hr | en

Koncert za violinu i orkestar - partitura

Fran Lhotka

Godina izdanja: 2014

ISMN: 979-0-801337-47-4

Jezik: Hrvatski, engleski

Fran Lhotka, rođen 25. prosinca 1883. u mjestu Mladá Vožice u Češkoj, 1899. postao je student praškog Konzervatorija, školujući se za kornista i skladatelja; kompoziciji su ga podučavali Karel Stecker, Josef Klička i Antonín Dvořák. Šest godina poslije diplomirao je oba studija; diplomski rad na kompoziciji bio je Scherzo „Rej“ u F-duru, prvi put izveden u dvorani Musikvereina u Beču. Nakon što je odslužio vojni rok i kraće vrijeme djelovao kao nastavnik na podružnici moskovskog konzervatorija u Jekaterinoslavu (danas Dnjepropetrovsk, Ukrajina, nekadašnje Rusko Carstvo), 1909. stigao je u Zagreb, prihvativši mjesto prvog kornista i korepetitora u Operi. Sve bolja organiziranost koncertnog života te reforma glazbenog obrazovanja činili su Zagreb povoljnim za afirmaciju mladih skladatelja koji su stizali (većinom se vraćali) sa školovanja u Beču, Pragu, Budimpešti, Berlinu ili Parizu, pa je i Lhotka već 1910. godine  postao profesor na Glazbenoj školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda, kasnije Muzičkoj akademiji, te se, napustivši 1912. godine aktivnosti u Operi, u potpunosti posvetio pedagoškom radu i skladanju. Djelujući kao pedagog sve do kraja života (umro je 26. siječnja 1962. u Zagrebu), uz prekid za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je bio umirovljen, Lhotka je, pokazavši se kao svestran, talentiran i kompetentan glazbenik, uz harmoniju koju je predavao najdulje – četrdesetak godina – u različitim razdobljima predavao i rog, dirigiranje, teoriju glazbe, instrumentaciju, kompoziciju, analizu orkestralnih partitura te povijest glazbe. Pojedina predavanja kod njega su pohađali neki od najvažnijih budućih hrvatskih skladatelja i glazbenika, primjerice: Ivo Brkanović, Bruno Bjelinski, Krešimir Kovačević, Stjepan Šulek i Slavko Zlatić. Uz to, kao dirigent, od 1913. do 1921., vodio je Pjevačko društvo Lisinski uvelike izmijenivši i unaprijedivši dotadašnju zborsku praksu što mu je priskrbilo naslov „pionira kvalitetnog zborskog pjevanja u nas“ . Dirigirao je i školskim orkestrom Muzičke akademije (1922. – 1941.), a kraće vrijeme i zborom, redovito zaslužujući pohvale i u Zagrebu i na gostovanjima, napose svojim zalaganjem za izvedbe djela domaćih autora, ali i predstavljanjem remek-djela svjetskog repertoara. Neko je vrijeme vodio i Društveni orkestar Hrvatskog glazbenog zavoda (1923. – 1930.) te povremeno ravnao Zagrebačkom filharmonijom. Iskazao se i kao organizator i rukovoditelj; osim što je, uz ostale dužnosti na Akademiji, u dva navrata, i to ukupno dvadeset godina, obnašao dužnost dekana (rektora), odigrao je važnu ulogu u njezinu stasanju u visokoškolsku ustanovu, a zaslužan je i za početak rada Gradske muzičke škole u Zagrebu (danas Glazbene škole Pavao Markovac). Svoj pedagoški rad Lhotka je nadopunio i vrijednim udžbenicima o dirigiranju (1931.) i harmoniji (1948.), te je dakako i kao skladatelj dao svoj doprinos odgoju novih naraštaja glazbenika, napisavši nekoliko glasovirskih i orkestralnih djela za djecu i mlade.
                                                                                                                                                                                           Cijenjen kao pedagog, Fran Lhotka brzo se istaknuo i skladateljskim radom. Stigavši u Zagreb u jeku europske „glazbe prijelaza“ prvih dvaju desetljeća 20. stoljeća i hrvatske Moderne tijekom koje su se, primjerice, profilirali opusi Dore Pejačević, Josipa Hatzea i Blagoja Berse, našao se usred previranja zapadnoeuropskih novosti i sloboda kojima su odisali radovi Arnolda Schönberga, Igora Stravinskog, Antona Weberna, Béle Bartóka ili Aleksandra Skrjabina i sve veće dominacije nacionalnog smjera u glazbi. U vrijeme kada se pripadnost nacionalnoj kulturi i angažiranost na njezinoj izgradnji potvrđivala pisanjem u duhu folklora, i sam se nadahnjivao ovdašnjim narodnim stvaralaštvom, skladno ga uklopivši u svoje skladateljske zasade izrasle na najboljoj češkoj tradiciji. Osim zborskih djela i obrada narodnih pjesama koje je pisao mahom za potrebe izvođačke prakse, obrada djela drugih skladatelja, solo pjesama, kantata i komorne glazbe, čini se da ga je najviše privlačila orkestralna, a još više scenska glazba. Djela za orkestar, dvije opere (Minka i More), filmska glazba (dokumentarni i igrani filmovi među kojima je posljednji Svoga tela gospodar), te niz baletnih ostvarenja okosnica su njegova stvaralaštva. Najviše uspjeha postigli su baleti nastali u suradnji s plesačkim i koreografskim parom Piom i Pinom Mlakarom: Đavo u selu, Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi i Lûk. Upravo je Đavo u selu svojom prisutnošću na sceni obilježio hrvatsko baletno stvaralaštvo. Nakon praizvedbe 1935. u Gradskom kazalištu u Zürichu, mediji su pisali o „pravom slavlju“, „izvanrednom uspjehu“, „velikoj draži“ i „virtuoznoj upotrebi orkestracije“ , a jednako je uspjela bila i prva izvedba u Zagrebu, 3. travnja 1937. O uspjehu govore i daljnje izvedbe širom Europe: Karlsruhe, Prag, München, Hamburg, Berlin, Frankfurt, Dresden, Beč, Genova, Sofija, Atena, Salzburg… Lhotkina majstorski orkestrirana partitura nerijetko se hvalila kao cjelovito ostvarenje jednako dojmljivo i bez vizualnog poticaja (Lhotka je 1939. načinio i dvije orkestralne suite iz baleta, kao uostalom i iz druge svoje scenske glazbe). Ne začuđuje stoga da je većina njegove glazbe ostala u sjeni Đavla u selu.

