hr | en

Tri balade na stihove Antonína Sove za sopran i orkestar - partitura

Josip Mandić

Godina izdanja: 2015

ISMN: 979-0-801337-46-7

Jezik: Hrvatski, engleski

Glazbena djela Josipa (Josefa) Mandića (4. travnja 1883. – 5. listopada 1959.) paradigma su u povijesti umjetnosti toliko čestog fenomena zaborava. Jer kako inače objasniti činjenicu da su Mandić i njegovi opusi najširem krugu ljubitelja – ali i većini poznavatelja hrvatske glazbe – danas potpuno nepoznati, iako je po riječima relevantnih kritičara tog vremena njegova Prva simfonija „prva moderna simfonija velikih dimenzija jednog našeg autora“ (L. Šafranek-Kavić) , odnosno „dosada najveće i najznačajnije reprezentativno instrumentalno djelo naše [jugoslovenske] muzike“ (Emil Adamič) ? Mandićeve su orkestralne skladbe izvodili najpoznatiji dirigenti njegovog doba kao što su Nikolaj Malko, Georg Szell (György Széll), Fritz Busch i Václav Talich s orkestrima poput Češke filharmonije, Drezdenske državne kapele ili, primjerice, Kraljevske škotske filharmonije! Jednostavan razlog tome je da je najveći dio Mandićevih djela nakon njegove smrti, 1959. u Pragu, jednostavno nestao bez traga.  
    Unatoč dugotrajnoj potrazi za Mandićevim partiturama – koju je autor ovog teksta s osobitim žarom vodio po svim glazbenim institucijama Praga, ondje boravio desetak puta i ostvario kontakte s brojnim osobama – godinama se nije uspjelo ući u trag niti jednoj skladbi.
    I kada je sve već izgledalo beznadno, u daljnjim istraživanjima i traganju tijekom 2003. uspostavilo se da u Beču postoji nekoliko ogranaka obitelji skladatelja i da su skladbe –
mjesecima tražene u Pragu – bile u Beču! Nakon prvotne sreće, ubrzo je postalo jasno da remek-djelâ, Druge simfonije, većeg dijela komornog opusa i ostalih brojnih vokalnih skladbi za koje nominalno znamo, tamo nema niti je bilo! Kada je 1959. obitelj Mandić nakon skladateljeve smrti iz Praga odlazila u Beč, značilo je to proći kroz „željeznu zavjesu“. Svaki takav bijeg na Zapad bio je podvig u to vrijeme, akcija koja se morala izvesti brzo, uglavnom pod okriljem noći, u najvećoj tajnosti s nesagledivim posljedicama pa i za najimućnije i najutjecajnije. Obitelji Mandić to je uspjelo, ali je od velike ostavštine u praškom stanu ostao jedan ormar pun nota i rukopisa Josipa Mandića. Vrlo je vjerojatno da je netko nepoznat neke od najdragocjenijih partitura hrvatske glazbe jednostavno bacio u smeće! Nakon mnogo godina, 2005., uspjelo se ući u trag još nekim komornim djelima (točnije njihovim dionicama iz kojih su rekonstruirane izvorne partiture kao što su Nonet i Puhački kvintet), i što posebno veseli, relativno nedavno i orkestralnim dionicama Mandićeve mladenačke opere Petar Svačić (koja će se, doduše fragmentarno, ipak moći rekonstruirati). Iz današnje perspektive, nakon tolikih godina sistematske potrage, čini se da su neka važna Mandićeva djela ipak nepovratno i zauvijek izgubljena.
Josip Mandić rođen je u Trstu 1883. godine. Njegov otac Frane i stric Matko podrijetlom iz Mihotića pored Kastva, spadaju u redove istaknutih hrvatskih preporoditelja u Istri drugog naraštaja. Oni su, baš kao i Josipov brat Ante, odigrali značajnu ulogu i ostavili dubok trag u političkom životu regije i bivših država.
Odgajan i odrastao u obitelji intelektualaca i osviještenih hrvatskih rodoljuba te uz majku Talijanku, pjevačicu-amaterku koja mu je ujedno bila i prva učiteljica u glazbi, i Josip Mandić je stekao iznimno obrazovanje: nakon završetka njemačke osnovne škole u Trstu, gimnaziju je pohađao u Rijeci (Kraljevska gimnazija na Sušaku) te u Zagrebu (Kraljevska velika gimnazija tzv. Gornjogradska, 1893. – 1899.). Godine 1901. Mandić odlazi na daljnje školovanje u Beč gdje na tamošnjem Sveučilištu u zimskom semestru (1901./02.) upisuje Medicinski fakultet, da bi se u ljetnom semestru 1902. prebacio na Pravni fakultet.  
