hr | en

Gudački kvartet

Oskar Jozefović

Godina izdanja: 2019

ISMN: 979-0-801350-26-8

Jezik: Hrvatski, engleski

Skladatelj i dirigent Oskar Jozefović (Karlovac, 22. IX. 1890. – Split, 6. XI. 1941.) potomak je obitelji kantora Julija Jozefovića i Jelke rođ. Fröhlich.  Glasovir i violinu učio je u Karlovcu u Gradskom glazbenom zavodu. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, a teoriju glazbe na Sveučilištu u Beču u klasi H. Graedenera. Kompoziciju (klasa V. Novák) i dirigiranje (klasa F. Spilka) učio je na Konzervatoriju u Pragu gdje je diplomirao u skladateljskoj tradiciji češke škole V. Nováka (kasna romantika, impresionizam, ali i zanimanje za folklor). Orkestraciju je usavršavao na Konzervatoriju u Parizu u klasi C. M. Widora te je kontinuirano produbljivao svoj umjetnički interes u Münchenu (1921.), višekratno u Parizu (1922. – 1938.), dok je povremeno boravio u Beču (1924. – 1925.), Salzburgu (1935.) i Rimu (1937.). U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu djelovao je kao korepetitor (1920. – 1921.), tajnik (1935. – 1936.) i zamjenik direktora Opere (1936.). Od 1940. do 1941. godine bio je dirigent Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu.  
U sinergiji svladanih skladateljskih vještina različitih europskih škola i stilova, u godinama povratka u hrvatsku sredinu, nakon studija i usavršavanja, u njegovim se djelima prepoznaje „nadnacionalna“ europska tradicija u vidu amalgamiranja kasnoromantičkih i impresionističkih harmonija i duljih melodijskih linija bez folklornih reminiscencija (Sonata za violinu i klavir iz 1913. kao Jozefovićevo diplomsko djelo i Sonatina za klavir iz 1926.). Iako sklon širem europskom glazbeno-stilskom kontekstu kasne romantike i impresionizma, Jozefović se pokušava na osebujan način „pronaći“ u prevladavajućem nacionalnom stilu u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju te pojedine instrumentalne skladbe, poput Gudačkog kvarteta  (1929.) i simfonijske pjesme Osvit (1928.), kao i pojedine solo-popijevke te gotovo sve zborske skladbe oblikuje u skladu s nacionalnim idiomom (stilizirani folklor u ritamskim ili melodijskim komponentama). 
Prema dosadašnjim muzikološkim istraživanjima skladateljski opus Oskara Jozefovića obuhvaća 73 djela. 
Opus vokalne glazbe sadrži, prema Snežani Jarić (1988), 17 solo-popijevki i 16 zborova od čega je sačuvano samo 9 solo popijevki. Ostale popijevke postoje jedino u verziji za glas i orkestar. Do sada su tiskane dvije solo-popijevke: Jagoda  i Hrastovački noturno.  Sve sačuvane skladbe očituju romantičko-impresionističku zvukovnost, osim Suze sirotinjske u kojoj se upotrebljava folklorni glazbeni izraz. Oskar Jozefović za svoja vokalna i vokalno-instrumentalna djela većinom odabire antologijske književne predloške hrvatskih pisaca, npr. V. Nazora, D. Domjanića, S. S. Kranjčevića i A. G. Matoša dok se u pjesmama Suza sirotinjska, Junak, Dijete i baka i Mali Radojica  Jozefović inspirirao narodnom književnošću. K. Kos (2014) Oskara Jozefovića kao skladatelja solo-pjesama uvrštava u popis skladatelja „suputnika“ uz Ivana Matetića-Ronjgova, Adalberta Markovića, Josipa Mandića, Ivu Prišlina, Stanislava Prepreka, Pavla Markovca, Josipa Štolcera Slavenskog, Vladimira Ruždjaka i dr., te ističe kako njihove skladbe nadrastaju rubna područja stvaranja i dobivaju vrijednost u okviru posebnih i samosvojnih autorskih ostvarenja.  
