hr | en

Madrigali et canzonette a tre voci... (1617.)

Tomaso Cecchini

Godina izdanja: 2017

Tomaso Cecchini (Verona, oko 1582. – Hvar, 1644.) najznačajniji je talijanski skladatelj koji je djelovao u hrvatskim krajevima u prvoj polovici 17. stoljeća. Po svoj prilici u rodnom je gradu ili negdje drugdje u Italiji stekao solidnu glazbenu naobrazbu, a u Dalmaciju je prvi put došao 1603., čini se na poziv učenoga splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa. U Splitu (do 1614.) i potom u Hvaru (od 1614. do smrti), u razdoblju od preko 30 godina, obavljao je razne glazbeničke dužnosti, bio je maestro di cappella stolnih crkava, učitelj pjevanja i orguljaš. Od 1612. do 1635. Cecchini je kod uglednih venecijanskih nakladnika Ricciarda Amadina te Giacoma i Alessandra Vincentija objavio najmanje 27 samostalnih tiskanih zbirka duhovne i svjetovne glazbe, monodija, višeglasnih madrigala i canzonetta, zatim psalama, moteta, nekoliko zbirki misa, instrumentalne sonate i plesove. Od sve te razmjerno opsežne skladateljske ostavštine ostalo je sačuvano samo 8 zbirki u cijelosti, ostale su sačuvane više ili manje fragmentarno, a osim instrumentalnih sonata (1625.) tek je jedna zbirka madrigala (1616.) dostupna u suvremenom izdanju. Veronežanin Tomaso Cecchini podjednako je važan za hrvatsku kulturu kao što su njemački skladatelj Georg Friedrich Händel za englesku ili talijanski majstor Jean-Baptiste Lully za francusku. No glazba splitskoga i hvarskoga kapelnika istom očekuje svoj zasluženi revival.
 
Ennio Stipčević
 
 
„Zbirka Madrigali et canzonette a tre voci... (Venetia: Appresso Giacomo Vincenti, 1617.) jedina je u cijelosti sačuvana Cecchinijeva zbirka višeglasnih svjetovnih skladbi. U posveti Bondumieru Lupu (Budimiru Vučiću / Vukašinoviću) stoji da je zbirka nastala za potrebe hvarske sredine. Kratki prokomponirani madrigali i još kraće strofične canzonette na ljubavne tekstove uglavnom nepoznatih autora – uz Mattea Lupa (Matiju Vučića / Vukašinovića), tek je jedan madrigal Marinov – opremljeni su razmjerno gusto šifriranim continuom, instrumentom koji nije specificiran, no tu valja ponajprije zamisliti čembalo ili chitarrone. Podrobno ispisane šifre govore u prilog tome da je Cecchini imao na umu glazbenike nevične improvizaciji. Premda smijemo pretpostaviti da među pjesnicima talijanskih i latinskih stihova koje je Cecchini uglazbljivao ima i domaćih autora, Matteo Lupo, po svoj prilici Bondumierov rođak, jedino je potvrđeno ime. Matejeva pjesmica skromnih je umjetničkih dosega; pogledajmo je u prijevodu ugledne prevoditeljice Željke Čorak: 
 
Mutosi il Pargoletto (Parole del Sig. Matteo Lupo)
Mutosi il Pargoletto
Di cieco in Argo per ferirmi il petto
Et hor mtto il sguardo
Per non piagar colei per cui ardo.
 
Amor se sav izmijeni (Riječi gosp. Matije Vučića)
Amor se sav izmijeni,
Slijep posta Argus da grud rani meni,
A sada pogled miena
Da pregled ne rani mog ushićenja.
 
O Bondumieru Lupu (Budimiru Vučiću), hvarskom kanoniku malo znamo, ranije je bilo spomenuto da je 1618. krstio Dominika, Cecchinijeva sina iz drugoga braka.51 U rukopisu je ostalo sačuvano nekoliko Lupovih stihovanih poslanica na hrvatskom i talijanskom jeziku, adresiranih na arhiđakona i vikara Gabrijela Ivanea (Ivanića), po svoj prilici rođaka Alojzija Ivanea, kojemu će, Cecchini posvetiti svoje zbirke, op. 16 iz 1620. i op. 23 iz 1628. Bondumiero Lupo nekom je prigodom poslao na dar zeca, a poklon je popratio šaljivim stihovima, u kojima se isprepliću gastronomski i lovački savjeti, te nejasne aluzije na neku djevojku Mariolu. Piše mu neka se ne boji ružne zečeve njuškice, te da ima dva hrta koja bi mu mogla pomoći u lovu, a spominje i da će mu “Goba“ (vjerojatno sluškinja pogrbljena držanja) donijeti dva tvrda “španjola“. Naposljetku, poziva ga da, prije nego li ode na Vis, svrati do njega na razgovor: 
 
Sagliuti dobro jutro i zeca ovega 
Ima grubo mutro, ne boj se ti njega
Drži dva hrta ti, ki će ovoga sada (...)
 
