hr | en

10x1

Boris Papandopulo

Godina izdanja: 2008

ISMN: 979-0-706701-50-9

Jezik: hrvatski, engleski

Za hrvatskoga skladatelja Borisa Papandopula (1906.-1991.) s pravom je bilo rečeno da je to stvaratelj koji zna i može ostvariti sve zamislivo, od vokalne minijature te komornih i instrumentalnih ostvaraja do simfonije, opere i oratorija. Već njegovi rani ostvaraji očituju težnju k briljantnoj dekorativnosti, nedostižnoj vedrini (unatoč obilnoj upotrebi kromatike koju ne napušta ni u zreloj fazi), majstorskoj polifonijskoj zaigranosti koja postupno grabi sve dublje, sjajnom osjećaju za oblik i (osobito) trajanje te nepogrješivu pretapanju kontrastnih blokova, pri čemu se obilato i nadasve dosjetljivo služi najraznovrsnijim koloritnim nijansama. Jedva je shvatljiva skladateljeva neuništiva radoznalost i vječna zainteresiranost za sve što se u stilskome pogledu događalo oko njega; no on je i u tome uspio sačuvati osebujnu slobodu svojih stanovišta. Kao što kaže Marija Bergamo, Papandopulo se mogao s »dodekafonskim nizom i njegovim oblicima poluozbiljno poigrati u tonalitetnom polju i u žanru lirično-meditativna nokturna, parodirati situacije iz Slika s izložbe M. P. Musorgskoga, kromatiziranu glasovirsku figuru kao noseće gradivo iznenada pretvoriti u dijatonizirani folklorni plesni predložak, virtuozni tokatni automatizam prožeti humornim akcentima, a suhu grafičku sliku liričnošću... Njegove su teme-teze intonacijski jedinstvene, žanrovski oslikane, pretežito homofonijske fakture, ali jasno harmonijski osvijetljene. Te 'formule' dobivaju, u protoku što ga definira montiranje odsjeka u prostoru, pun izraz i značenje stilizacijom, parodijom, deformacijom, gradiranjem«. Sa sazrijevanjem je u Papandopulov opus stizao i sve bogatiji sadržaj, pri čemu majstor nije nikad napustio osnovno načelo svojega stvarateljskog pristupa djelu: njegovu izgradnju i konačno oblikovanje na temelju čiste glazbene supstancije. Ako bi trebalo izreći nekakvu definiciju, onda bi sažetak Papandopulova golema opusa valjalo potražiti u nekoj vrsti sinteze svih važnijih novih glazbeno-svjetskih utjecaja s ritmičko-melodijsko-harmonijskim značajkama slavenskoga narodnog melosa. Kao izvrstan pijanist Papandopulo je znatan dio svojega opusa posvetio glasoviru. Tome značajnom dijelu njegova stvarateljstva, punome impulzivnih ali svježih, znalački okretnih, no, oblikovno konciznih, jasnih i duhovitih detalja, posvećeno je ovo izdanje.


Boris Papandopulo: 10 x 1
Deset muzičkih impresija, svaka po jednu minutu trajanja za klavir-solo
Allegro moderato
Adagio
Vivace
Pesante
Allegro moderato (Dodekafonska)
Allegretto (Valcer)
Moderato (in due!)
Andantino
Allegro
Allegro con brio – Alla Marcia (Meno mosso)

