hr | en

Ma(d)ri(g)alesca za mješoviti zbor i udaraljke

Dubravko Detoni

Godina izdanja: 2016

ISMN: 979-0-801337-73-3

Jezik: Hrvatski, engleski

Hrvatski skladatelj, pijanist i pisac Dubravko Detoni (Križevci, 1937.) diplomirao je glasovir (Svetislav Stančić) i kompoziciju (Stjepan Šulek) na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, a usavršavao se u Sieni (Guido Agosti, Alfred Cortot), Varšavi (Witold Lutosławski, Graźyna Bacewicz, Eksperimentalni studio Poljskog radija), Darmstadtu (György Ligeti, Karlheinz Stockhausen) i Parizu (John Cage). Autor je 140 opusa orkestralne, vokalne, komorne, solističke i elektroničke glazbe, niza multimedijalnih projekata i eksperimenata, jedanaest knjiga poezije, eseja, dnevnika i putopisa, serijâ radijskih i televizijskih emisija te mnogobrojnih komentara za koncertne knjižice te notna i diskografska izdanja. Osnivač je i umjetnički ravnatelj Ansambla Centra za nove tendencije Zagreb (ACEZANTEZ-a) s kojim je od godine 1970. višekratno obišao većinu europskih zemalja te dio Amerike i Azije. Njegova su djela izvođena na najvažnijim svjetskim festivalima, tiskana u domovini i inozemstvu te objavljena na više od pedeset diskografskih izdanja. U njima se podjednako služi klasičnim instrumentarijem i tekovinama elektroničke glazbe, a u težnji za obogaćivanjem zvuka i proširivanjem izražajnih mogućnosti često kombinira ta dva zvukovna izvora. Dobitnik je niza nagrada i priznanja u domovini i u inozemstvu (Vladimir Nazor, Josip Štolcer Slavenski, Nagrada zagrebačke glazbene kritike Zvono Lotrščak, Nagrada SKOJ-a, Nagrada Matice hrvatske, Zlatni Orfej, dvanaest Nagrada Jugoslavenske radio-televizije za najbolja djela godine, pet diskografskih Porina, među njima i onaj za životno djelo, Grand Prix 6. pariškog biennala mladih, Premio Italia, UNESCO-Pariz, Bedřich Smetana-Prag itd.). U njegovu skladateljskom opusu može se zapaziti spiralni krug koji kreće od dramatična postbartókovskog neoekspresionizma, napaja se zrelim poljskim zvukom, osvježava se lirsko-poetskom (ponekad i multimedijalnom) nadstvarnošću novolijepoga i jednostavnoga, a zatim se preko dosjetke postmodernističkoga brvna vraća recentnijim oštrinama poslijeavangardnoga neostrukturalizma. Na cijelome tom putu skladatelj uvijek na malo drukčiji način konsonance doživljava disonantno a disonance konsonantno, točke shvaća linijski a crte punktualno, postupno utišava krajnosti i dopire do ekstremne jednoličnosti dessina, nerijetko ulazi u prostranstva gestualne mehaniziranosti ili u fenomen ponavljanja, odviše ili premalo poznato u određenoj konstelaciji zbivanja doživljava kao humorno te mijenja smisao citata. Svaki je sustav za skladatelja potreba koje se valja svaki put drugačije otresti; od naknadnoga bliži mu je istodobni izvještaj, sinkrona kritika upravo trajućeg procesa.
 