Ova nepretenciozna pjesma nudi pogled u svakodnevni život, odmaknut od crkvenih i svjetovnih javnih ceremonija irituala. U Dalmaciji, kao i u drugim europskim krajevima, razvilo se tijekom 15. stoljeća epistolarno pjesništvo. Plemići, školovani građani i svećenici razmjenjivali su lovine i poklone, dopisivali se i zabavljali prigodnim stihovima, oponašajući antičke uzore. To ležerno pjesništvo nerijetko je ostalo sačuvano samo u rukopisima, upravo kao i nekoliko šaljivih pjesama Bondumiera Lupa, hvarskoga kanonika vedre ćudi. 
 
Između madrigala i canzonetta u zbirci iz 1617. nema zamjetne razlike. Madrigali su, kao što bi se očekivalo, prokomponirani, dok su canzonette strofične. I notni zapis ukazuje na žanrovsku razliku: kod canzonetta se ispod prve uglazbljene kitice pojavljuje tekst narednih dviju ili triju kitica, dok kod prokomponiranih madrigala toga nema. Nema, međutim, bitne razlike u slogu, uglavnom je riječ o razmjerno kraćim skladbama, melodijske linije nevelikoga su opsega i praktički bez melizama, gotovo su silabičke, tj. jednom slogu stiha odgovara po jedna notna visina. Na naslovnici nema više oznake da bi madrigali ili canzonette bili facili per cantare, premda je ovdje riječ o glazbi, koja je puno jednostavnija za izvođenje od Cecchinijevih monodijskih madrigala iz 1612. ili 1616. godine. Čini se da je tijekom nekoliko godina prihvatio izvedbene mogućnosti sredine u kojoj je djelovao. S vremenom, Tomaso Cecchini postat će majstor jednostavnih oblika (simples formes).“ 
 
 
 
Madrigali et canzonette a tre voci... napisana je za dva soprana (ili tenora), bas i basso continuo. Sadrži devet prokomponiranih madrigala te dvanaest jednostavnijih, strofnih canzonetta. I ranije Cecchinijeve madrigale, poput onih u Amorosi Concetti I, Canti spirituali (op. 3, 1613.) ili Amorosi concetti III (op. 7, 1616.) , odlikuje sažetost. Ovakvo oblikovanje Cecchini nastavlja i u ovoj zbirci u kojoj najkraća skladba broji 7, a najduža tek 22 takta. Basovska vokalna dionica je identična instrumentalnoj pratnji. Instrument za koji je pisan continuo nije određen jer je bio uvjetovan izvedbenim mogućnostima sredine. Možemo pretpostaviti da je zamišljen za čembalo ili chitarrone, dva instrumenta koje Cecchini i u drugim zbirkama navodi kao moguće instrumentalne pratnje.  Detaljna šifraža continua, većinski dijatonska harmonijska rješenja s ponešto kromatike, kao i gotovo silabičke melodije malog raspona upućuju više na mogućnosti izvođača kojima su skladbe namijenjene nego na one skladatelja. Štoviše, jednostavnost skladbi ove zbirke, u usporedbi sa zahtijevnijim skladbama ranije Amorosi concetti I, i sve njezine druge karakteristike upućuju na skladateljsku vještinu prilagodbe.  Skladbe su pisane na talijanske stihove ljubavnih tekstova anonimnih autora uz iznimku teksta Mutosi il Pargoletto Hvaranina Mattea Lupa tj. Matije Vučića / Vukašinovića te madrigal Filli, cor del mio core na tekst napuljskog pjesnika Giambattista Marina. Zbirka je objavljena 1617. godine u Veneciji u nakladi Giacoma Vincentija u četiri sveščića od kojih je svaki sadržavao dionicu pojedinog glasa, što je bilo uobičajeno za to vrijeme. Danas je u potpunosti čuvana u bolonjskoj biblioteci Liceo Musicale, a dionica drugog tenora može se također pronaći u British Museumu u Londonu (RISM A/I C 1673). 
Cecchini je u Hrvatskoj osnovao obitelj (njegov sin Francesco spominje se kao učitelj pjevanja, orguljaš stolne crkve u Hvaru i orguljar) te stekao prijatelje i mecene. Kako je tada bilo uobičajeno, njima je posvećivao tiskana djela, a oni su njemu za uzvrat pisali pohvalne pjesme i sastavke u čast. Tako je i ova zbirka posvećena Hvaraninu Bondumieru Lupu  (Budimiru Vučiću / Vukašinoviću), rođaku ranije spomenutog Matije. Sukladno tome, na naslovnoj strani nalazi se grb plemićke obitelji Lupo (Vučić / Vukašinović) čijem članu je zbirka posvećena. Prijevod posvete potpisane 25. veljače 1617. godine u Hvaru glasio bi:
 
