hr | en

Qual rupe in mezzo all'onde

Luka Sorkočević

Godina izdanja: 2019

ISMN: 979-0-801350-32-9

Jezik: hrvatski, engleski

Luka Sorkočević (Dubrovnik, 1734. – 1789.), izdanak razgranate patricijske dubrovačke obitelji, danas je poznat kao skladatelj prozračnih pretklasičnih simfonija. Međutim, njegovo prvotno i glavno zanimanje bilo je vezano uz različite administrativne zadaće koje je obavljao za Dubrovačku Republiku.
U skladu s tradicijom dobio je odlično obrazovanje: stroga disciplina i curriculum isusovačkog kolegija bili su upotpunjeni privatnom podukom. Luka, njegov brat Miho te sestre Mara i Katarina imali su privatnog učitelja glazbe, Talijana Giuseppea Valentija, 1750-ih godina aktivnog kao maestro di cappella u katedrali, skladatelja skromne invencije, ali znatnog teorijskog znanja. Prema kratkoj biografiji sačuvanoj u arhivu Bizzaro u Državnom arhivu u Dubrovniku, Luka je potom boravio u Rimu na studiju glazbe kod Rinalda da Capue, vjerojatno u razdoblju između 1757. i 1762., a čini se da je studirao i književnost. Po povratku u Dubrovnik uključio se u obavljanje državnih poslova. Naime, već od svoje 18. godine do smrti (izuzev godine studija) obnašao je različite službe (činovničke, sudske, upravne i diplomatske); tako je npr. bio sudac za civilne poslove, savjetnik Malog vijeća, vijećnik, diplomat itd. Shrvan bolešću i depresijama, koje su ga mučile u posljednjim godinama, oduzeo si je život u obiteljskoj palači u Dubrovniku.
U obitelji Sorkočević, Luka nije bio jedini glazbenik; njegov sin Antun (1775. – 1841.), književnik i posljednji dubrovački poslanik u Parizu prije ukinuća Republike, također je skladao, i to simfonije, komorne i vokalne skladbe. Popijevke je skladala Elena Pucić-Sorkočević (Pozza-Sorgo, rođena Ranjina, 1784. – 1865.), a kao glazbeno aktivna spominje se i Antunova sestra Marina (1767. - ?), no njezina djela dosad nisu pronađena. Sve skladbe navedenih članova obitelji Sorkočević sačuvane su u glazbenoj zbirci Samostana Male braće u Dubrovniku. Tamo su dospjele sredinom 19. st. kad je Ivan Evanđelist (Vanđo) Kuzmić, apotekar, orguljaš u samostanu i bibliotekar, prikupljao muzikalije od dubrovačkih obitelji i tako ih spašavao od zaborava i nemara.

Notni materijal koji se ovdje predstavlja nadovezuje se na sedam simfonija Luke Sorkočevića objavljenih u izdanju MIC-a 2006. godine. Četiri ovdje odabrane instrumentalne skladbe već su 2003. bile dostojno predstavljene na kompaktnoj ploči ansambla Salzburger Hofmusik.

Sinfonia del Sig. Luca Ant.o di Sorgo naslov je nad trostavačnom skladateljskom partiturom u G-duru koja nosi signaturnu oznaku 77/1993. Zabilježeni su instrumenti »Traverso« (poprečna flauta) i »Violino« iznad uglavnom neobilježenog basa, koji je u srednjem, polaganom stavku, jedinom koji nosi oznaku tempa (Largo), izostavljen. Oba rubna brza stavka slične su formalne sheme: tema karakterističnog početka pretapa se u pasažni prijelaz i njezin ponovni nastup u tonalitetu dominante (ali na trećoj, a ne na prvoj dobi, što mijenja akcentuaciju melodije) obilježava početak drugog dijela, no nakon prve fraze ponavlja se u toničkom tonalitetu. Srednji stavak u e-molu jasne je dvodijelne artikulacije koju obilježava tema pasažnog obilježja s harmonijskim približavanjem istoimenom duru. Kasnobarokna protočnost tek je povremeno usporena ili zaustavljena kadencama, a teme i njihove pasaže obilježene su nizovima razlomljenih akorada iznad jednostavnog basovskog pomaka.

