hr | en

Amorosi concetti. Madrigali voce sola facili per cantare, et sonare nel clavicembalo, chitarone o liuto. Libro primo

Tomaso Cecchini

Godina izdanja: 2018

ISMN: 979-0-801350-01-5

Jezik: Hrvatski, engleski

Tomaso Cecchini (Verona, oko 1582. – Hvar, 1644.) najznačajniji je talijanski skladatelj koji je djelovao u hrvatskim krajevima u prvoj polovici 17. stoljeća. Po svoj prilici u rodnom je gradu ili negdje drugdje u Italiji stekao solidnu glazbenu naobrazbu, a u Dalmaciju je prvi put došao 1603., čini se na poziv učenoga splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa. U Splitu (do 1614.) i potom u Hvaru (od 1614. do smrti), u razdoblju od preko 30 godina, obavljao je razne glazbeničke dužnosti, bio je maestro di cappella stolnih crkava, učitelj pjevanja i orguljaš. Od 1612. do 1635. Cecchini je kod uglednih venecijanskih nakladnika Ricciarda Amadina te Giacoma i Alessandra Vincentija objavio najmanje 27 samostalnih tiskanih zbirka duhovne i svjetovne glazbe, monodija, višeglasnih madrigala i canzonetta, zatim psalama, moteta, nekoliko zbirki misa, instrumentalne sonate i plesove. Od sve te razmjerno opsežne skladateljske ostavštine ostalo je sačuvano samo 8 zbirki u cijelosti, ostale su sačuvane više ili manje fragmentarno, a osim instrumentalnih sonata (1625.) tek su četiri zbirke madrigala (1612., 1613., 1616., 1617.) dostupne u suvremenom izdanju. Veronežanin Tomaso Cecchini podjednako je važan za hrvatsku kulturu kao što su njemački skladatelj Georg Friedrich Händel za englesku ili talijanski majstor Jean-Baptiste Lully za francusku. No glazba splitskoga i hvarskoga kapelnika istom očekuje svoj zasluženi revival.
Ennio Stipčević 
 