MNOGO POŠTOVANOM I PREUZVIŠENOM GOSPODINU BONDUMIERU LUPU
 
Toliko je bilo ljubazno Vaše mnogo poštovano i preuzvišeno gospodstvo što mi je podarilo ne samo svoju blagonaklonost, nego je i popratilo plodovima svoje milosti. Kako Vaše gospodstvo zaista krasi istinska plemenitost, ne može a da ne slijedi pobude svoje velikodušne prirode i da ne poduzima zaista plemenita i ljubazna djela. A ja, koji osjećam da je obaveza tim veća što je dostojnija štovanja osobe koja je zato zaslužna, smatram se dužnim da – koliko je to u mojoj moći – upoznam svijet s djelima Vaše velikodušnosti. Međutim, dok mi se ne pruži dostojnija prilika da Vam iskažem svoje poštovanje, objavit ću ove svoje Pjesme, pod najslavnijom zaštitom vrlog imena Vašeg mnogo poštovanog i preuzvišenog gospodstva koje mu ih s puno poštovanja namjenjujem i posvećujem. Neka se Vaše gospodstvo zbog svoje dobrote udostoji prihvatiti ih kao najiskrenije priznanje svoje vrijednosti jer ja s Neba za Vas molim stalan tok napretka i zadovoljstva i s poštovanjem ljubim Vam ruku.
U Hvaru 25. veljače 1617.
Vašem mnogo poštovanom i preuzvišenom gospodstvu
sluga odani Tomaso Cecchino.  
 
Uz preostale tri zbirke svjetovne glazbe (Amorosi Concetti I, 1612; Amorosi Concetti III, op. 7, 1616; Madrigali et Arie, op. 15, 1619.), zbirka troglasnih madrigala i canzonetta ističe se i kao jedina u cijelosti sačuvana zbirka višeglasnih svjetovnih skladbi. Ona nam mnogošto otkriva: najprije izvedbene mogućnosti Splita i Hvara sa početka 17. stoljeća, zatim Cecchinijeve osobne skladateljske preferencije (s obzirom na to da je sakralne skladbe većinom skladao po narudžbi i upitna je sloboda koju je pritom imao) te napose značajke baroknog stila kojima je obogatio hrvatsku glazbenu baštinu. 
Cecchini za života nije postigao reputaciju poput nekih svojih ranobaroknih suvremenika. Nije bio vodeća figura europske barokne glazbe niti je bio sklon radikalnim skladateljskim postupcima, već je preferirao glavni tijek glazbenih strujanja talijanskih skladatelja. Njegova je glazba bila poznata (samo) u krugovima europskih glazbenika i pojedinih dalmatinskih gradova njegovog vremena. No ovo ne umanjuje kvalitetu njegovih djela niti njihovu važnost, posebice u okviru povijesti hrvatske glazbe. Njegove skladbe ukazuju na poznavanje ranobaroknih skladateljskih postupaka i estetike, koju je unatoč potreba prilagodbe i pojednostavljivanja svojih skladbi uspijeva utkati u svoja djela. U vrijeme zatišja glazbene kulture u hrvatskim krajevima, Cecchini se uz Ivana Lukačića  istaknuo kao predvoditelj novog, baroknog stila na hrvatskom tlu te jedna od ključnih osoba za održavanje i daljnje razvijanje hrvatske glazbe. 
 