Prema S. Jarić (1988b) nisu sačuvane solo-popijevke Serenada, Jablanovi, Ko dašak, Samac, Junak, Dijete i baka i Mali Radojica.  
Zborska djela Oskara Jozefovića – osim izgubljenih mješovitih zborova Svojoj sestri jedinici i Djevojka, udovica i baba – sačuvana su zahvaljujući Pjevačkom društvu „Kolo“ koje je umnažalo i distribuiralo skladbe radi izvedbe. Evidentirano je četrnaest skladbi za zbor a capella i dvije uz pratnju glasovira. Grupirane su u 3 ciklusa: U ženskom kolu (2 pjesme), Hrvatski kraljevi (5 pjesama) i Kajkavske popevke (3 pjesme). Pozornost privlače istarski napjevi Jadri brode, Star me je prosija i Sinoć Ive. Gotovo svi zborovi sadrže folklorni idiom. 
Glazbeno-scenski opus Oskara Jozefovića obuhvaća 25 djela koja se navode kronološkim slijedom izvedbi:  Ponoć (Kulundžić, 1921.), Blagovijest (Claudel, 1922. i 1942.), Cezar i Kleopatra (Shaw, 1922.), Vučjak (Krleža, 1923.), Maškarate ispod kuplja, (Vojnović, 1924.), Gospođa Đavolica (Calderon, 1925. i 1927.), Lilion (Molnar, 1925.), Michelangelo Buonarroti (Krleža, 1925.), Adam i Eva (Krleža, 1925.), Pustolov pred vratima (Begović, 1926.), Mnogo vike ni za što (Shakespeare, 1926.), Kozmički žongleri (Mesarić, 1926.), Škorpion (Kulundžić, 1926.), Svečano poklonstvo Josipu Jurju Strossmayeru (Kulundžić, 1926.), U krugu kredom (Klabund, 1927.), Cvijet pred očima (Martini, 1927.), Dvorac spore smrti (Lorde-Bauche, 1928.), Hrvatski Diogenes (Šenoa-Begović, 1928. i 1940.), Valpone (Jonson, 1929.), Romeo i Giulietta (Shakespeare, 1929.), Hamlet (Shakespeare, 1929. i 1951.), Lucrezia Borgia (Hugo, 1930.), Postojani princ (Calderon, Fuchs-Gregor, 1935.), Na tri kralja ili Kako hoćete (Shakespeare, 1939.) i Tomislav (Miletić, 1941.).
Skladateljska invencija Oskara Jozefovića u scenskoj glazbi prati dramsku strukturu pripadajućeg djela i stvara zvučnu sliku koja upotpunjava dramski izričaj i doprinosi cjelovitom doživljaju i recepciji dramskoga djela. Na taj se način pojačava interakcija glazbe, književnoga predloška i redateljskih ideja s publikom, koja putem svih osjetilnih senzacija doživljava dramsko djelo. Stvarajući glazbu za kazališne predstave, Oskar Jozefović je vrlo uspješno surađivao s redateljima Brankom Gavellom i Ivom Raićem u uprizorenjima drama W. Shakespearea i M. Krleže. 
Na području vokalno-instrumentalnih djela, kao najuspješnije ostvarenje Oskara Jozefovića u više navrata apostrofirana je kantata Na Nilu za soliste, zbor i veliki orkestar op. 8 iz 1919., skladana u Parizu na književni predložak Vladimira Vidrića.  Kantata Na Nilu praizvedena je 2. lipnja 1919. u Zagrebu, a izvedbom je dirigirao sam autor. Poezija V. Vidrića prema R. Palić-Jelavić (2013) nosi „impresionističku i secesionističku estetizaciju zbilje“. Prema tipu stiha i formalne organizacije ostaje bliska poetičnim uzorima iz 19. stoljeća, a kod Jozefovića omogućuje naglašavanje dramskog aspekta pjesme u scenskom iskazu i emocionalnog ugođaja u zborskim dijelovima i dvama solističkim glasovima. 