 
Ma(d)ri(g)alesca za zbor i udaraljke nastala je u Dubrovniku, u proljeće godine 2013., na osnovi narudžbe Osorskih glazbenih večeri na kojima ju je 21. srpnja iste godine praizveo zagrebački Vokalni ansambl Antiphonus pod ravnanjem Tomislava Fačinija. Najprije saznavši da bi skladba prvi put trebala zazvučati 15. kolovoza, na katolički blagdan Velike Gospe, autor, vjerskim uvjerenjem inače agnostik, prvi se put u svojem stvarateljstvu susreo s duhovnom tematikom, koju je obradio na svoj osebujan način, a tijekom rada djelo je, posvećeno Majci Gospodinovoj i svačijoj, postupno preraslo u svojevrsni zvonki i bajamontijevski radosni rekvijem skladateljevoj vlastitoj majci. Djelo se sastoji od 32 među sobom povezana kraća segmenta koji se temelje na odabranim ulomcima iz crkvenih latinskih i hrvatskih, ali i nekih svjetovnih tekstova, pa je tako uglazbljen i stih iz Matoševe antologijske pjesme Gospa Marija. U sredini se djela, skriven u latinskom obliku, krije izvrnuti autorov potpis (ime i prezime), izrađen u obliku „beskonačnoga“ četveroglasnog kanona, a skladbom, uoči završne apoteoze na riječ Aleluja, u glasnom i ubrzanom šapatu poput opomene prohuji deset, odnosno dvanaest Božjih zapovijedi, kojih se danas uglavnom više nitko ne drži. Djelo motetsko-madrigalističkog usmjerenja zapravo je slobodno shvaćeni rondo, jer mu glavni tematski blok čini lirsko-pastoralni višeglasni cantus firmus kojemu se suprotstavljaju kontrastni segmenti raznovrsnih polifonijskih, imitacijskih, kanonskih i fugiranih faktura; među njima se ističu fugete potaknute glasanjem pticâ, zvonâ ili strojeva. U nekoliko se navrata, u potrazi za što izraženijom  zvonkošću, tematski tekst lišava suglasničke pomoći, a potpuno bez teksta ostaje jedini, uglavnom doslovni citat u djelu, pozadinsko tihi i iskrivljeni odjek djelića davne i antologijske, autoru najdraže koralne melodije koju je nekoć upotrijebio i Johann Sebastian Bach. Nadasve skromni udaraljkaški sastav tvore crotali i triangolo kao potpora djevičanski srebrnastom zvuku glavne lirske teme ronda.
 
Dubravko Detoni 
Zagreb, 2016.
Hrvatski skladatelj, pijanist i pisac Dubravko Detoni (Križevci, 1937.) diplomirao je glasovir (Svetislav Stančić) i kompoziciju (Stjepan Šulek) na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, a usavršavao se u Sieni (Guido Agosti, Alfred Cortot), Varšavi (Witold Lutosławski, Graźyna Bacewicz, Eksperimentalni studio Poljskog radija), Darmstadtu (György Ligeti, Karlheinz Stockhausen) i Parizu (John Cage). Autor je 140 opusa orkestralne, vokalne, komorne, solističke i elektroničke glazbe, niza multimedijalnih projekata i eksperimenata, jedanaest knjiga poezije, eseja, dnevnika i putopisa, serijâ radijskih i televizijskih emisija te mnogobrojnih komentara za koncertne knjižice te notna i diskografska izdanja. Osnivač je i umjetnički ravnatelj Ansambla Centra za nove tendencije Zagreb (ACEZANTEZ-a) s kojim je od godine 1970. višekratno obišao većinu europskih zemalja te dio Amerike i Azije. Njegova su djela izvođena na najvažnijim svjetskim festivalima, tiskana u domovini i inozemstvu te objavljena na više od pedeset diskografskih izdanja. U njima se podjednako služi klasičnim instrumentarijem i tekovinama elektroničke glazbe, a u težnji za obogaćivanjem zvuka i proširivanjem izražajnih mogućnosti često kombinira ta dva zvukovna izvora. Dobitnik je niza nagrada i priznanja u domovini i u inozemstvu (Vladimir Nazor, Josip Štolcer Slavenski, Nagrada zagrebačke glazbene kritike Zvono Lotrščak, Nagrada SKOJ-a, Nagrada Matice hrvatske, Zlatni Orfej, dvanaest Nagrada Jugoslavenske radio-televizije za najbolja djela godine, pet diskografskih Porina, među njima i onaj za životno djelo, Grand Prix 6. pariškog biennala mladih, Premio Italia, UNESCO-Pariz, Bedřich Smetana-Prag itd.). U njegovu skladateljskom opusu može se zapaziti spiralni krug koji kreće od dramatična postbartókovskog neoekspresionizma, napaja se zrelim poljskim zvukom, osvježava se lirsko-poetskom (ponekad i multimedijalnom) nadstvarnošću novolijepoga i jednostavnoga, a zatim se preko dosjetke postmodernističkoga brvna vraća recentnijim oštrinama poslijeavangardnoga neostrukturalizma. Na cijelome tom putu skladatelj uvijek na malo drukčiji način konsonance doživljava disonantno a disonance konsonantno, točke shvaća linijski a crte punktualno, postupno utišava krajnosti i dopire do ekstremne jednoličnosti dessina, nerijetko ulazi u prostranstva gestualne mehaniziranosti ili u fenomen ponavljanja, odviše ili premalo poznato u određenoj konstelaciji zbivanja doživljava kao humorno te mijenja smisao citata. Svaki je sustav za skladatelja potreba koje se valja svaki put drugačije otresti; od naknadnoga bliži mu je istodobni izvještaj, sinkrona kritika upravo trajućeg procesa.
 