Lucija Šoštarić
 
Tomaso Cecchini (Verona, oko 1582. – Hvar, 1644.) najznačajniji je talijanski skladatelj koji je djelovao u hrvatskim krajevima u prvoj polovici 17. stoljeća. Po svoj prilici u rodnom je gradu ili negdje drugdje u Italiji stekao solidnu glazbenu naobrazbu, a u Dalmaciju je prvi put došao 1603., čini se na poziv učenoga splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa. U Splitu (do 1614.) i potom u Hvaru (od 1614. do smrti), u razdoblju od preko 30 godina, obavljao je razne glazbeničke dužnosti, bio je maestro di cappella stolnih crkava, učitelj pjevanja i orguljaš. Od 1612. do 1635. Cecchini je kod uglednih venecijanskih nakladnika Ricciarda Amadina te Giacoma i Alessandra Vincentija objavio najmanje 27 samostalnih tiskanih zbirka duhovne i svjetovne glazbe, monodija, višeglasnih madrigala i canzonetta, zatim psalama, moteta, nekoliko zbirki misa, instrumentalne sonate i plesove. Od sve te razmjerno opsežne skladateljske ostavštine ostalo je sačuvano samo 8 zbirki u cijelosti, ostale su sačuvane više ili manje fragmentarno, a osim instrumentalnih sonata (1625.) tek je jedna zbirka madrigala (1616.) dostupna u suvremenom izdanju. Veronežanin Tomaso Cecchini podjednako je važan za hrvatsku kulturu kao što su njemački skladatelj Georg Friedrich Händel za englesku ili talijanski majstor Jean-Baptiste Lully za francusku. No glazba splitskoga i hvarskoga kapelnika istom očekuje svoj zasluženi revival.
 
Ennio Stipčević
 
 
 
„Zbirka Madrigali et canzonette a tre voci... (Venetia: Appresso Giacomo Vincenti, 1617.) jedina je u cijelosti sačuvana Cecchinijeva zbirka višeglasnih svjetovnih skladbi. U posveti Bondumieru Lupu (Budimiru Vučiću / Vukašinoviću) stoji da je zbirka nastala za potrebe hvarske sredine. Kratki prokomponirani madrigali i još kraće strofične canzonette na ljubavne tekstove uglavnom nepoznatih autora – uz Mattea Lupa (Matiju Vučića / Vukašinovića), tek je jedan madrigal Marinov – opremljeni su razmjerno gusto šifriranim continuom, instrumentom koji nije specificiran, no tu valja ponajprije zamisliti čembalo ili chitarrone. Podrobno ispisane šifre govore u prilog tome da je Cecchini imao na umu glazbenike nevične improvizaciji. Premda smijemo pretpostaviti da među pjesnicima talijanskih i latinskih stihova koje je Cecchini uglazbljivao ima i domaćih autora, Matteo Lupo, po svoj prilici Bondumierov rođak, jedino je potvrđeno ime. Matejeva pjesmica skromnih je umjetničkih dosega; pogledajmo je u prijevodu ugledne prevoditeljice Željke Čorak: 
 
Mutosi il Pargoletto (Parole del Sig. Matteo Lupo)
Mutosi il Pargoletto
Di cieco in Argo per ferirmi il petto
Et hor mtto il sguardo
Per non piagar colei per cui ardo.
 
Amor se sav izmijeni (Riječi gosp. Matije Vučića)
Amor se sav izmijeni,
Slijep posta Argus da grud rani meni,
A sada pogled miena
Da pregled ne rani mog ushićenja.
 
O Bondumieru Lupu (Budimiru Vučiću), hvarskom kanoniku malo znamo, ranije je bilo spomenuto da je 1618. krstio Dominika, Cecchinijeva sina iz drugoga braka.51 U rukopisu je ostalo sačuvano nekoliko Lupovih stihovanih poslanica na hrvatskom i talijanskom jeziku, adresiranih na arhiđakona i vikara Gabrijela Ivanea (Ivanića), po svoj prilici rođaka Alojzija Ivanea, kojemu će, Cecchini posvetiti svoje zbirke, op. 16 iz 1620. i op. 23 iz 1628. Bondumiero Lupo nekom je prigodom poslao na dar zeca, a poklon je popratio šaljivim stihovima, u kojima se isprepliću gastronomski i lovački savjeti, te nejasne aluzije na neku djevojku Mariolu. Piše mu neka se ne boji ružne zečeve njuškice, te da ima dva hrta koja bi mu mogla pomoći u lovu, a spominje i da će mu “Goba“ (vjerojatno sluškinja pogrbljena držanja) donijeti dva tvrda “španjola“. Naposljetku, poziva ga da, prije nego li ode na Vis, svrati do njega na razgovor: 
 
Sagliuti dobro jutro i zeca ovega 
Ima grubo mutro, ne boj se ti njega
Drži dva hrta ti, ki će ovoga sada (...)
 
