hr | en

Canti spirituali a una, due e tre voci

Tomaso Cecchini

Godina izdanja: 2018

ISMN: 979-0-801350-24-4

Jezik: Hrvatski, engleski

Tomaso Cecchini (Verona, oko 1582. – Hvar, 1644.) najznačajniji je talijanski skladatelj koji je djelovao u hrvatskim krajevima u prvoj polovici 17. stoljeća. Po svoj prilici u rodnom je gradu ili negdje drugdje u Italiji stekao solidnu glazbenu naobrazbu, a u Dalmaciju je prvi put došao 1603., čini se na poziv učenoga splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa. U Splitu (do 1614.) i potom u Hvaru (od 1614. do smrti), u razdoblju od preko 30 godina, obavljao je razne glazbeničke dužnosti, bio je maestro di cappella stolnih crkava, učitelj pjevanja i orguljaš. Od 1612. do 1635. Cecchini je kod uglednih venecijanskih nakladnika Ricciarda Amadina te Giacoma i Alessandra Vincentija objavio najmanje 27 samostalnih tiskanih zbirka duhovne i svjetovne glazbe, monodija, višeglasnih madrigala i canzonetta, zatim psalama, moteta, nekoliko zbirki misa, instrumentalne sonate i plesove. Od sve te razmjerno opsežne skladateljske ostavštine ostalo je sačuvano samo 8 zbirki u cijelosti, ostale su sačuvane više ili manje fragmentarno, a osim instrumentalnih sonata (1625.) tek su četiri zbirke madrigala (1612., 1613., 1616., 1617.) dostupne u suvremenom izdanju. Veronežanin Tomaso Cecchini podjednako je važan za hrvatsku kulturu kao što su njemački skladatelj Georg Friedrich Händel za englesku ili talijanski majstor Jean-Baptiste Lully za francusku. No glazba splitskoga i hvarskoga kapelnika istom očekuje svoj zasluženi revival.
Ennio Stipčević
 