 
Ma(d)ri(g)alesca za zbor i udaraljke nastala je u Dubrovniku, u proljeće godine 2013., na osnovi narudžbe Osorskih glazbenih večeri na kojima ju je 21. srpnja iste godine praizveo zagrebački Vokalni ansambl Antiphonus pod ravnanjem Tomislava Fačinija. Najprije saznavši da bi skladba prvi put trebala zazvučati 15. kolovoza, na katolički blagdan Velike Gospe, autor, vjerskim uvjerenjem inače agnostik, prvi se put u svojem stvarateljstvu susreo s duhovnom tematikom, koju je obradio na svoj osebujan način, a tijekom rada djelo je, posvećeno Majci Gospodinovoj i svačijoj, postupno preraslo u svojevrsni zvonki i bajamontijevski radosni rekvijem skladateljevoj vlastitoj majci. Djelo se sastoji od 32 među sobom povezana kraća segmenta koji se temelje na odabranim ulomcima iz crkvenih latinskih i hrvatskih, ali i nekih svjetovnih tekstova, pa je tako uglazbljen i stih iz Matoševe antologijske pjesme Gospa Marija. U sredini se djela, skriven u latinskom obliku, krije izvrnuti autorov potpis (ime i prezime), izrađen u obliku „beskonačnoga“ četveroglasnog kanona, a skladbom, uoči završne apoteoze na riječ Aleluja, u glasnom i ubrzanom šapatu poput opomene prohuji deset, odnosno dvanaest Božjih zapovijedi, kojih se danas uglavnom više nitko ne drži. Djelo motetsko-madrigalističkog usmjerenja zapravo je slobodno shvaćeni rondo, jer mu glavni tematski blok čini lirsko-pastoralni višeglasni cantus firmus kojemu se suprotstavljaju kontrastni segmenti raznovrsnih polifonijskih, imitacijskih, kanonskih i fugiranih faktura; među njima se ističu fugete potaknute glasanjem pticâ, zvonâ ili strojeva. U nekoliko se navrata, u potrazi za što izraženijom  zvonkošću, tematski tekst lišava suglasničke pomoći, a potpuno bez teksta ostaje jedini, uglavnom doslovni citat u djelu, pozadinsko tihi i iskrivljeni odjek djelića davne i antologijske, autoru najdraže koralne melodije koju je nekoć upotrijebio i Johann Sebastian Bach. Nadasve skromni udaraljkaški sastav tvore crotali i triangolo kao potpora djevičanski srebrnastom zvuku glavne lirske teme ronda.
 