Sagledavanjem cjelovitog skladateljskog opus Oskara Jozefovića uočavaju se tri grupe stilskih oblikovanja skladbi: neka od djela sadrže značajke tada u hrvatskoj glazbi sveprisutnog nacionalnog smjera, druga potpuno pripadaju međunarodnom skladateljskom usmjerenju i u sebi ne sadrže baš nikakve elemente ili reminiscencije folklorne glazbe, dok treća grupa obuhvaća djela u kojima nastoji nacionalni izričaj smjestiti u međunarodni glazbeni kontekst (popijevke Jablanovi iz 1923, Večeri iz 1926, Proljeće 1926). Tako L. Šafranek-Kavić u Obzoru 1928. godine primjećuje: 
„Prvi puta izvedena je simfonijska pjesan Osvit od Oskara Jozefovića. Autor je dokumentirao i ovim svojim novim snažnim djelom svoje temeljito i suvereno poznavanje modernog orkestra, on zna majstorski da se služi svim efektima savremene orkestarske tehnike, a da nikada ne zastranjuje u ekstreme. Djelo razvija i obradjuje u jakoj gradaciji dvije glavne, u narodnom duhu osjećajne teme i u svim svojim dijelovima je zvučno i zanimljivo. I g. Jozefović obogatio je ovime našu simfonijsku literaturu sa jednim vrlo vrijednim ozbiljnim opusom.“ 
Zanimljivo je primijetiti kako periodika iz Jozefovićeva vremena ističe dominaciju intelekta nad emocijama u njegovim skladateljskim ostvarenjima.
Tako Vladimir Ciprin 1938. godine nakon izvedbe Sonatine za klavir pijanista Marijana Fellera bilježi:
„Sonatina za glasovir od g. Oskara Jozefovića pokazala je djelo tehnički dotjeranog muzičara, koji zna spretno dati svojoj koncepciji formu, ne stvarajući nikakva iznenadjenja, ali ni svježih i poletnih tema iz kojih bi se moglo zaključiti da je autor pri stvaranju nešto i osjećao. Sve je ukazivalo više na cerebralne konstrukcije…“.  
O Jozefovićevu „intelektualnom“ skladanju govori i Stanislav Stražnicki kada o izvedbi Sonatine za klavir piše: „Ona u tri koncizna stavka donosi muziku, u kojoj ima znatnog udjela intelekt.“  
U konačnoj ocjeni skladateljskog stila Oskara Jozefovića potvrđuje se konstatacija Eve Sedak (2010) kada ističe: 
„Njegov neveliki skladateljski opus svjedoči o estetičkom procjepu u kojemu se našao zajedno sa stanovitim brojem starijih i mlađih suvremenika, poput K. Odaka, I. Paraća ili poslije B. Kunca, nastojeći pripadnost europskoj moderni uskladiti s idejama nacionalnoga smjera.“ 
Godine 1925. Oskar Jozefović je supotpisnik osnivačke skupštine Jugoslavenske sekcije Međunarodnoga društva za suvremenu muziku ISCM i na taj se način potvrdio kao angažirani glazbenik svoga vremena.  
Sačuvani notni materijal (autografi, tiskovine skladbi) Oskara Jozefovića nalazi se u njegovoj ostavštini pohranjenoj u knjižnici Hrvatskoga glazbenog zavoda, u arhivu Simfonijskoga orkestra Hrvatske radio-televizije te u Zbirci muzikalija Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. 
Uz iznimno snažnu skladateljsku aktivnost Oskar Jozefović ističe se i kao dirigent. Dirigirao je brojnim praizvedbama i premijerama svjetskih djela na području Hrvatske, primjerice, premijerom opere Simone Boccanegra G. Verdija u Zagrebu u svibnju 1931. godine. Od 1923. do 1939. godine povremeno je dirigirao izvedbama standardnog simfonijskog repertoara koji je izvodila Zagrebačka filharmonija, uključujući i djela hrvatskih skladatelja (J. Gotovac, L. Šafranek-Kavić, V. Lisinski). Skladbe Jablanovi za bariton i orkestar, Dvije obrade pučkih popijevki za zbor i orkestar, 1923. godine te simfonijsku pjesmu Osvit, 1928. godine izvela mu je Zagrebačka filharmonija pod njegovim vodstvom.  Kao dirigent Opere u Zagrebu dirigirao je praizvedbama opera L. Šafraneka-Kavića Medvedgradska kraljica (1927.) i A. Dobronića Udovica Rošlinka (1934.). Repertoar hrvatskih kazališta  registrira i brojne dramske te operne predstave izvedene pod ravnanjem O. Jozefovića. Među njima se ističu premijere opera svjetskoga repertoara: Jonny svira (E. Křenek, 1928.), Simone Boccanegra (G. Verdi, 1931.), Lohengrin, Parsifal i Ukleti Holandez R. Wagnera. Bio je cijenjen i kao interpret francuskoga repertoara kojem se približio tijekom pariškog školovanja.  
