hr | en

Dječja suita za glasovir

Rikard Schwarz

Godina izdanja: 2013

ISMN: 979-0-801337-30-6

Jezik: Hrvatski, engleski

Rikard Dundo Schwarz (Švarc, Schwartz), dirigent, skladatelj i glazbeni pisac, rođen je u Zagrebu 20. rujna 1897., a tragično preminuo krajem 1941. u logoru Jasenovac.  Potomak je zagrebačke židovske obitelji podrijetlom iz Nagykanizse u Mađarskoj. Otac Ljudevit, pravnik i političar (Zagreb, 1858. – Zagreb, 1943.) bio je prvi zastupnik židovskog podrijetla u Hrvatskom saboru (1887. – 1906. i 1910. – 1913.), zastupnik u Hrvatsko-ugarskom državnom saboru u Budimpešti (1892. – 1913.) te gradski zastupnik u Zagrebačkoj skupštini (1892. – 1904.). Majka Irda (Sida), rođena Kraus 1870. godine, umrla je u Zagrebu 6. veljače 1904. godine ostavivši iza sebe četvero djece: sinove Rikarda i Vilima te kćeri Nadu i Anamariju.  
Rikard Schwarz stekao je osnovno i gimnazijsko obrazovanje u Zagrebu. Usporedo se glazbeno školovao na školi Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu gdje je učio violinu u klasi Vàclava Humla, glasovir u klasi Ernesta Krautha i teorijske predmete kod Franje Dugana i Frana Lhotke. Pred samu maturu počinje se baviti i skladanjem te piše svoje prve skladbe posvećene glasoviru: Mali preludij (20. travnja 1916.) i Andante (18. kolovoza 1916.). Iste godine inspiriran stihovima hrvatskog pjesnika Dragutina Domjanića, Rikard Schwarz sklada dvije solo pjesme pod nazivom U mistične noći i Mrtvo jezero. Prve skladateljske pokušaje prekinule su okolnosti Prvog svjetskog rata i poziv u vojsku. U to vrijeme Schwarz sklada Sve utaman (17. lipnja 1917.), još jednu solo pjesmu za sopran i glasovir na stihove Vladimira Nazora. Po povratku iz vojske, 1918., prema očevoj želji, započinje studij kemije na Tehničkom fakultetu u Zagrebu (1918./19.), a ubrzo prelazi na Visoku tehničku školu u Beču. Bogat glazbeni život Beča i čvrsta uvjerenost u glazbeni poziv usmjerili su Rikarda Schwarza prema umjetnosti te se već iste 1919. godine „upisuje kao redovni student na Staatsakademie für Musik und darstellende Kunst u Beču“.  Prema podacima navedenima u radu Gorjane Ivoković, najdetaljnije posvećenom skladateljskom opusu Rikarda Schwarza i autobiografskim izvorima, Rikard je u Beču „slušao predavanja Arnolda Schönberga, Albana Berga i Josepha Marxa“  te glasovir kod Franza Josepha Mosera i dirigiranje, odnosno „tečaj za operne kapelnike... koji mu je omogućio…upoznavanje s gotovo svim kapitalnim djelima operne i simfonijske literature“ kod Ludwiga Kaisera . Iz usmenog svjedočenja Rikardovog prijatelja Milivoja Schwarza  koji je boravio s njim za vrijeme studija u Beču, mladog se skladatelja osobito dojmila Pjesma o zemlji Gustava Mahlera „kao i maestozna kreacija Gurrelieder pod ravnanjem samog autora“ . U okrilju tada suvremene skladateljske škole Arnolda Schönberga, pod vodstvom mentora Albana Berga, Schwarz u bečkom razdoblju sklada osam skladbi: Sonata za violinu i glasovir u c-molu, Variationen und Fugato über ein Menuetto von Mozart für Klavier 2hdg, Fünf Lieder nach Gedichten aus „Arabischen Nächten“ von Hans Bethge, Gudački kvartet u B-duru, solo pjesma Ponekad biva iz ciklusa R. M. Rilkea Die frühen Gedichte (1919.), Prelude za glasovir (1921.), dva zbora na jidiš tekstove Inser rebenju i Kinder kimt te orkestralna balada Pod palubom (za bariton i orkestar) prema Nazorovom mini-ciklusu Galeoti . U ostavštini se nalazi i fragment skladbe Uspavanka za violinu i orkestar ili možda glasovir  te partitura Romantičke simfonije skladane u Novom Sadu 1938. godine.