Ova nepretenciozna pjesma nudi pogled u svakodnevni život, odmaknut od crkvenih i svjetovnih javnih ceremonija irituala. U Dalmaciji, kao i u drugim europskim krajevima, razvilo se tijekom 15. stoljeća epistolarno pjesništvo. Plemići, školovani građani i svećenici razmjenjivali su lovine i poklone, dopisivali se i zabavljali prigodnim stihovima, oponašajući antičke uzore. To ležerno pjesništvo nerijetko je ostalo sačuvano samo u rukopisima, upravo kao i nekoliko šaljivih pjesama Bondumiera Lupa, hvarskoga kanonika vedre ćudi. 
 
Između madrigala i canzonetta u zbirci iz 1617. nema zamjetne razlike. Madrigali su, kao što bi se očekivalo, prokomponirani, dok su canzonette strofične. I notni zapis ukazuje na žanrovsku razliku: kod canzonetta se ispod prve uglazbljene kitice pojavljuje tekst narednih dviju ili triju kitica, dok kod prokomponiranih madrigala toga nema. Nema, međutim, bitne razlike u slogu, uglavnom je riječ o razmjerno kraćim skladbama, melodijske linije nevelikoga su opsega i praktički bez melizama, gotovo su silabičke, tj. jednom slogu stiha odgovara po jedna notna visina. Na naslovnici nema više oznake da bi madrigali ili canzonette bili facili per cantare, premda je ovdje riječ o glazbi, koja je puno jednostavnija za izvođenje od Cecchinijevih monodijskih madrigala iz 1612. ili 1616. godine. Čini se da je tijekom nekoliko godina prihvatio izvedbene mogućnosti sredine u kojoj je djelovao. S vremenom, Tomaso Cecchini postat će majstor jednostavnih oblika (simples formes).“ 
 
 
 
Madrigali et canzonette a tre voci... napisana je za dva soprana (ili tenora), bas i basso continuo. Sadrži devet prokomponiranih madrigala te dvanaest jednostavnijih, strofnih canzonetta. I ranije Cecchinijeve madrigale, poput onih u Amorosi Concetti I, Canti spirituali (op. 3, 1613.) ili Amorosi concetti III (op. 7, 1616.) , odlikuje sažetost. Ovakvo oblikovanje Cecchini nastavlja i u ovoj zbirci u kojoj najkraća skladba broji 7, a najduža tek 22 takta. Basovska vokalna dionica je identična instrumentalnoj pratnji. Instrument za koji je pisan continuo nije određen jer je bio uvjetovan izvedbenim mogućnostima sredine. Možemo pretpostaviti da je zamišljen za čembalo ili chitarrone, dva instrumenta koje Cecchini i u drugim zbirkama navodi kao moguće instrumentalne pratnje.  Detaljna šifraža continua, većinski dijatonska harmonijska rješenja s ponešto kromatike, kao i gotovo silabičke melodije malog raspona upućuju više na mogućnosti izvođača kojima su skladbe namijenjene nego na one skladatelja. Štoviše, jednostavnost skladbi ove zbirke, u usporedbi sa zahtijevnijim skladbama ranije Amorosi concetti I, i sve njezine druge karakteristike upućuju na skladateljsku vještinu prilagodbe.  Skladbe su pisane na talijanske stihove ljubavnih tekstova anonimnih autora uz iznimku teksta Mutosi il Pargoletto Hvaranina Mattea Lupa tj. Matije Vučića / Vukašinovića te madrigal Filli, cor del mio core na tekst napuljskog pjesnika Giambattista Marina. Zbirka je objavljena 1617. godine u Veneciji u nakladi Giacoma Vincentija u četiri sveščića od kojih je svaki sadržavao dionicu pojedinog glasa, što je bilo uobičajeno za to vrijeme. Danas je u potpunosti čuvana u bolonjskoj biblioteci Liceo Musicale, a dionica drugog tenora može se također pronaći u British Museumu u Londonu (RISM A/I C 1673). 
Cecchini je u Hrvatskoj osnovao obitelj (njegov sin Francesco spominje se kao učitelj pjevanja, orguljaš stolne crkve u Hvaru i orguljar) te stekao prijatelje i mecene. Kako je tada bilo uobičajeno, njima je posvećivao tiskana djela, a oni su njemu za uzvrat pisali pohvalne pjesme i sastavke u čast. Tako je i ova zbirka posvećena Hvaraninu Bondumieru Lupu  (Budimiru Vučiću / Vukašinoviću), rođaku ranije spomenutog Matije. Sukladno tome, na naslovnoj strani nalazi se grb plemićke obitelji Lupo (Vučić / Vukašinović) čijem članu je zbirka posvećena. Prijevod posvete potpisane 25. veljače 1617. godine u Hvaru glasio bi:
 