Oskar Jozefović djelovao je i kao glazbeni kritičar u razdoblju od 1921. do 1941. godine prateći pretežno operne izvedbe u zagrebačkom kazalištu. Pisao je za: Kazališni list (1921.), Comoedia (1924. – 25.), Pravda (1924.), Godišnjak Narodnog kazališta u Zagrebu za sezone 1914./1915. – 1924./1925. (1926.), Teater (1929. – 1930.), Komedija (1934.– 1936.), Nova Danica (1934.) i Kazalište (1941.).  Među člancima se nalaze i oni u kojima je izvještavao o znamenitim inozemnim opernim festivalima koje je posjećivao na studijskim putovanjima. Također je pratio proslave obljetnica poznatih opernih skladatelja i izvedbe njihovih djela u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Njegovo autorsko djelovanje i dirigentske izvedbe vlastitih djela zabilježeni su u međunarodnim koncertnim prijenosima programa Radio-stanice Zagreb.  Naposljetku ga zatičemo na mjestu dirigenta splitske Opere, a posljednji objavljeni članak iz 1941. godine prati njeno otvaranje. 
Oskar Jozefović, „jedan [...] od glavnih predstavnika zagrebačkoga glazbenoga života između dvaju svjetskih ratova“ , tragično je završio svoj umjetnički i životni vijek krajem 1941. godine počinivši samoubojstvo.
 
*   *   *
Svoj jedini Gudački kvartet Oskar Jozefović skladao je 1929. godine i to kao treće djelo u skupini komorne glazbe (Sonata za violinu i klavir nastala je 1913. a za isti sastav skladao je Iz hrvatskog primorja 1919. godine). Gudački kvartet praizveo je Zagrebački kvartet (L. Miranov, M. Graf, D. Arany, V. Fabbri) dana 5. veljače 1930. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu u okviru priredbi koje su imale zadaću promicati domaće stvaralaštvo. Djelo je sačuvano u dva oblika: u ostavštini Oskara Jozefovića pohranjenoj u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu nalazi se originalni radni primjerak partiture bez četvrtog stavka, a pod signaturom 3558 nalazi se cjelovit prijepis dionica. Na temelju obje verzije sačuvanog materijala priređeno je i ovo izdanje. Postoji i jedan zvučni zapis djela koji je priredio ansambl Pro arte za arhiv Radio Zagreba.
Djelo se sastoji od četiri stavka i formalno se temelji na klasičnim uzorima. Predstavlja dio Jozefovićeva opusa temeljenog na stiliziranoj folklornoj tematici kojim autor daje svoj prinos nacionalnim tendencijama u hrvatskoj glazbi između dva svjetska rata. Od prvoga takta prvoga stavka prepoznaju se melodijski i ritamski obrasci koji ostvaruju osebujni folklorni ugođaj. Autor obilato koristi paralelizme disonanci i konsonanci, melodijske završetke na drugom stupnju koje ponavlja i imitira. Zvučno dominiraju intervali kvarte i kvinte koji se potvrđuju i u melodijskom i harmonijskom obliku kroz cijelo djelo. Dodatnu zvučnu boju u gudačim instrumentima daju oporost radi česte uporabe „praznih kvinti“ te mali intervalski pomaci koji u harmonijskom tretiranju stvaraju zvučni dojam „tijesnih intervala“. Jednostavni ritmičko-metrički obrasci, učestale promjene mjere iz trodobne u dvodobnu, te uporaba modusa i prirodnih mol ljestvica uz povremeno izbjegavanje vođice, odnosno uporaba „prirodne vođice“ upućuju na djelo koncipirano na stiliziranoj folklornoj tematici. 