Jedno od malog broja skladateljevih datiranih djela jest Sinfonia 3.a di Luca Ant.o Sorgo li 14 Dec. 1754 u A-duru, prva trostavačna cjelina u signaturnoj jedinici 77/1994. Dvadesetogodišnji skladatelj u to je doba, zajedno s bratom i sestrama primao glazbenu poduku od privatnog učitelja Talijana Giuseppea Valentija (Valente), tadašnjeg katedralnog maestra di cappella. Svjedočanstva o metodologiji te poduke zabilježena su u Lukinim vježbama za kontrapunkt (Lezioni di contrapunto, 1754., a djelomice i Studio di contrapunto di fuge, 1757., čiji se drugi dio već bilježi u Rimu kod Rinalda da Capue). Iako nijedan stavak nema oznaku tempa, sam naslov djela upućuje na tip talijanske uvertire, a i tip glazbene građe potvrđuje redoslijed neobično kratkog brzog, umjerenog molskog i brzog plesnog stavka. Instrumenti nisu zabilježeni; partitura obuhvaća jednu sopransku i jednu basovsku dionicu pa je ovo djelo Ladislav Šaban objavio kao sonatu za instrument s tipkama u zbirci Skladbe starih hrvatskih skladatelja 18. stoljeća iz Dubrovnika i Krka. Ovo je ujedno i jedina Lukina sinfonia kojoj je sam pridružio redni broj (a ne pripada onima koje je priredio S. Šulek), pa valja postaviti pitanje o onima koje bi joj mogle prethoditi. Moguće je da je to skladba u G-duru koja se čuva pod signaturom 9/220, također pisana za sopransku i basovsku dionicu. Naslov 2. uvertura djelomice je precrtan, ali je datacija ostala: Luglio 1754. Na temelju rukopisa i materijala s kojim je ovo djelo pronađeno, Albe Vidaković, prvi katalogizator dubrovačke zbirke, atribuirao ju je Luki Sorkočeviću. Ona doista očituje znatne sličnosti s 3. sinfonijom i u formalnom pogledu (kratki Allegro, melizmima ukrašen umjereni drugi molski i kratki plesni treći stavak, naglašeno binarna forma brzih stavaka), te u motivici, kadencnoj artikulaciji i odnosu dionica.
U nastavku 3. sinfonije (77/1994) sačuvana su još dva instrumentalna stavka: jedan u D-duru čija partitura obuhvaća četiri sopranske i jednu basovsku dionicu te stavak u G-duru za dva sopranska instrumenta uz bas tipa menueta. Ovo se djelo dosada često bilježilo pod krivo pročitanim imenom kao Eroice staccato, a zapravo se radi o oznaci tempa stavka »Grave« i oznaci za interpretaciju »staccato«. Usporedbom s ranije prikazanim djelima, moguće je utvrditi da se vjerojatno radi o drugom i trećem stavku neke sinfonije u G-duru. Prvi od dva stavka, naslovljen kao Grave, izuzetno je bogato ornamentiran, a oznake za interpretaciju (»forte«, »dolce«) sustavno su i obilno korištene, kao da je vježbanje takvog zadatka i bilo postavljeno pred mladog skladatelja. U tom je pogledu sljedeći stavak drugačiji, jednostavniji. Iako je ova »krnja« sinfonija sačuvana u istom svesku s 3. sinfonijom iz 1754., ne mora se pretpostaviti da im se poklapa vrijeme nastanka.