Po završetku studija 1922., Rikard se vraća u Zagreb gdje, u želji predstaviti svoje „bečke“ radove, 28. rujna 1922. priređuje skladateljsku večer u Hrvatskom glazbenom zavodu. Glazbena kritika prepoznala je Rikardovo skladateljsko umijeće s jedinom zamjerkom da su „izuzevši temu trećeg stavka gudačeg kvarteta koja nosi židovsko-nacionalni karakter sve (su) stvari pisane u anacionalnom kompozitorskom duhu“.  Violinsku sonatu u c-molu i Gudači kvartet u B-duru (danas nije sačuvan) uspijeva plasirati u Beč i Southampton. Kvartet Gottesmann u Beču 1922. godine izvodi Gudači kvartet u B-duru , dok Violinsku sonatu s velikim uspjehom izvodi njegov šogor, violinist Miroslav Schlik ili Shlik (suprug Rikardove sestre Anamarije) u Southamptonu u ožujku i lipnju iste godine. U travnju 1923. godine, Schlik s još tri engleska umjetnika izvodi i Gudački kvartet u B-duru. Rikard Schwarz, kako sam piše, „zbog financijskih razloga“, prekida daljnji studij u Beču te glazbenu djelatnost, pretežno pedagošku, dirigentsku i publicističku, nastavlja u Osijeku i Splitu. U Osijeku je, uz Maksa Ungera, Schwarz bio „jedan od tvoraca ideje prerastanja Muzičke škole u Gradski konzervatorij“ . Zaslužan je za izradu nastavnog plana i stvaranje knjižnice Gradskog konzervatorija po uzoru na „naukovnu osnovu Zagrebačkog konzervatorija“ . Od 1924. godine djeluje kao operni dirigent u Narodnom kazalištu, kao zborovođa Pjevačkog društva „Kuhač“, pedagog na Gradskom konzervatoriju i kao glazbeni kritičar u listu Die Drau, Kazališnom listu, Jugoslovenskom muzičaru i Hrvatskom listu. Vrlo često, uz dirigenta Lava Mirskog, dirigira osječkom Filharmonijom i operetnim predstavama. Financijske poteškoće u glazbenom odjelu osječkog Kazališta i Filharmonije, usmjerile su Schwarzovu pozornost prema Splitu gdje krajem 1926. godine djeluje u Operi. U Splitu, 1. travnja 1927., u suradnji s violinisticom Mary Žeželj i pijanisticom Jelkom Karlovac osniva privatnu školu. Kratak boravak u Splitu, za Schwarza bio je vrlo plodan pa pored pedagoške djelatnosti vodi orkestar i zbor Pjevačkog društva „Zvonimir“ te priređuje simfonijski koncert Splitske filharmonije. Kontinuirano se javlja kao glazbeni kritičar u listovima Novo doba i Jutarnji list. Kako je i za vrijeme boravka u Splitu, Schwarz ugovorno bio još uvijek vezan za osječko Kazalište, a čiji operetni ansambl prelazi u Beograd, Rikard Schwarz ponovno mora seliti, što mu je, iako ne po osobitoj volji, odredilo daljnji radni vijek.
Od 1927. godine pedagošku djelatnost nastavlja kao nastavnik glasovira i teorije na muzičkoj školi »Stanković« u Beogradu gdje od 12. studenog 1929. do 1937. djeluje i kao pomoćnik direktora. Kao novinar se javlja u Glasniku Muzičkog društva „Stanković“. Godine 1929., uz skladatelje Miloja Milojevića i Kostu Manojlovića, pokreće glazbeni časopis Muzika. Publicističku djelatnost razvija pišući i za Zvuk, Radio Beograd, Muzičar te u listovima Morgenblatt, Židov i Sportsko-turistički Lloyd. Pored glazbeno-kritičarskih napisa u novinama, Schwarz vrlo često piše članke o povijesno-glazbenim temama. Predavanjima iz povijesti glazbe sudjeluje u radu Kolarčevog narodnog univerziteta od 1934. do 1938. te kao dirigent orkestra škole „Stanković“ priprema opernu klasu s kojom nastupa u Narodnom pozorištu s djelima Glucka, Pergolesija i Mozarta.
Posljednja etapa Schwarzove skladateljske i dirigentske djelatnosti vezana je uz Novi Sad. Tamošnja Muzička škola „Isidor Bajić“, pod Schwarzovim ravnateljstvom, od 1936. do 1940., doživljava „period dragocenog preporoda“  , kada poduzima brojne aktivnosti i ostvaruje iznimne uspjehe. Schwarz Muzičku školu vodi pod nazivom „Narodni konzervatorijum“ te priređuje „popularne koncerte s predavanjima uz sudjelovanje solista, školskog zbora i orkestra“ . U Novom Sadu, 1938. godine, Rikard Schwarz postaje otac sina Luje (Ludvig-Milorad), dok mu supruga Verica rođ. Jovanović umire od posljedica poroda.
Godine 1940. mobiliziran je u Sarajevo i Makedoniju. Nakon Travanjskog rata 1941. godine bježi iz Novog Sada u Zagreb gdje mu se nalaze otac, sestra i sin. Dana 30. lipnja 1941. uhićen je te odveden u Zagrebački zbor, a odatle 2. ili 3. srpnja u Gospić, zatim u paški logor Slana te naposljetku u logor Krapje (Jasenovac I), gdje je prema postojećim indicijama umro od gladi i iscrpljenosti prije kraja 1941.