Sadržaj naslovnice zbirke Canti spirituali... (1613.) donosi različite podatke: doznajemo da Tomaso Cecchino (tj. Cecchini) porijeklom iz Verone djeluje kao maestro di cappella splitske katedrale i da je riječ o njegovu trećem opusu skladbi koje je sakupio Stefano Canonici iz Bologne. S iste se naslovnice doznaje i da zbirka sadrži skladbe za „pjevanje i sviranje na čembalu, chitarroneu ili drugom instrumentu“. Točno vrijeme nastanka skladbi u ovoj zbirci nije moguće odrediti. Godinu prije Canti spirituali Cecchini je objavio zbirku Amorosi concetti (1612.) u kojoj uglazbljuje talijanske tekstove svjetovnog karaktera (za razliku od Canti spirituali u kojoj su tekstovi isključivo duhovni), koja predstavlja prvi tiskani notni materijal „novoga“ stila na području Dalmacije. Godine 1612. i 1613. čine se dovoljno ranima kako bi se moglo ustvrditi da je Cecchini poznavao tada suvremenu glazbenu praksu, a moguće je pretpostaviti da je poznavao i tada vrlo popularnu zbirku Le nuove musiche Giulija Caccinija (1601./2.), što otkrivaju pojedina skladateljska rješenja u prvoj zbirci Amorosi concetti,  ali i u sljedećoj zbirci, Canti spirituali. 
Informacije osim naslonice donosi i stranica s posvetom koju potpisuje Stefano Canonici, obraćajući se Berlingeru Gessiju, biskupu u Riminiju i apostolskome nunciju. Dok nam Canonicijevo ime ne govori mnogo, o papinskome poslaniku Gessiju postoje dokazi da je bio upleten u problematičnu situaciju povezanu sa splitskim nadbiskupom Markantunom de Dominisom.  Unatoč tome, ostaju samo pretpostavke o povezanosti Stefana Canonicija, Berlingera Gessija i Tomasa Cecchinija. 
Ispod za ono doba karakteristično kićene posvete, nalaze se i dvije pjesme. Jednoj je autor Vicenzo Cambio, vikar i protojerej Splitske metropolije, a drugu piše „molto reverendissimo signore don Lelio Peregrini“. Potonji je, primijetio je Ennio Stipčević, sličan panegirik uputio i Cecchinijevu suvremeniku u Istri, Gabrielu Pulitiju u zbirci Armonici accenti (Venecija, 1621.).  Puliti u toj zbirci objavljenoj osam godina nakon Canti spirituali donosi identičan tekst kao i Cecchini u madrigalu Bocca amorosa. Dok Cecchini taj tekst uvrštava u svoj mali pasionski ciklus nabožnoga karaktera (o čemu će riječi biti kasnije), Puliti iste stihove tretira kao svjetovnu poeziju, dodajući madrigalu i razigrani instrumentalni ritornello.  
Zbirka Canti spirituali sastoji se od devet jednoglasnih, pet dvoglasnih i sedam troglasnih skladbi. Iako ih se na naslovnici (niti u predgovoru) tako ne opisuje, riječ je  o madrigalima. Jednoglasne skladbe mogu se opisati kao solo madrigali tipični za prvu polovicu 17. stoljeća, na čiji je razvoj ponajviše utjecala Caccinijeva zbirka.  Upravo su jednoglasni madrigali najbrojniji, a doneseni su u partiturnome zapisu, tj. u njima je dionica bassa continua potpisana ispod dionice glasa. Forma im je prokomponirana, što nije neuobičajeno za madrigale toga vremena, s obzirom na to da je tekst vrlo često implicirao formalno oblikovanje skladbe.  
Do sada se pretpostavljalo da je dvama madrigalima, O ingrati mortali i Vergine gloriosa, autor teksta Giambattista Marino . Zahvaljujući prevoditelju tekstova za potrebe ovoga izdanja, Mati Marasu, ispostavilo se da je za madrigale tiskane kao par, O ingrati mortali (Prima parte) i D'arco ha in vece una canna (Seconda parte) Cecchini koristio stihove koje je napisao Iacopone da Todi (1236. – 1306.); nije riječ o doslovnome preuzimanju stihova, nego o prilagodbi stihova, što nije bila neuobičajena praksa.  Tekst madrigala Vergine benedetta, također prema Mati Marasu, potpisuje Carlo Coquinato. Ostalim tekstovima autorstvo nije poznato. 
Duhovne popijevke, kako ih naziva muzikolog Robert Kendrick,  svih vjeroispovijesti, zapravo su nabožna glazba (eng. devotional music), a karakteristične su za najvažnije duhovne teme 17. stoljeća. One su najčešće prolaznost života, pokajanje,  obraćenje ili pak potragom za Božjim prosvjetljenjem i osobnim sjedinjenjem s Kristom Otkupiteljem, navodi Kendrick.  Canti spirituali doista se mogu nazvati nabožnom glazbom, a sadržaj tekstova za tematiku vrlo često ima Kristovu muku.