10 x 1 Deset muzičkih impresija, svaka po jednu minutu trajanja za klavir-solo zadnje je Papandopulovo glasovirsko djelo, nastajalo u Tribunju od 16. veljače do 10. ožujka godine 1989., koje je Dalibor Cikojević praizveo 4. kolovoza godine 2004. na Osorskim glazbenim večerima. To je »dojmljiva, kaleidoskopski ostvarena sinteza svih skladateljskih stilova i tehnika, koja svojom spontanošću izvrsno oslikava skladateljevu ličnost i njegov vječno zaigran i živ duh pun vječnog optimizma i humora« (Dalibor Cikojević). Taj osebujan, naizgled slobodan kolaž ipak je građen s nekom tajnovitom zamišlju o svemu nadređenoj cjelovitosti suite. Prva minijatura (Allegro moderato, 2/4) poput prave predigre najavljuje gotovo sve bitne čimbenike Papandopulove klaviristike koji će se pojaviti u suiti. Stavak predstavlja svojevrsnu poskočicu unutar koje se vrti markantan motiv zabavljen igrom rastavljenih terca, u koju se povremeno upliću brzometne sekundne pasaže, naizmjenične kvinte i (smanjene) kvarte, skokovi durskih, molskih i smanjenih kvintakorda, prikrivenih septimakorda, pa čak i pristojno obojenih klastera. Lagane natruhe jazza tu se paradoksalno miješaju sa samo natuknutim čimbenicima hrvatskoga folklora. Kako skladatelj osobitu pozornost uvijek poklanja što dopadljivijem i neočekivanijem završetku svake svoje skladbe – na to paze mnogi veliki majstori, sjetimo se samo Chopinovih završnih doskočica, a nisu za odbaciti ni Pendereckijevi šokantno blagi tonalni završetci burnih klasterskih eskapada – i ovdje čitavu bujicu tonske elokvencije iznenada prekida odrješit, troglasno ekvisono postavljen ton c. Tričetvrtinski Adagio politonalna je, polifonijski vješto izrađena imitacija unutar koje skladatelj u dva navrata dokazuje svoj izrazit smisao za gradnju velikoga melodijskog luka koji se najprije kreće u većim intervalskim razmacima, a kada zaželi ubrzati tempo i podići dinamiku, mudro se služi sve manjim intervalima, pa konačno i kromatikom. Još jednom potvrđujući ranije spomenuto načelo dosjetljiva završetka, Papandopulo sve do samoga kraja minijature brižljivo i krajnje promišljeno skriva njezin matični cis-mol. Vivace (5/16) kromatikom je natopljena studija ostinata u gornjemu glasu, koji donekle prikriva folklorom zadojenu melodiju što se u donjemu glasu provlači kroz uzak koridor koji joj je preostao. Tako se stvara dojam pokretnoga klastera koji neprestano oživljava znakovito punktiran motiv u lijevoj ruci. U središnjici se stavka nenadano pojavljuje zanimljiva interpolacija dur-molskoga kvintakordskog niza koji dojmljivo boji dosjetka jeke, a uoči njegova kraja naizgled bezazlena kromatska pasaža na strpljivo mozartovski način najavljuje završni, presudno ispisan glissando. Pesante (4/4) wagnerijanski je snažan koral iz kojega – kao uhodan zaštitni znak Papandopulova opusa – neprikriveno izbija narodni duh. To je kraća rasprava oko već na samome početku dvokratno citirana a još i danas slavna Tristanova akorda. Razmatranje naglo prekida rastavljen septimakord koji se, praćen sudbinski zamirućim timpanskim basom, oprezno razriješava u neočekivani akord d-mola. U dodekafonski strukturiranoj skici Allegro moderato (2/4) oko početnoga dvanaesttonskog niza počinje se omatati sve gušći kontrapunkt, no njegovo se vodoravno kretanje – je li to jednostavno šifrirana skladateljeva poruka svijetu? – na vrhuncu zbivanja pretapa u okomito, akordičko, u sklop tonalnih harmonija koje (da iznenađenje bude tim veće) svoje varavo naglašeno rješenje, privremeno nađen spas u e-molu, postupno iznevjeravaju te se vjerolomno razlažu u završni, pomalo bojažljiv As-dur. Umjereno zavrćen valcer Allegretto (3/4) improvizirajuće je slobodna melodijsko-harmonijska jazz-meditacija u ponešto zamišljenome raspoloženju, u kojoj presudnu ulogu ima zagasito-senzualna kromatika, a iz koje povremeno izbijaju neki jasniji tonalitetni obrisi: as-mol, c-mol, C-dur itd. Kao da se u izmaglici prisjeća prethodnoga kraja, sve se konačno zaustavlja na samim time iznenađenome tonu as. Moderato (in due!, 6/8) na osebujan je način, u neoklasicističkoj maniri obrađena pijevna dvoglasna invencija. S naporom se popevši u vrtoglave visine, njezina se melodija s nostalgijom prisjeća motiva rastavljenih terca iz prvoga stavka; kako bi potvrdile da se ne radi o halucinaciji, one se javljaju još dvaput, a potkraj odjeljka prelaze u niz vlastitih obrata, rastavljenih seksta. Prateći sve to, melodija se od užitka rasprsne, izblijedi i nestane u tišini. Svoju melodiju Andantino (3/4) povjerava (a što mu drugo i preostaje?) desnoj ruci, a nju, raspoređeni u obliku ostinata, prate mali, duboki, tajanstveno zašuljani klasteri u (zasada) preostaloj, lijevoj ruci. Odjedanput odjek prethodnoga melodijskog penjanja prerasta u pomalo grub glissando, što dovodi do gotovo najveće moguće razdaljine među izvoditeljevim rukama. Međutim, izmorena ponovnom pojavom početne situacije, faktura stavka lagano odumire u jedva čujnome, zatrepereno visokom kraju. Unutar neumorne pak 2/4-ske mjere djetinasto zaigrane polke Allegra javljaju se zlobni akcenti koji ipak uzaludno pokušavaju prevrnuti njezin tvrdoglav ritmički sklad. Presudnu točku zlatnoga reza označavaju markantne pasaže u ekvisono oktavama, a kao doprinos cikličkome jedinstvu suite ponovno se pojavljuju rastavljene terce iz prvoga stavka, ovaj put – kao majstorska strukturalna dopuna – u sekstama obih ruku. Virtuoznu kodu priprema zahuktala trozvučna raketa, kao da su se spojile sve rastavljene terce, što svjedoči o pomalo zafrkantskome skladateljevu odnosu prema cantusu firmusu ciklusa. Iz toga sasvim logično proizlazi tipično papandopulovska tonska šala čistoga kraja stavka. Najprevrtljiviji ali i najvirtuozniji odjeljak djela, završni Allegro con brio (5/4, 3/4, 7/4, 2/4) šarena je glazbena premetaljka puna zanimljivih metričkih promjena koje uporno prekida zloslutno snažan recitativ u unisono oktavama. Drugi dio minijature (Alla marcia u nešto sporijem 2/4-skome metru) promišljeno priprema dopadljiv kraj tome melodijsko-harmonijsko-ritmičkom sažetku svih važnijih čimbenika djela, papandopulovskome kolažu zabavne tonske igre radosti i humora.

Dubravko Detoni

»Dodaj u košaricu
Cijena: 90,00 Kn