Ovim tipičnim primjerima Sorkočevićeve simfonijske glazbe pridružena je jedna komorna te i tri vokalnoinstrumentalne skladbe koje nemaju tako jasno riješeno pitanje autorstva.
La vertu perdue sačuvana je u dvije inačice i u dva rukopisa (sig. 77/1999). Skladateljska partitura namjenjuje tri dionice violini, čembalu i violončelu, no dionice nisu u potpunosti ispisane, tako da se povremeno tek naslućuje skladateljeva ideja. Čini se da je istom rukom ispisana i dionica violine. U prijepisu drugom rukom s kraja 18. st. (vjerojatno u izradi profesionalnog prepisivača) sačuvane su dionice violine i violončela. Lako je moguće da je dionica čembala tom zgodom izvođena iz partiture, no ipak postoje neka odstupanja u odnosu na partituru. Iako naslovna stranica upućuje na autorstvo Luke Sorkočevića, neki prijepisi sliče rukopisu njegova sina Antuna. Antunu bi se, poznavajući njegovu frankofilsku orijentaciju, možda mogao pripisati i kasnije upisan naslov djela. Stilski djelo očituje elemente klasicizma, ali i ekskurse prema idejama Sturm und Dranga, što odudara od dosada poznatog simfonijskog stila Lukina. Moguće je da je Luka autor prvih skica, koje je potom Antun doradio i pod očevim imenom dao prepisati.
Slične nedoumice obavijaju i navodno Lukinu ariju Qual rupe in mezzo all'onde. Uredno izrađenoj partituri s naslovom i atribucijom Luki Sorkočeviću napisanoj rukom nepoznatog pisara (sig. 77/1998) izrezan je donji rub naslovnice na kojemu je nešto bilo zapisano, što bi možda pomoglo u identificiranju autorstva. Arija je pisana za sopran solo uz pratnju gudača te flauti i rogova a 2. Zoran Juranić argumentira Antunovo autorstvo ovoga djela, pisanog u stilu talijanske opere, upravo usporedbama s njegovim sigurnim vokalnoinstrumentalnim radovima, koje međutim očitava mladenačku nestrpljivost i neke nespretnosti koje su kasnijim djelima strane. Metastazijanski intonirani stihovi također ne svjedoče nužno u prilog neupitnom Lukinom autorstvu, jer ih je rabila i Jelena Pucić-Sorkočević još početkom 19. stoljeća. Moguće je, naravno, da se radi i o transkripciji djela nekog još neutvrđenog autora.
I u psalmu Babilonskiem nad riekama čini se da je potvrđena veza Luke i Antuna Sorkočevića, no pitanje rukopisa ponovno je važno. Sačuvane su izvorna hrvatska inačica, temeljena na prepjevu psalma 137 (136) Ignjata Đurđevića, koju je zabilježio prepisivač na prijelazu 18. u 19. stoljeća, te talijanski prijevod (traduzione dallo Slavo) iz 1812. što bi moglo potvrditi Antunovo sudjelovanje u nastanku ove inačice. Zbunjujući je i nedovoljno čitljiv naslov kojeg je napisao Vanđo Kuzmić sredinom 19. stoljeća. Ako naslov glasi »Sorgo Luca ad il figlio Antonio«, moglo bi se raditi o Lukinoj posveti djela sinu Antunu, što bi značilo da je Lukino djelo nastalo nakon 1775. Međutim, moguće je da u naslovu piše »Sorgo Luca ed il figlio Antonio«, što bi moglo biti vjerojatnije i govorilo bi u prilog Antunovu suautorstvu. Na temelju svih prijepisa djela i njihove analize, čini se da bi Luka mogao biti autor hrvatske verzije ovog opsežnog djela u sedam stavaka za sopran, tenor, bas (vjerojatno su sudjelovali i zbor i solisti) i continuo, a da ga je Antun preveo na talijanski (Di Babele in riva).

Svakako, ove se skladbe po prvi put objavljuju kao dio dubrovačke glazbene baštine te će tako biti dostupne njezinim ljubiteljima i svima koji za njom posegnu. Moguće je da će se s vremenom razjasniti i dileme koje ih obavijaju.


Vjera Katalinić,
Zagreb, 2010.
 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 110,00 Kn