Iznimno specifičnom čini skupina od prvih šest jednoglasnih madrigala u kojima se u podnaslovima spominje određena slika Isusa Krista okrunjenog trnovom krunom. Prvi madrigal Oh, capo mio spinoso u podnaslovu ima opis: „Dialogo sopra una diuotissima Imagine di N[ostro]. Sig[nore]. Incoronato di spine / Peccatore, & Giesu“. Iz njega se, dakle, može iščitati da donosi dijalog koji je inspirirala „Slika našega Gospodina okrunjenog trnjem“ te da su sudionici dijaloga Isus i grešnik. Iako je riječ o monodijskom madrigalu, u njemu se sugerira da pojedine replike pjeva bas samostalno. Izvođački se to može riješiti i tako da replike otpjeva jedan od članova dionice bassa continua. Ostalih pet madrigala odnose se na pojedine dijelove tijela nepoznatog prikaza Krista („a gl' Occhi“, „Alla bocca“, „Alla faccia“, „Alla Corona di spine“) te na samoga slikara („Al Pittore di detta imagine“). Iako nije poznato koja je točno slika (ili možda prikaz) inspirirala Cecchinija, za pretpostaviti je da je riječ o određenoj sakralnoj umjetnini koja se u vrijeme njegova boravka u Splitu mogla nalaziti u katedrali (već je 1613. bio kapelnikom splitske prvostolnice). Danas se u toj katedrali nalaze dva raspela koja su sigurno ondje bila postavljena i u vrijeme Cecchinijeva boravka. Jedno potječe iz 14. stoljeća i vrlo je neobična oblika, budući da podsjeća na slovo „Y“. Drugo raspelo koje se u vrijeme Cecchinijeva boravka u Splitu nalazilo u katedrali potječe iz 15. stoljeća, a načinio ga je kanonik katedrale, Juraj Petrović. Unatoč pretpostavci o dvama raspelima kao prikazu Krista, ipak sa sigurnošću ne možemo ustvrditi koji je prikaz skladatelja inspirirao.  Kao još jednu od specifičnosti ovoga ciklusa madrigala Ennio Stipčević primjećuje i moguću povezanost sa snažnom prisutnošću pasionske baštine u Dalmaciji;  i danas je na tome području prisutno glagoljaško pjevanje koje ima korijene u srednjemu vijeku, a od 15. stoljeća se na Hvaru tradicionalno održava i čuvena procesija Za križen.
U zbirci Canti spirituali dvoglasni madrigali pisani su kao dueti, odnosno bez ispisane dionice bassa continua. U ranom 17. stoljeću pojavljuje se nekoliko vrsta dueta, od kojih najveći broj pripada dvjema koje čine:
1) strofni dueti
2) madrigalski dueti
Cecchinijevi dueti iz ove zbirke bliži su potonjem tipu s obzirom na to da je riječ o prokomponiranim madrigalskim duetima.  Dvoglasni madrigali (ili dueti) trajanjem su najdulji, a pojavljuju se i česte imitacije, ponekad i plesni ritmovi.
Najraniji dueti s continuom razvijaju se iz renesansne troglasne canzonette, dok se dionica bassa continua, koja nije ispisana, u tom slučaju izvodi kao basso seguente,  a o tome se brinulo i u ovome izdanju, stoga je dionica bassa continua otisnuta manjom veličinom od vokalnih dionica uz dodane šifre zbog lakšeg izvođenja. Unatoč spomenutoj praksi, vokalna faktura basovske dionice otkriva da su u pitanju pravi dueti, a ne o monodijski madrigali u kojima je dionica basso usputno opremljena tekstom.
Troglasne skladbe također su madrigali uz continuo. Ispisani su u dionicama, bez taktnih crta, a dionica continua nazvana je Parte per sonar. Dionica bassa continua u madrigalima Porgimi Gesu mio, Vieni, anima diletta, Oh, crin pregiato i Troppo curiosa e vana tiskana je u chiavettama (što je vidljivo i iz incipita), ali je u ovome izdanju donesena u transpoziciji. Prvih pet troglasnih madrigala prokomponirani su i u polifonom slogu uz pratnju continua, dok su posljednja dva, Tu, che d'eterni chiostri i Vergine benedetta napisani bez dionice continua, strofno i u gotovo homofonom slogu. To upućuje na pretpostavku i da su posljednja dva madrigala zapravo canzonette. Njima je također pridodana dionica bassa continua te je otisnuta u manjem notnom sistemu.
Transkripcija u ovome izdanju temelji se na jedinome dostupnom primjerku djela iz 1613., koji se čuva u Kongresnoj knjižnici (Library of Congress) u Washingtonu.
 
Dario Poljak
 
 
 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 140,00 Kn