hr | en

5. gudački kvartet, Pjesma bezbrižnosti - partitura i dionice

Antun Dobronić

Godina izdanja: 2015

ISMN: 979-0-801337-54-2

Jezik: Hrvatski, engleski

Antun Dobronić rođen je 2. travnja 1878. kao deveto, najmlađe dijete u obitelji pomorca Prošpera i Barbare, rođene Selem. Prvi doticaj s glazbom imao je slušajući dvije jelšanske limene glazbe u Veloj i Maloj bandi u Jelsi. Prvu glazbenu poduku prima od svećenika Pavla Matijevića, nastavlja učiti sam iz raznih udžbenika, i nešto kasnije dopisno. Povremeno odlazi na poduku u Split kod skladatelja Josipa Hatzea. Školuje se za učitelja u Učiteljskoj školi u Arbanasima kraj Zadra. Prvu učiteljsku službu dobiva na otoku Hvaru u mjestima Gdinj i Vrisnik, potom na otoku Visu, te u Drnišu. U ovim je sredinama iznimno aktivan te osniva i vodi pjevačke zborove i orkestre. Piše i u tisku objavljuje niz didaktičkih članaka o unaprjeđenju školstva, o teoriji i povijesti glazbe i glazbenom životu. Za vrijeme učiteljevanja u Drnišu, na osnovu terenskog istraživanja pučkog pjevanja, Dobronić piše opsežnu studiju o specifičnom pjevanju u drniškoj krajini, ojkanju. U njoj iznosi tezu o ojkanju kao praelementu glazbe, odnosno, kao prvoj fazi hrvatske glazbene umjetnosti.
Sakuplja i zapisuje pučke popijevke iz Dalmacije, napose Jelse i otoka Hvara.
Na znamenitoj Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi u Splitu, 1908., sudjeluje kao predavač na temu: Glazba spram slikarstva i kiparstva.
Po prvi puta objavljuje svoje skladbe, zbirku od šest romanci za sitno grlo uz glasovirsku pratnju: Sumorni akordi. Sklada ih na stihove mladih hrvatskih pjesnika: Bože Lovrića, Filipa Marušića, Dragutina Domjanića, Rikarda Katalinića-Jeretova, Frana Galovića i Ante Tresića-Pavičića, a svaku posvećuje nekom svom bliskom prijatelju.
Odlazak na studij kompozicije na praški Konzervatorij prijelomni je trenutak u Dobronićevom stvaralačkom životu. U Prag stiže u jesen 1910. i biva primljen izravno na treću godinu studija. Kompoziciju uči kod prof. Karela Steckera (1861. – 1918.), a dirigiranje kod prof. Františeka Spilka (1877. – 1960.). Sljedeće godine prelazi u majstorsku klasu, tada vodeće ličnosti češke moderne glazbe, prof. Vítězslava Nováka (1870. – 1949.) koji postaje ključna figura u oblikovanju njegova načina skladanja. Skladajući i sam na osnovama folklornih motiva Moravske i Češke, Novák podržava Dobronićevu sklonost prema umjetničkoj stilizaciji folklornih elemenata. Dobronić prati kulturna i umjetnička događanja, upija duh češke metropole, te svoja oduševljenja, dojmove i spoznaje pretače u nadahnuta pisma prijateljima u domovini. Godine 1912. završava studij ravnajući izvedbom vlastite simfonijske skladbe simfonijskom skladbom Dozivanje u kolo koju je na koncertu u Rudolfinumu sam dirigirao.
Povratak u domovinu bio je manje uspješan. Želja za preseljenjem u Zagreb nije se ostvarila, pa sljedećih šest godina provodi u Splitu, gdje je napisao neke od svojih najnadahnutijih skladbi, između ostalih Carnevale za simfonijski orkestar koji je autor dodatno označio kao simfonijski portret.
Posebno mjesto u Dobronićevoj biografiji zauzima 1916. godina koju su obilježila tri velika kulturna događaja: dana 5. veljače održan je Prvi simfonijski koncerat mladih hrvatskih skladatelja, na kojem je uz skladbe Krešimira Baranovića, Božidara Širole, Franje Dugana, Svetislava Stančića i Dore Pejačević, prvi puta izveden Dobronićev simfonijski portret Carnevale. Dobronić i nova mlada generacija skladatelja izvedbama svojih djela na ovom koncertu označili su prekid s kasnoromantičarskim strujanjima, te nagovijestili novi pravac, glazbenu Modernu. Zbog značaja za hrvatsku glazbu koncert je nazvan povijesnim. Za Dobronića je ovaj nastup bio trijumf i ponajbolja ulaznica u zagrebački glazbeni život. Istodobno, koncert je za njega označio i prekretnicu u privatnom životu. Te je večeri upoznao Jerku Marković, profesoricu glasovira, koja će nekoliko godina kasnije postati njegova supruga.
Na sljedećem koncertu, 1. travnja, izvedena su vokalna djela mladih skladatelja predstavljenih na tzv. povijesnom koncertu. Od Dobronićevih skladbi izvedeni su zborovi iz ciklusa Pjesme neostvarene ljubavi.
Prigodom otvorenja prvog Proljetnog salona, 2. svibnja, priređen je Komorni koncerat mladjih hrvatskih skladatelja. I ovdje je Dobronić bio zastupljen sa svojim solo popijevkama iz ciklusa Primavera i Na ratištu, a nekoliko dana kasnije održao je i predavanje na temu: O razvitku hrvatske narodne glazbene umjetnosti.