To vrijedi i za njegov jedini koncert za solistički instrument – Koncert za violinu i orkestar u d-molu. Djelo je nastalo u Zagrebu 1913., iste godine kao i, primjerice, Koncert za glasovir i orkestar u g-molu Dore Pejačević te orkestralna suita Karneval Antuna Dobronića – djela praizvedena na povijesnom koncertu tri godine kasnije, kada su Pejačević i Dobronić, uz Krešimira Baranovića, Božidara Širolu, Franju Dugana i Svetislava Stančića, proglašeni donositeljima Moderne u hrvatskoj glazbi. Lhotkin Koncert ipak nije morao čekati do 1916. na predstavljanje javnosti. Praizveden je u Pragu 18. siječnja 1914. Solistica je bila bečka violinistica Otty Reiniger uz Prašku filharmoniju pod ravnanjem Viléma Zemáneka, a prije izvedbe u Zagrebu, svirala ga je i u Opatiji. U Zagrebu je nastupila 28. ožujka iste godine, u Hrvatskom narodnom kazalištu (tada Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu). Bio je to dio programa svečanog dobrotvornog koncerta koji je Savez glazbenika kraljevine Hrvatske i Slavonije u Zagrebu upriličio u korist udovica i siročadi svojih članova, pa je pokrovitelj bio ban Ivan Šrklec Lomnički koji je i nazočio koncertu uz brojne druge uglednike i publiku. Na programu su još bila djela Petra Iljiča Čajkovskog, Antonína Dvořáka te Oskara Nedbala koji je i ravnao kazališnim orkestrom . No izvedbom svojega djela ravnao je sam Fran Lhotka „profesor skladbouke u našem glazbenom zavodu, famozni zborovođa“ , kako ga je nazvao nepotpisani kritičar Narodnih novina, izvijestivši također da je djelo prvotno bilo namijenjeno Zlatku Balokoviću. Reakcije su čini se bile podijeljene; dok su neki hvalili „djelo glazbenika koji sa razvojem moderne stupa istim korakom, a ipak pokazuje neku osobitost koja mnogo obećaje“ , drugi su bili pomalo neodređeni, opisujući djelo kao „modernistično, forsirano, puno snage i strasti, mnogo disharmonično, veoma zanimljivo“ uz zamjeranje nedostatka „većih melodičnih ljepota“ .

Tri tradicionalno koncipirana stavka, od sonatne forme, preko slobodno rapsodično oblikovanog polaganog stavka do završnog ronda, skladatelj gradi koristeći se prepoznatljivim elementima slavenskog kasnog Romantizma oslonjenog na Dvořákovo melodijsko i instrumentacijsko nasljeđe. Tehničkom zahtjevnošću solističke dionice, harmonijskom raznovrsnošću, melodijskom i ritamskom razrađenošću te folklornim prizvucima u završnici, djelo dosiže visoke estetske kriterije istovrsnih velikih djela prethodnika, primjerice Petra Iljiča Čajkovskog i Antonína Dvořáka. Tijekom kratkog i dramatičnog uvoda u orkestru solo violina iznosi glavnu ideju prvog stavka – temeljni motiv teme koji se potvrđuje nastupom odsjeka Allegro risoluto, kada solo violina izmjenjuje taj materijal s orkestrom, a potom, opet se ispreplićući s orkestrom, iznosi izrazito lirsku drugu temu koja dominira stavkom: provedba je građena prije svega na materijalu te teme, a i repriza ju naglašava. Tek u kodi autor ponovno podsjeća na početni motiv, iznesen još u uvodu. Drugi stavak – Andante cantabile – karakterizira izmjena andante odsjeka pastoralnog ugođaja i profinjene teme te allegro animato odsjeka, motivski izraslog iz prethodne teme, pri čemu solo violina prednjači u iznošenju tematskog materijala. Zaključni stavak – Allegro scherzando – oblikovan je kao rondo s tri teme, ritamski upečatljiv, sa središnjim dijelom koji priziva narodne motive. Naposljetku se, kroz kompleksnu polifonu razradu i zahtjevne pasaže, sve tri teme isprepliću i vode u završnicu u kojoj se, u dubokim registrima gudača, ponovno javlja motiv s početka djela.


Ana Vidić
Zagreb 2014.
 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 250,00 Kn