 
Zbirka Amorosi concetti. Madrigali voce sola, facili per cantare, et sonare nel clavicembalo, chitarone o liuto. Libro primo (Venecija, 1612.) Veronežanina Tomasa Cecchinija značajan je glazbeni artefakt, osobito važan za povijest glazbe na području današnje Hrvatske: to je najranija tiskana zbirka barokne glazbe, nastala u Dalmaciji. Podaci o izvođenju svjetovnih i duhovnih monodija koje možemo iščitati iz predgovornih posveta u Cecchinijevim tiskovinama, svjedoče o skladateljevoj povezanosti s glazbenim i kulturnim životom Splita, Hvara, Trogira i uopće Dalmacije. Plodnu skladateljsku djelatnost započeo je početkom 17. stoljeća, u doba koje historiografija najčešće prepoznaje kao „prijelazno“ razdoblje, bogato raznovrsnim stilovima podvojenima između pogleda „unatrag“ (stile antico) i „unaprijed“ (stile moderno), tj. vrhunaca koji nužno prelaze u teoretsko oformljenje ili pak predstavljaju inovaciju, više ili manje sposobnu za razvoj. Smjeli skladateljski postupci koje su upotrebljavali Luzzaschi, Monteverdi, Frescobaldi ili d'India mogu i danas zadiviti slušatelje , a koliko god se bizarne manirističke monodije, kakve je pisao primjerice Piero Benedetti, iz današnje perspektive mogu činiti zanimljivijima, ne smijemo zaboraviti na onodobnu, izvornu percepciju estetičkih vrijednosti. Poznati talijanski pjesnik Tommaso Stigliani, 1658., piše: kad god je „uglađenost riječi i lakoća ekspresije“ prisutna, „ideja ne može ne zasjati neposrednošću“. Što je veća sažetost „stihovi postaju bolji i (tako reći) ukusniji i primamljiviji“ . Cecchini je svojom glazbom pristao uz izričaj, što ga je toliko cijenio Stigliani, a bio je općenito prihvaćen u prvoj polovici 17. stoljeća. Bojan Bujić je Cecchinijev skladateljski stil sažeto opisao: „Čini se da je [Cecchini] bio instinktivan glazbenik, i pod time mislim da su njegove strukture iznimno uspješne bez puno razrade, ali ipak logične u smislu da je bio sposoban jednostavno prenijeti formalne mogućnosti sadržane u stihovima u završni spoj glazbe i poezije.“  Isto tako, Cecchini u samom naslovu zbirke Amorosi concetti odaje kojim se estetičkim idealima vodio: izraz concetto označava najzgusnutiji, najsavršeniji i najpoželjniji oblik manirističkog pjesništva, koji je Cecchini uspješno prenio na glazbenu strukturu.
Širenje nove barokne estetike na području hrvatskog priobalja važno je za razumijevanje prihvaćanja nove monodijske tehnike na širem području. Solističko pjevanje uz pratnju prvenstveno kojega žičanog glazbala, bilo da je riječ o redukciji višeglasnih frottola i villanella ili „recitiranju“ poezije vezane uz usmenu predaju, bilo je u Italiji ugrađeno u živu tradiciju tijekom cijeloga 16. stoljeća, no ta je glazbena praksa potkraj Cinquecenta postajala sve manje pogodnom za novu ekspresivnost pjesničkih umjetničkih tekstova. Dodatni poticaj došao je iz glazbenoteorijskih krugova (akademija, firentinskih camerata...), uglavnom zaokupljenih tumačenjima i pokušajima oživljavanja antičke grčke tragedije. Nakon što je Giulio Caccini, 1602., svojom zbirkom Le Nuove Musiche upozorio na mogućnosti novog stila, brojni su skladatelji odlučili dati u tisak svoje skladbe. Solističko pjevanje uz pratnju jednoga ili više glazbala, koje je isprva bilo ekskluzivan žanr dostupan samo na nekim talijanskim dvorovima, postalo je tako lako dostupno i ostalim imućnim građanima. Već početkom drugog desetljeća, dakle u vrijeme kada je tiskana i Cecchinijeva prva zbirka Amorosi concetti, talijanski su skladatelji počeli prilagođavati svoje monodije novim tržišnim mogućnostima. U početku se Caccinijev ornamentacijski stil može još uvijek posredno razaznati kao svojevrsna tehnička skladateljska inovacija, da bi se kasnije privlačna melodičnost, strukturna jednostavnost, plesni ritam i općenito pjevnost iskristalizirale kao značajke novog popularnog stila. Koliko je Cecchinijeva naznaka facili per cantare vezana uz takav tržišno orijentirani način razmišljanja, a koliko uz izvođačke prilike u Splitu, možemo samo pretpostavljati. 