Skladateljski opus Rikarda Schwarza moguće je analizirati na osnovu 27 sačuvanih djela. Njegove ranije skladbe nastale u Beču između 1918. i 1921. pokazuju harmonijsku smjelost i težnju modernijem glazbenom izrazu po uzoru na skladatelje Druge bečke škole, ali se primjećuje i otklon prema neoklasicizmu (Sonata za violinu i klavir u c-molu, 1921.). Za povijest hrvatske glazbe posebno su zanimljive prve solo pjesme na tekstove Dragutina Domjanića i Vladimira Nazora, radi odnosa tekstualnog predloška te vokalne i instrumentalne dionice. Schwarz upravo načinom tretiranja glasovirske dionice u odnosu na vokalnu i načinom deklamacije teksta u pojedinim dijelovima pokazuje suvremenost izraza i svoj afinitet prema „modernom“. Najradikalniji iskorak Schwarz je ostvario u II. gudačkom kvartetu i glasovirskoj skladbi Albumblatt gdje napušta tonalitetne okosnice. Neoklasicizmu se "vraća" i svojim posljednjim opusom, Romantičkom simfonijom, iz 1938.
Instrumentalna djela obuhvaćaju skladbe za glasovir nastale u razdoblju od 1915. do 1938. godine. U rukopisu se nalazi skladba Bez naslova (Zagreb, 1915.), Mali preludij (Zagreb, 1916.), Prelude (Beč, 1921.), Variationen und Fugato über ein Menuetto von Mozart für Klavier 2hdg (Beč, 1922.), Albumblatt (Zagreb, 1923.?) te Glasovirska skica za nepoznati scenski komad (oko 1937. – 1938.?). Godine 1935. Štampa državne štamparije Kraljevine Jugoslavije u Beogradu tiska skladbu Svečana muzika u slavu 27. X.1935.
Dečja svita (Dječja suita) skladana je u Beogradu 2. siječnja 1935. godine . Tiskana je iste godine kod nepoznatog izdavača i posvećena Schwarzovoj učenici Verici Veljkov . Ovo se izdanje temelji upravo na navedenoj tiskanoj verziji. Kopija tiskanog izdanja nalazi se u arhivu Hrvatskog glazbenog zavoda u ostavštini Rikarda Schwarza. Na naslovnoj stranici skladateljevom rukom stoji „Mojoj velikoj Verici ovaj primerak na čuvanje, Dundo. 17/I.35.“ Rukopis je, po dosadašnjim spoznajama, vjerojatno uništen u prvim danima ratnih zbivanja u Novom Sadu, kada je stradao i veći dio ostavštine. U ostavštini se nalazi i prijepis Dječje suite koji je izradio H. Osmanagić. Usporedbom oba notna zapisa, uočeno je da među njima nema razlika.
Ova glasovirska skladba sasvim se razlikuje od ostalih Schwarzovih skladbi namijenjenih tom instrumentu. Pored umjetničke komponente, potrebno je naglasiti izraziti didaktički aspekt ovoga djela (razvoj pijanističke tehnike).
Stavci se i u tempima i karakteru temelje na principu kontrasta. Prvi stavak Präludium se sastoji od više kratkih fragmenata koje odlikuje česta promjena tempa, uočljive su agogičke oznake (korone na taktnim crtama, agogički i dinamički akcenti na zadnju dobu, tenuto oznake (-) ili (>) kroz koje autor želi djeci približiti problematiku agogičkog izvođenja, što im je u praksi metodički teže predočiti u ranom stadiju učenja glasovira, te kontrastna "vrckava" dinamika koja upućuje na "djetinjaste" brze promjene raspoloženja. Karakterističan ritmički obrazac koji se „igra“ s promjenom mjere, 2/4 u 3/4 , privlači svojom čvrstoćom i rasplesanošću te priziva misao na dječji zaigrani svijet. Slijedi drugi stavak, Bajka, oslobođen tonalitetnog centra, koji težište stavlja na melodiju i na stvaranje zvučnog ozračja koje kao da se rasplinjuje i melodijski i harmonijski. Treći stavak, Igra, kako i sam naslov govori, ludički je motiviran treći stavak, koji razvija kratki motiv imitativnim postupcima. Harmonijski i dinamički stvara napetost te nizanjem malih cjelina dolazi do vrhunca koji rješava šaljivim nestajanjem u pijanu.
Kako i sam naslov ističe, djelo je „posvećeno dječjem svijetu“ i savršeno odražava dječje ponašanje i bogatu maštovitost. Postupci vještog skladatelja odaju i dobro poznavanje pedagoške i metodičke problematike poučavanja sviranja glasovira kao i emocionalnog ponašanja djeteta kome je ova skladba namijenjena. Želja je izdavača dvojaka: upoznati širu javnost sa skladateljskom ostavštinom Rikarda Schwarza te obogatiti pedagošku glasovirsku literaturu višestruko korisnom, poučnom i maštovitom skladbom.

Tamara Jurkić Sviben
Zagreb, 2013.
 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 70,00 Kn