Prvi stavak Allegro giusto trodjelnog je oblika gdje A dio donosi dvije teme (grupe prve i druge teme) u paralelnim tonalitetima (B-dur i g-mol) koje se razlikuju po ritamski koncipiranim obrascima ? prva u punktiranom ritmu i silaznim i uzlaznim šesnaestinkama, dok druga koristi triolske pomake u kombinaciji s punktiranim šesnaestinkama. B dio temelji se na novom motivičkom materijalu koji je oblikovan u duljim melodijskim frazama sačinjenim od duljih notnih vrijednosti u homofonom slogu i širem melodijskom luku. Ponovni A dio sadrži varirani materijal iz A i B dijela donesen po principu inverzije (prvo iz B djela, zatim iz A) gdje se reminiscentno javljaju melodijsko-ritamski signali s početka stavka u početnom tonalitetu B-dura. Nastup treće teme iz B dijela u reprizi se proširuje sekvenciranjem i modulacijama. Stavak završava Codom koja se temelji na elementima glavnih tema i završava na dominanti početnog tonaliteta.
Drugi stavak Andante molto espressivo je najkraći i najskromniji po raznolikosti tematskog materijala. Trodjelan po formalnoj strukturi, stavak donosi jednostavan melodijski materijal lirskog ugođaja realiziran uporabom molskih tonaliteta. Za razliku od prvoga stavka, Jozefović ovdje polifono tretira melodijski materijal uz zgusnuta harmonijsko-modulativna događanja. A dio se temelji na dvije teme koje u pogledu ritamske strukture podsjećaju na materijal prvih dviju tema iz prvoga stavka – prva tema punktirani ritam uz šesnaestinske grupe dok druga tema varira triole i triolske ritamske punktacije. Folklorni karakter izražava se uporabom modusa (dorski i lidijski), paralelizmima terci uz povremeni tijesni odnos među intervalima (poglavito između prve i druge violine) te harmonijskim slogom koji obiluje paralelnim akordima s paralelnim kvintama i oktavama. B dio stavka građen je na zgusnutoj polifoniji koja se temelji na četveroglasnoj imitaciji, ali bez uporabe violončela, što skladatelj rješava četveroglasnom iluzijom: dvostrukim ponavljanjem u dionici prve violine ostvarujući tako četveroglasnu imitaciju od najdubljeg do najvišeg registra. Varirani A dio u reprizi donosi početnu melodijsko ritamsku građu koja se razlikuje od početnog polifonog djela paralelnim vođenjem dionica. Stavak završava praznom kvintom na tonici uz dodanu nonu u diskantu koja daje zvučnu oporost u očekivanju daljnje razrade djela.
Scherzo-Allegro scherzoso donosi očekivanu razigranost i jednostavnost kao balans između meditativnog drugog stavka i koncepcijski zahtjevnijeg završnog dijela. Gradivni element su ritamske formule vrlo jednostavne melodike koje se kolažiranjem i jednostavnim variranjem izmjenjuju u naizmjeničnoj pojavnosti trodobne 3/4 i šesterodobne 6/4 mjere. Skladatelj se poigrava ritamskim obrascima na način sekvenciranja, cijepanja motiva i retrogradnim oblicima što upućuje na maksimalnu restrikciju i minimalistički pristup. I ovaj stavak se formalno temelji na trodijelnosti A-B-A i Coda. A dio koncipiran je na polifonom poigravanju s jednostavnom temom folklornog prizvuka koja se temelji na melodijskom pomaku u okviru rastavljenog trozvuka i obrata s uzlaznim ili silaznim melodijskim završetkom u jednakomjernom protoku osminki. Varijacije motiva zgušnjavaju se kromatizmima koji uvode u B dio stavka. Ovaj dio započinje karakterističnim silaznim pomakom kvarte u dionici violine te cijeli B dio opsesivno koristi taj karakteristični interval. Jasno odvajanje materijala B dijela očituje se i u metričkoj podjeli iz prvotne 3/4 mjere u 6/4 koju skladatelj vješto razbija unutarnjim naizmjeničnim podjelama na 2x3 ili 3x2. Metrički akcenti postižu se pizzicatima te na taj način skladatelj ostvaruje zanimljiv polimetrički efekt. A dio je da capo ponavljanje nakon čega slijedi Coda koja nosi početni materijal B dijela, ali uglavnom homofone (akordičke) razrade. Melodijski materijal Code se temelji na kvartno-kvintnim odnosima i silaznoj c-mol ljestvici. Stavak završava u folklornom ugođaju koji se temelji na sinkopiranom zgušnjavanju materijala i samom melodijskom završetku na dominanti f-mola.