Poznato je da je Firenca bila važno središte nove monodijske prakse, no radikalni maniristički pokušaji skladatelja nakon Caccinija imali su razmjerno slab utjecaj na buduće mijene u povijesti glazbe. S druge strane, Cecchinijeva monodija je bila „lako prenosiva“, odnosno nisu bili potrebni pjevački virtuozi da bi se izvodila, a skladateljevih više od 27 objavljenih opusa potvrđuje da mu je glazba bila tražena diljem Europe. Prva dva desetljeća 17. stoljeća bila su pogodna za putovanja i međusobne razmjene između sjevera i juga Europe: putnici sa sjevera Europe nerijetko bi tijekom grand toura kupovali knjige, slike, glazbene tiskovine, glazbala i štošta drugo . 
Iste godine kada je u Firenci tiskana Caccinijeva zbirka Le Nuove Musiche, u Veneciji je Giovan Battista Marino (1569. – 1625.) dao u tisak svoje Rime (1602.), zbirku pjesama nove pjesničke estetike. Marinove Rime su najkasnije iduće godine bile čitane u Dubrovniku i tom se zbirkom snažno inspirirao cijeli jedan naraštaj hrvatskih pjesnika iz prve polovice 17. stoljeća . Zanimljivo je da su sva pjesnička imena koja nalazimo u Cecchinijevoj zbirci Amorosi concetti na neki način povezana s glazbom: Gabriello Chiabrera (1552. – 1638.) pisao je stihove po narudžbi skladatelja novog stila, svećenik Gasparo Torelli (fl. 1593. –1613.) i Giovanni Battista Massarengo (1569. – nakon 1595.) su se uz pjesništvo bavili i skladanjem, Giovan Battista Strozzi, mlađi (1551. – 1634.), član poznate firentinske obitelji, sudjelovao je u raspravama Bardijeve camerate i pisao za firentinske skladatelje, Alessandro Gatti je surađivao s brojnim glazbenicima, a prije spomenuti Marinovi stihovi sami su po sebi muzikalni. 
Od ukupno 23 madrigala u zbirci Amorosi concetti I., tri se mogu izvesti dvoglasno (Nel spuntar dell' Aurora, Svegliati pastorela i Ti chiamo e non rispondi) kao što je označeno u tavoli, a jedan u obliku dijaloga između tenora i soprana (Che fai qui pastorella). Čini se da je ovakav tip dueta nastao iz redukcije višeglasne canzonette na vanjske glasove, dok je dijatonska struktura sa manjim imitacijskim odsječcima i bipartitnom ili tripartitnom podjelom ostala nepromijenjena, unatoč uglazbljenju suvremene madrigaleskne poezije. Treba istaknuti da Cecchini ne koristi opore disonance, već se prije svega nadovezuje na klasični vokalni kontrapunkt kakav je primjerice poučavao Ippolito Baccusi kada je, 1592., postao maestro di cappella u veronskoj katedrali. Neprofesionalni pjevači, kojima je zbirka čini se bila prvenstveno namijenjena, nisu mogli biti detaljno upoznati s novim tehnikama šifriranog basa i zapisima ornamentacije, koji su ih mogli samo zbunjivati ili nepotrebno ograničavati pri realizaciji vlastitih aranžmana.  
Tražimo li Cecchinijeve uzore i suvremenike, neka budu spomenuti Marc' Antonio Negri i njegova zbirka svjetovnih monodija Affetti amorosi (1611.) i Enrico Radesca di Foggia, čije su zbirke dvoglasnih canzonetta bile dobro prihvaćene. Zanimljivo je da su obojica na neki način bila vezana uz istočnojadransku obalu: Radesca, prije nego li je postao profesionalni glazbenik, bio je u službi venecijanske vojske u Dalmaciji , dok je Negri, 1616., postao gvardijan samostana na Krku gdje je 1624. i umro . Ističem ove podatke, jer su u dosadašnjoj hrvatskoj glazbenoj historiografiji ostali neprimijećeni i bilo bi zanimljivo kada bismo uspjeli pronaći još pokoji podatak o glazbenicima i skladateljima za koje znamo da su „šetali“ našom obalom .
Iz pozicije kasnije recepcije, produkcija svjetovnih i duhovnih monodija bila je razmjerno kratkotrajnije važnosti, glazbeni ukus promijenio se već tridesetih godina 17. st.: monodija izlazi iz mode, gotovo istodobno kada i višeglasni madrigal. Pokušamo li, međutim, smjestiti monodiju u zamišljeni linearni protok povijesti glazbenih vrsta, uočavamo da Giulio Caccini i njegovi (ponajprije firentinski) sljedbenici predstavljaju jedan specifični, no moglo bi se reći i slijepi rukavac ranobarokne glazbene ekspresije. Primjerice, u Veneciji su tijekom čitavog 17. stoljeća bile i ostale u modi jednostavne canzonette, arije i lirske kantate. Promatramo li solističko pjevanje uz instrumentalni basso continuo kao osobit način umjetničkog izraza, onda valja priznati da su zbirke monodija, pogotovo one koje su pripadale venecijanskom popularnom žanru 1620–ih, imale odlučujuću ulogu za širenje novih estetičkih pogleda na druga područja Europe, te su pripremile teren za eksploziju operne umjetnosti sredinom 17. stoljeća.
 
 
 Tomislav Bužić

»Dodaj u košaricu
Cijena: 140,00 Kn