Nakon kolosalnog uspjeha u Zagrebu mladi je skladatelj na željeni prelazak u metropolu morao sačekati još nekoliko godina. Odlazi u Arbanase kraj Zadra gdje radi kao učitelj glazbe na Učiteljskoj školi, piše o glazbi i intenzivno sklada. Tada nastaju ciklusi solo popijevki Snovidjaji djevojački i Dilberke, 1. gudački kvartet i prva opera Suton.
Toliko željeni prelazak u Zagreb, metropolu glazbenoga života, Dobronić je dočekao 1918. godine. Zapošljava se kao učitelj na Muškoj učiteljskoj školi, vodi studentski muški zbor Mladost, te piše niz članaka o unaprjeđenju školstva, reformi opere Hrvatskog narodnog kazališta i zagrebačkog Konzervatorija. Njegovi kritički stavovi i vizionarske ideje utemeljene na iskustvu praške metropole, u zagrebačkoj konzervativnoj sredini donose mu mnogo neprijatelja i poteškoća. Usprkos tome, 1923., postaje profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji na kojoj predaje do umirovljenja 1940. godine.
Prijateljstvo ga veže s Majom Strozzi i Belom Pečićem, Milanom Begovićem i Vladimirom Nazorom. Intenzivno održava veze s Pragom, sa svojim učiteljem V. Novákom i vrsnim češkim glazbenicima. Znameniti Češki kvartet praizvodi njegov 1. gudački kvartet u Zagrebu, Maja Strozzi i Bela Pečić izvode njegove solo popijevke u Pragu, Zürichu i Bernu, a u Musikvereinu u Beču, 1922., održan je cjelovečernji koncert njegovih komornih skladbi. Lovro pl. Matačić dirigira izvedbom njegova Carnevala 1928., a 1. simfoniju Vigorosa praizvodi 1938. godine. Snažan odjek ima njegova simfonijska drama Dubrovački diptihon koja je jedno od rijetkih opernih djela koje je doživjelo izvedbu. Pjevački zborovi iz Češke često izvode njegove skladbe, a u Hrvatskom glazbenom zavodu izvode se cjelovečernji programi s njegovim djelima. Nakon umirovljenja Dobronić se još predanije posvećuje pisanju velikih formi; simfonija, opera i baleta. Svoje najpoznatije i najizvođenije djelo Jelšanski tonci, inspirirano narodnim napjevima jelšanskog kraja, piše u 60. godini života. Mnoga druga djela, nažalost, ostaju neizvedena. Do kraja života s nepresušnim žarom reformatora, pionira i promotora nacionalnog smjera glazbene umjetnosti bori se za svoje ideje kritičarskim perom i javnim predavanjima. Umire 1955. s nadom da će generacije koje dolaze izvoditi i s vremenskim odmakom ocijeniti njegov opus.    
Dobronićev skladateljski opus broji više od 180 skladbi za različite sastave, od toga 8 simfonija, 5 gudačkih kvarteta, 12 kantata, veliki broj zborova, solo popijevki, 13 opera i 5 baleta, djela za manje sastave i solo instrumente. Njegovu glazbu stilski odlikuje neoklasicistički izričaj u sintezi sa značajkama nacionalnog smjera.
Djela za manje sastave služila su mu kao odmorište za nastanak velikih formi: opera i simfonija. Zalagao se za ulazak simfonizma u operu u čemu je vidio jedini spas operne forme, a svoje opere nazivao je simfonijskom dramom, dramskom lirikom ili muzičko-scenskom tragikom. Dobronićeva vokalnost kreće se od kasnoromantičarske vokalne lirike do reducirane pjevnosti koja prelazi u recitativnost. U simfonijskim djelima smjelom orkestracijom oslikavao je korištene narodne melodije, a za nazive stavaka često koristio izvanglazbeno nazivlje programnog karaktera. Velik broj djela, od kojih se ističu 4 zbirke s više od 100 harmoniziranih i obrađenih pučkih pjesama, napisao je za zbor. Kroz pet gudačkih kvarteta nastalih u rasponu od 1917. do 1947. ogleda se evolucija njegova skladateljskog stila, a pet simfonija nastalih od 1937. do kraja života ocrtavaju Dobronićevu zrelu skladateljsku misao.
***

....naša se muzika ne smije stvarati „odozgo“ nego „odozdo“,
ne mimoilazeći pučku našu muzičku tradiciju...
(Antun Dobronić)

5. gudački kvartet nastao je 1947. godine, a skladatelj mu nadijeva kao i svim ostalim kvartetima programski podnaslov: Pjesma bezbrižnosti. Sklada ga u istoj godini kada i Četvrti gudački kvartet, Pjesma mladih dana. Djelo pripada Dobronićevoj zreloj stvaralačkoj fazi i posljednji je gudački kvartet koji je napisao. Iste godine Dobronić počinje raditi na projektu Hrvatskih rapsodija za komorni orkestar kojih je ukupno pet skladao u razdoblju od 1947. do 1950. godine. Kako je volio naglašavati, djela za manje sastave skladao je kao predahe od velikih formi. Skladbu je, 6. kolovoza 2008., na Večerima Antuna Dobronića u Jelsi na otoku Hvaru izveo Gudački kvartet Porin iz Zagreba.



Ira Karlović
Zagreb, 2015.
 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 120,00 Kn