Zadnji stavak Allegro con fuoco je na makroplanu koncipiran trodijelno sa završnom Codettom. Prvi A dio sastoji se od četiri različita djela od kojih prva tri (a, b, c) donose tri različita tematska materijala. Prva tema koja nastupa u a dijelu je prilično duga i započinje s trotaktnim uvodom koji se ponavlja kod svakog njezinog ponavljanja. Živahnog je raspoloženja, homofona i građena od segmenata koji se ponavljaju. U drugom dijelu prve teme (t. 21-32) viola i violončelo, a zatim i obje violine oponašaju zvuk gajdi krećući se u paralelnim kvintama. Ta tema iz A dijela ponavlja se u B dijelu (tema se razrađuje polifono) i ponovno u A s time da se skladatelj poigrava promjenama u dužini uvodnog dijela. 
Cjelina b javlja se dva puta, u prvom i zadnjem dijelu stavka u gotovo nepromijenjenom obliku. Ova druga tema koncipirana je kao grupa druge teme koja je jasno i kratko melodijski formulirana te izražava lirski karakter (t. 33-46). Kod ponavljanja (t. 312-315) minimalno je varirana. Karakteristika tonalnog plana je da skladatelj istovremeno upotrebljava prvi puta melodijski g-mol i harmonijski d-mol i dosljedno u repriziranju melodijski a-mol uz istovremeni harmonijski e-mol. Tematski dio c (t. 47-69) u kojem se donosi materijal treće teme, zauzima istaknuto mjesto u ovome stavku jer motiv teme građen na uzlaznom intervalu kvarte biva obilato korišten u srednjem dijelu stavka. Taj dio i nešto polaganijim tempom i duljim trajanjima tonova karakterom odudara od prethodnih dijelova stavka. Tematski materijal c postaje osnova za središnji provedbeni dio stavka (B) gdje se naizmjenično pojavljuje varirani materijal prve teme s variranim materijalom treće teme. Dio d (t. 69-128) služi kao završni dio ekspozicijskog dijela stavka u kojem se potvrđuje melodijski i ritamski materijal iznesen u nastupima prvih triju tema te uvodi u B provedbeni dio stavka. Četvrti stavak završava Codettom (t. 384-399) koja u accelerandu kroz zgušnjavanje motivskoga materijala donosi završno kadenciranje. 
Uvidom u cjelovitu i detaljnu formalnu i harmonijsku analizu koju je napravila Snežana Jarić u svom diplomskom radu na Muzičkoj akademiji sveučilišta u Zagrebu 1988. godine pod mentorstvom dr. Eve Sedak moguće je uočiti formalnu trodijelnost u sva četiri stavka ovoga djela. Neki podsjećaju na klasičnu formalnost sonatnog oblika (I. st.) ili ronda (IV. st.) iako se harmonijskom i formalnom analizom ne može u potpunosti potvrditi navedena struktura. Jozefović na svoj način oblikuje jednostavnu stiliziranu melodijsku i ritamsku folklornu motiviku koju prilično jednostavnim i reduciranim sredstvima oblikuje u četverostavačnu formu reminiscirajući klasični uzor gudačkog kvarteta.
