilike susresti na koncertima Međunarodnog društva za suvremenu glazbu, a dakako, i njegovih putovanja Europom nakon što je glazbeni svijet prepoznao njegov genij.

Djelo je praizvedeno u Brnu 21. listopada 1924. godine, a njegovi prvi interpreti bili su profesori tamošnjeg Glazbenog konzervatorija. Kako je klarinetist iz ansambla tom prilikom, zbog problema s instrumentom uzrokovanih temperaturnim razlikama, svoju dionicu uspio odsvirati tek fragmentarno (što je skladatelja prilično oneraspoložilo), kao pravi termin praizvedbe Janáček radije navodi 23. studeni iste godine. Tada su Mladost u Pragu - ovoga puta uključujući i vrlo eksponiranu dionicu klarineta u punom zvuku - izveli članovi Češke filharmonije.

Ivo Maček (Sušak, 24. III. 1914. – Zagreb, 26. V. 2002.) sjajan hrvatski pijanist i glasovirski pedagog paralelno je studirao glasovir (V. Rosenberg-Ružić i S. Stančić) te kompoziciju (F. Dugan) na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, nakon čega je svoje skladateljsko umijeće usavršavao i u Parizu (J. Roger-Ducasse). Iako neprijeporno velikog skladateljskog potencijala, Maček se glazbi ipak posvećuje prvenstveno kao interpret, komorni glazbenik, ali i organizator te učitelj. Kao meritornu karakterizaciju Mačekove visoko kultivirane izvođačke umjetnosti iz niza iznimno afirmativnih napisa i kritika iz periodike za ovu priliku izdvajamo prosudbu jedne od najprominentnijih povijesničarki hrvatske glazbe K. Kos: »Veoma profinjen umjetnik svestranog klasičnog obrazovanja, dubokih osjećaja i široke muzičke kulture, Maček virtuozno savladava tehničke probleme i duboko se uživljava u svaku pojedinu kompoziciju koju izvodi, ostajući uvijek dosljedno vjeran stilskom oblikovanju i intencijama autora«. Svoju umjetnost kao pijanist i komorni glazbenik Maček je predstavio u najvećim europskim metropolama, a kao glazbeni pedgog odgojio je niz pijanista kojima je baštinio široke vidike, pogled na glazbu iz visina, iz perspektive erudita i humanista te im ucijepio svijest o potrebi maksimalnog savladavanja i perfekcioniranja sviračke tehnike, postizanje virtouznosti kao imperativ isključivo u službi najviših ideja glazbene umjetnosti.

Kao skladatelj, Maček je iza sebe ostavio kvantitativno malen, ali po svojoj umjetničkoj vrijednosti i kvaliteti izniman opus u kojem je inventivan harmonijski jezik koncentriran i lijevan u po rješenjima maštovito oblikovan, ali uvijek vrlo pregledan formalni okvir.

Puhački kvinet skladan je 1987. godine i reprezentativan je primjer fizionomije cjelokupnog Mačekovog glazbenog izraza. Po svojoj fakturi skladba je tipično neoklasicističko djelo vrlo jasnog formalnog ustrojstva s tri stavka od kojih je svaki podijeljen u tri odsjeka. Atmosfera, dah, te posebice harmonijski idiom skladbe, pri prvom slušanju na nepcu slušatelja neizbježno prizivaju aromu glazbe čuvene francuske grupe Les Six, posebice opuse Francisa Poulanca ili Dariusa Milhauda, što i ne čudi ako se prisjetimo da je Maček, u vrijeme kad su oni bili na vrhuncu slave, došao na studij u Francusku. Ipak, kao što to potvrđuje i oštro oko i mikroskopski uvid u strukturu harmonijskog jezika Ive Mačeka skladatelja Natka Devčića, u Kvintetu je zamjetno izuzetno bogatstvo originalnih riješenja na polju harmonije. U tom smislu, iako po duhu neporecivo srodan svojim francuskim uzorima, Kvintet, kao i ostali Mačekovi opusi, svjedočanstvo su bogatstva »umjetničke nadahnutosti i visokog zanatskog artizma harmonijske misli« (N. Devčić).

Temeljna glazbena supstanca skladbe bazira se na kratkim neobaroknim temama i organizirana je u polifone i homofone odsjeke koji se naizmjence nižu u zasebnim formalnim blokovima. Linearno mišljeni odlomci u dva okvirna stavka oblikovani su kao fugata, gotovo identičnih ekspozicijama fuga. U homofonim odsjecima jedan instrument vrlo često donosi osnovnu temu čiji se tonovi poput svjetlosnih zraka prelamaju kroz homofone perlaste akordičke staccato figuracije, koje se poput bisera kotrljaju skladbom. Maček ponekad melodiju udvaja u dva instrumenta te joj na taj način daje novu zanimljivu boju.
Kvintet je zapravo nepretenciozno djelo koje ne postavlja dubokoumna pitanja nego je zrcalo vedrine, skladba dječački zaigrana, a opet šarmantna, profinjena u izrazu, otmjena u karakteru i puna topline.