Dubravko Detoni 
Zagreb, 2016.
Hrvatski skladatelj, pijanist i pisac Dubravko Detoni (Križevci, 1937.) diplomirao je glasovir (Svetislav Stančić) i kompoziciju (Stjepan Šulek) na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, a usavršavao se u Sieni (Guido Agosti, Alfred Cortot), Varšavi (Witold Lutosławski, Graźyna Bacewicz, Eksperimentalni studio Poljskog radija), Darmstadtu (György Ligeti, Karlheinz Stockhausen) i Parizu (John Cage). Autor je 140 opusa orkestralne, vokalne, komorne, solističke i elektroničke glazbe, niza multimedijalnih projekata i eksperimenata, jedanaest knjiga poezije, eseja, dnevnika i putopisa, serijâ radijskih i televizijskih emisija te mnogobrojnih komentara za koncertne knjižice te notna i diskografska izdanja. Osnivač je i umjetnički ravnatelj Ansambla Centra za nove tendencije Zagreb (ACEZANTEZ-a) s kojim je od godine 1970. višekratno obišao većinu europskih zemalja te dio Amerike i Azije. Njegova su djela izvođena na najvažnijim svjetskim festivalima, tiskana u domovini i inozemstvu te objavljena na više od pedeset diskografskih izdanja. U njima se podjednako služi klasičnim instrumentarijem i tekovinama elektroničke glazbe, a u težnji za obogaćivanjem zvuka i proširivanjem izražajnih mogućnosti često kombinira ta dva zvukovna izvora. Dobitnik je niza nagrada i priznanja u domovini i u inozemstvu (Vladimir Nazor, Josip Štolcer Slavenski, Nagrada zagrebačke glazbene kritike Zvono Lotrščak, Nagrada SKOJ-a, Nagrada Matice hrvatske, Zlatni Orfej, dvanaest Nagrada Jugoslavenske radio-televizije za najbolja djela godine, pet diskografskih Porina, među njima i onaj za životno djelo, Grand Prix 6. pariškog biennala mladih, Premio Italia, UNESCO-Pariz, Bedřich Smetana-Prag itd.). U njegovu skladateljskom opusu može se zapaziti spiralni krug koji kreće od dramatična postbartókovskog neoekspresionizma, napaja se zrelim poljskim zvukom, osvježava se lirsko-poetskom (ponekad i multimedijalnom) nadstvarnošću novolijepoga i jednostavnoga, a zatim se preko dosjetke postmodernističkoga brvna vraća recentnijim oštrinama poslijeavangardnoga neostrukturalizma. Na cijelome tom putu skladatelj uvijek na malo drukčiji način konsonance doživljava disonantno a disonance konsonantno, točke shvaća linijski a crte punktualno, postupno utišava krajnosti i dopire do ekstremne jednoličnosti dessina, nerijetko ulazi u prostranstva gestualne mehaniziranosti ili u fenomen ponavljanja, odviše ili premalo poznato u određenoj konstelaciji zbivanja doživljava kao humorno te mijenja smisao citata. Svaki je sustav za skladatelja potreba koje se valja svaki put drugačije otresti; od naknadnoga bliži mu je istodobni izvještaj, sinkrona kritika upravo trajućeg procesa.
 
Ma(d)ri(g)alesca za zbor i udaraljke nastala je u Dubrovniku, u proljeće godine 2013., na osnovi narudžbe Osorskih glazbenih večeri na kojima ju je 21. srpnja iste godine praizveo zagrebački Vokalni ansambl Antiphonus pod ravnanjem Tomislava Fačinija. Najprije saznavši da bi skladba prvi put trebala zazvučati 15. kolovoza, na katolički blagdan Velike Gospe, autor, vjerskim uvjerenjem inače agnostik, prvi se put u svojem stvarateljstvu susreo s duhovnom tematikom, koju je obradio na svoj osebujan način, a tijekom rada djelo je, posvećeno Majci Gospodinovoj i svačijoj, postupno preraslo u svojevrsni zvonki i bajamontijevski radosni rekvijem skladateljevoj vlastitoj majci. Djelo se sastoji od 32 među sobom povezana kraća segmenta koji se temelje na odabranim ulomcima iz crkvenih latinskih i hrvatskih, ali i nekih svjetovnih tekstova, pa je tako uglazbljen i stih iz Matoševe antologijske pjesme Gospa Marija. U sredini se djela, skriven u latinskom obliku, krije izvrnuti autorov potpis (ime i prezime), izrađen u obliku „beskonačnoga“ četveroglasnog kanona, a skladbom, uoči završne apoteoze na riječ Aleluja, u glasnom i ubrzanom šapatu poput opomene prohuji deset, odnosno dvanaest Božjih zapovijedi, kojih se danas uglavnom više nitko ne drži. Djelo motetsko-madrigalističkog usmjerenja zapravo je slobodno shvaćeni rondo, jer mu glavni tematski blok čini lirsko-pastoralni višeglasni cantus firmus kojemu se suprotstavljaju kontrastni segmenti raznovrsnih polifonijskih, imitacijskih, kanonskih i fugiranih faktura; među njima se ističu fugete potaknute glasanjem pticâ, zvonâ ili strojeva. U nekoliko se navrata, u potrazi za što izraženijom  zvonkošću, tematski tekst lišava suglasničke pomoći, a potpuno bez teksta ostaje jedini, uglavnom doslovni citat u djelu, pozadinsko tihi i iskrivljeni odjek djelića davne i antologijske, autoru najdraže koralne melodije koju je nekoć upotrijebio i Johann Sebastian Bach. Nadasve skromni udaraljkaški sastav tvore crotali i triangolo kao potpora djevičanski srebrnastom zvuku glavne lirske teme ronda.
 
Dubravko Detoni 
Zagreb, 2016.
 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 120,00 Kn