Tiskanje i dostupnost ovog jedinog gudačkog kvarteta Oskara Jozefovića postaje polazišna točka za ponovnu recepciju i percepciju ovoga skladatelja skoro 90 godina nakon nastanka ovoga djela. Samo izvedbama i novim tonskim zapisima moguće je doći do nove valorizacije Oskara Jozefovića kao skladatelja koji je rođenjem uronjen u hrvatsku baštinu nastojao svojim skladbama pomiriti utjecaje europske glazbene tradicije koje je upio školovanjem u europskim glazbenim centrima i izrazite tendencije stvaranja u nacionalnom duhu koja je prevladavala u hrvatskoj glazbi između dva svjetska rata. Pri tome, Oskar Jozefović iako židovskoga podrijetla, u svojim djelima ne iskazuje nikakvu prisnost sa židovskom tradicijom, već naprotiv, njegova djela ukazuju na autorovu potpunu integraciju kako u hrvatski kulturni korpus tako i u europsku umjetničku tradiciju što se očituje i u umjetničkoj stilizaciji folklorne motivike unutar ovoga četverostavačnoga komornog djela.
 
Tamara Jurkić Sviben
Zagreb, 2018. 
 
Literatura
CIPRIN, Vladimir (1938), Društveni koncert Hrvatskog glazbenog zavoda. Veče Kluba hrvatskih skladatelja, Jutarnji list, 27/1938, 9416, 10.
GOGLIA, Antun (1937), Hrvatski glazbeni zavod u deceniju 1927. – 1937., pretisak iz Svete Cecilije, Tisak nadbiskupske tiskare, Zagreb. 
JARIĆ, Snežana (1988), Oskar Jozefović (1890 – 1941): lik skladatelja s posebnim osvrtom na instrumentalni opus, (Diplomski rad, mentor: Eva Sedak), Muzička akademija u Zagrebu. 
JARIĆ, Snežana (1988a), Oskar Jozefović – lik skladatelja, Arti musices, 19/2, 35.
JOZEFOVIĆ, Oskar (s.a.), Jagoda, Naklada Albini, Zagreb.
JOZEFOVIĆ, Oskar (1985), Hrastovački noturno, u: Popijevke hrvatskih skladatelja 4, Prosvjetni sabor Hrvatske, ur. Hubert Pettan, Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske, Društvo skladatelja Hrvatske, Zagreb, 47-49.
KOS, Koraljka (2014), Hrvatska umjetnička popijevka, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb.
MAJER-BOBETKO, Sanja (1994), Glazbena kritika na hrvatskom jeziku između dvaju svjetskih ratova, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb.
PALIĆ-JELAVIĆ, Rozina (2013), Na Nilu Vladimira Vidrića – u djelima Oskara Jozefovića, Božidara Kunca i Ivane Lang, u: Kronika Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, ur. Tomislav Sabljak, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Zagreb.
PINTAR, Marijana (2005), JOZEFOVIĆ, Oskar, u: Hrvatski biografski leksikon, sv. 6, 535–536.
Repertoar hrvatskih kazališta 1840–1860–1980 (1990), 1–2, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb i Globus, Zagreb.
SEDAK, Eva (1992), Suvremenost kao epizoda: prilog za poimanje napretka u međuratnoj glazbi s južnog ruba srednje Europe. Uz dokumentaciju Jugoslavenske sekcije Međunarodnog društva za suvremenu muziku, 1925-1930, Arti Musices, 22/2, 185-200.
SEDAK, Eva (2010), O osobama, u: Blagoje Bersa – Dnevnik i uspomene, Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb, 440-483.
STRAŽNICKI, Stanko (1938), Sedmi društveni koncert Hrv. gl. zavoda, Novosti, 98/1938 od 9. IV. 1938.
ŠAFRANEK-KAVIĆ, Lujo (1928), Prvi koncert „Zagrebačke filharmonije“, Hrvatski skladatelji, Obzor, 69/1928, 36, 2-3.
Zagrebačka filharmonija (1996), monografija, ur. Dubravko Detoni, Zagrebačka filharmonija, Zagreb.

»Dodaj u košaricu
Cijena: 250,00 Kn