Davor Merkaš

Zagrebački puhački ansambl osnovan je 1991. godine. Čine ga ambiciozni i već afirmirani glazbenici, obrazovani na više različitih visokoškolskih glazbenih ustanova, usavršavani u zemlji i u inozemstvu. Repertoar ansambla je vrlo širok, a obuhvaća skladbe mnogih stilova i razdoblja, s naglaskom na glazbi 20. stoljeća. Interpretacije ansambla krasi sklad kvinteta u cjelini, kao i osobnost te kvaliteta svakog pojedinog člana kao solista.
Ansambl je redovit gost brojnih domaćih glazbenih festivala među kojima su Večeri na Griču, Muzički biennale Zagreb, Festival sv. Marka, Ljetna scena Amadeo, Omiško ljeto, Pulski festival i dr. Surađuje s istaknutim glazbenicima kao što su Stephen Kovachevich, Anđelko Krpan, Ratko Vojtek, Višnja Mažuran, Ljubomir Gašparović i dr. Uz brojne hrvatske gradove ansambl je gostovao u Južnoj Americi.

Flautist Dani Bošnjak diplomirao je i magistrirao flautu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Polazio je tečajeve Maxencea Larrieua i Karl-Bernharda Sebona. Bio je član orkestara opera Hrvatskih narodnih kazališta u Zagrebu i Splitu. Član je Hrvatskog baroknog ansambla. Od 1992. djeluje u Zagrebačkoj filharmoniji.

Oboist Branko Mihanović diplomirao je u Freiburgu u razredu Heinza Holligera. Nastupao je s mnogim orkestrima, a koncertirao u Europi i u SAD-u. Ostvario je mnoge snimke, te nekolicinu diskografskih izdanja. Predaje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Godine 2005. imenovan je ravnateljem Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Klarinetist Danijel Martinović diplomirao je 1990. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Josipa Nochte. Tijekom studija primio je više nagrada i priznanja. Održao je velik broj solističkih koncerata u Hrvatskoj i u inozemstvu. Trenutno je voditelj Karlovačkog puhačkog orkestra i član Orkestra Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Kornist Bánk Harkay diplomirao je 1992. na Muzičkoj akademiju u Zagrebu u razredu Prerada Detičeka. Tijekom studija sudjelovao je na mnogim natjecanjima postižući zapažene rezultate. Usavršavao se i polazio poslijediplomski studij kod Hermanna Baummana (1993. - 1995.) u Essenu. Član je Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije.

Fagotist Ricardo Luque diplomirao je na Konzervatoriju P. I. Čajkovski u Moskvi. Usavršavao se kod Williama Waterhousa u u Londonu. Nastupao je uz mnoge južnoameričke i europske orkestre. Bio je član više komornih ansambala, Simfonijskog orkestra iz Caracasa, Orkestra Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu te solist fagotist Zagrebačke filharmonije.


Ratko Vojtek- multiinstrumentalist - ubraja se među najistaknutije hrvatske glazbenike. Jedan je od rijetkih europskih solista na bas-klarinetu i jedini hrvatski glazbenik s diplomom tog glazbala, koju je stekao zahvaljujući stipendiji Fonda Ivo Pogorelić u Amsterdamu u klasi istaknutog virtuoza Harryja Sparnaaya. Osim u Hrvatskoj nastupao je u brojnim europskim zemljama. Kao značajni uspjesi u njegovoj karijeri mogu se izdvojiti recital u kultnoj amsterdamskoj dvorani De IJsbreker, 40 recitala u Španjolskoj s pijanistom Ljubomirom Gašparovićem, te snimka Snake Charmer Srđana Dedića koja je posredovanjem UNESCO-a obišla 22 svjetske radio postaje. Ovom glazbeniku velike muzikalnosti i bogatih izvođačkih mogućnosti brojni su skladatelji posvetili svoja djela.
Nositelj je nekoliko nosača zvuka za različite diskografske kuće (Orfej, Croatia Records, BeSTMUSIC, Rocco i Partner i dr.).

Marin Zokić - trubač – jedan je od istaknutih hrvatskih umjetnika mlađe generacije. Diplomirao je trubu u klasi Stanka Selaka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se na Međunarodnoj trubačkoj akademiji u Bremenu kod istaknutih solista, orkestralnih umjetnika i pedagoga. Za boravka u Bremenu sudjelovao je u projektima Bremenske filharmonije i opere. Nastupao je kao član Međunarodnog omladinskog orkestra Philharmonie der Nationen pod ravnanjem Justusa Frantza po europskim gradovima. Sudjelovao je na međunarodnim natjecanjima u Markneukirchenu i Parizu.
Kao solist surađivao je s brojnim hrvatskim orkestrima kao što su Zagrebačka filharmonija, Hrvatski komorni orkestar, Varaždinski komorni orkestar, Orkestar Opere HNK u Splitu, Splitski komorni orkestar, Simfonijski puhački orkestar Hrvatske vojske i Orkestar Hrvatske ratne mornarice Split. Od 1998. godine prvi je trubač Zagrebačke filharmonije, a kao komorni glazbenik član Hrvatskog Brass Kvinteta s kojim je ostvario niz zapaženih koncerata u Hrvatskoj i u inozemstvu. Docent je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.



»Dodaj u košaricu
Cijena: 99,00 Kn