MNOGO POŠTOVANOM I PREUZVIŠENOM GOSPODINU BONDUMIERU LUPU
 
Toliko je bilo ljubazno Vaše mnogo poštovano i preuzvišeno gospodstvo što mi je podarilo ne samo svoju blagonaklonost, nego je i popratilo plodovima svoje milosti. Kako Vaše gospodstvo zaista krasi istinska plemenitost, ne može a da ne slijedi pobude svoje velikodušne prirode i da ne poduzima zaista plemenita i ljubazna djela. A ja, koji osjećam da je obaveza tim veća što je dostojnija štovanja osobe koja je zato zaslužna, smatram se dužnim da – koliko je to u mojoj moći – upoznam svijet s djelima Vaše velikodušnosti. Međutim, dok mi se ne pruži dostojnija prilika da Vam iskažem svoje poštovanje, objavit ću ove svoje Pjesme, pod najslavnijom zaštitom vrlog imena Vašeg mnogo poštovanog i preuzvišenog gospodstva koje mu ih s puno poštovanja namjenjujem i posvećujem. Neka se Vaše gospodstvo zbog svoje dobrote udostoji prihvatiti ih kao najiskrenije priznanje svoje vrijednosti jer ja s Neba za Vas molim stalan tok napretka i zadovoljstva i s poštovanjem ljubim Vam ruku.
U Hvaru 25. veljače 1617.
Vašem mnogo poštovanom i preuzvišenom gospodstvu
sluga odani Tomaso Cecchino.  
 
Uz preostale tri zbirke svjetovne glazbe (Amorosi Concetti I, 1612; Amorosi Concetti III, op. 7, 1616; Madrigali et Arie, op. 15, 1619.), zbirka troglasnih madrigala i canzonetta ističe se i kao jedina u cijelosti sačuvana zbirka višeglasnih svjetovnih skladbi. Ona nam mnogošto otkriva: najprije izvedbene mogućnosti Splita i Hvara sa početka 17. stoljeća, zatim Cecchinijeve osobne skladateljske preferencije (s obzirom na to da je sakralne skladbe većinom skladao po narudžbi i upitna je sloboda koju je pritom imao) te napose značajke baroknog stila kojima je obogatio hrvatsku glazbenu baštinu. 
Cecchini za života nije postigao reputaciju poput nekih svojih ranobaroknih suvremenika. Nije bio vodeća figura europske barokne glazbe niti je bio sklon radikalnim skladateljskim postupcima, već je preferirao glavni tijek glazbenih strujanja talijanskih skladatelja. Njegova je glazba bila poznata (samo) u krugovima europskih glazbenika i pojedinih dalmatinskih gradova njegovog vremena. No ovo ne umanjuje kvalitetu njegovih djela niti njihovu važnost, posebice u okviru povijesti hrvatske glazbe. Njegove skladbe ukazuju na poznavanje ranobaroknih skladateljskih postupaka i estetike, koju je unatoč potreba prilagodbe i pojednostavljivanja svojih skladbi uspijeva utkati u svoja djela. U vrijeme zatišja glazbene kulture u hrvatskim krajevima, Cecchini se uz Ivana Lukačića  istaknuo kao predvoditelj novog, baroknog stila na hrvatskom tlu te jedna od ključnih osoba za održavanje i daljnje razvijanje hrvatske glazbe. 
 
Lucija Šoštarić

»Dodaj u košaricu
Cijena: 110,00 Kn