U zimskom semestru 1903. započeo je i studij glazbe na Konzervatoriju za glazbu i dramsku umjetnost Društva prijatelja glazbe u Beču (Conservatorium für Musik und darstellende Kunst der Gesellschaft der Musikfreunde in Wien). Glavni predmet bile su mu orgulje, a pohađao je i nauk o harmoniji i kontrapunktu, koje je predavao glasoviti profesor Hermann Graedener.  Uočljivo je da je na „upisnom listu“ kod broja studijske godine prekrižen broj 1, što bi mogla biti potvrda podatka da je Mandić na Bečkom konzervatoriju primljen odmah na petu godinu.  Iz istog izvora doznajemo da je u školskoj godini 1904./05. upisao orgulje (Vockner), kontrapunkt kod Hermanna Graedenera, a nauk o instrumentaciji kod Eusebiusa Mandyczewskog.  
U rubrici ocjene, međutim, unešeno je „nije nastupio“, iz čega se može zaključiti da je Mandić u Beču glazbu studirao tek godinu dana. Formulacija „nije nastupio“ može se doduše interpretirati i tako da Mandić nije izašao na ispite, no da je ipak pohađao predavanja, pa je hipotetski na bečkom Konzervatoriju mogao provesti ukupno 3 ili 4 semestra.  Svoje obrazovanje u Beču Mandić je okrunio doktoratom na studiju prava i stekao naslov doktor juris .
Važno je istaknuti da se Mandić okušao i kao književnik, dramatičar. Još kao mladiću su mu, 16. siječnja 1910., u Trstu na pozornici Narodnog doma (Slovensko glumište) s velikim uspjehom izvedene tri kratke drame jednočinke snažno izražene socijalne tematike Nakon petnaest godina, U tami i Samaritanci (Po petnajstih letih, V temi i Samaritanci), u kojima je učinkovito, jarkim kontrastima i vrlo subjektivno prikazao patnje socijalno ugroženih te ravnodušnost i „gnjilost“ aristokracije, a koje je napisao na slovenskom jeziku. Danas je od tri komada, nažalost, sačuvan samo jedan – U tami, a pohranjen je u Slovenskom kazališnom i Filmskom muzeju u Ljubljani.
S 18 godina Mandić piše i operu Petar Svačić, jedinu hrvatsku operu povijesne tematike koja je u razdoblju od 1902. do 1909.   de facto bila i napisana i izvedena, i to s velikim uspjehom u Ljubljani, 15. siječnja 1904. Praizvedba te opere, čiji su fragmenti koncertno bili izvedeni u Trstu već 19. veljače 1903.  i koja je kritičara dnevnog lista Trieste ponukala da Mandića apostrofira kao „brillante promessa“, a glazbenu supstancu Svačića odredi kao „la stoffa del geniale compositore e del valente contrappuntista“  , u Ljubljani je pod ravnanjem odličnog dirigenta češkog podrijetla Hilariusa Benišeka doživjela pravi trijumf. Kritičari su doduše složno pisali o slabostima libreta iz pera Karla Lukeža, no Mandić je za svoju glazbu požnjeo niz istinskih panegirika.
Još za vrijeme, a i neposredno nakon uspješnog završetka studija u Beču, Mandić se posvećuje političkoj djelatnosti i vrlo brzo postiže iznimne rezultate: 1905. djeluje kao „odbornik“, a u predizbornoj kampanji za državne izbore 1907. vrši službu tajnika u okviru Političkog društva za Hrvate i Slovence u Istri sa sjedištem u Pazinu, dok u srpnju 1907. u Trstu ustanovljuje Narodnu radničku organizaciju , (NRO). Ideološki i politički bliska političkom društvu Edinost, i Narodna radnička organizacija se borila za prava slovenskih i hrvatskih radnika koji su u Trstu bili manjina, no za razliku od ostalih takvih političkih organizacija jasno određenih socijalnih ciljeva, NRO imala je i vrlo jasan nacionalni predznak. U kratkom razdoblju od nekoliko godina koliko je bio predsjednik organizacije (1907. – 1911.), Mandić je u NRO privukao velik broj radnika, organizirao niz velikih (ponekad i po broju sudionika impozantnih) radničkih skupova u Trstu i okolnim mjestima, na kojima je držao inspirativne govore, i bio iznimno važan čimbenik u svekupunom političkom životu Trsta, tada velike i važne luke Austro-Ugarske monarhije.
Mandić 1915. odlazi u Švicarsku, u Zürich. Za pretpostaviti je da je razlog tome bio taj što su tadašnje austrougarske vlasti pratile Mandićeve aktivnosti na političkom planu, a njegovo protumonarhijsko djelovanje u jednom momentu možebitno razotkrile, iako o tome nemamo pouzdanih podataka. Od vrlo šturih informacija o Mandićevom boravku u Švicarskoj  sasvim sigurno treba istaknuti podatak o kontaktima sa skladateljem europskog formata, dirigentom i pijanistom Ferrucciom Busonijem, budući da on Mandića ponovno „vraća“ glazbi.  Prema dostupnim podacima, Mandić u Zürichu ostaje do 1920. godine kada seli u Prag, gdje ostaje do kraja života. U Pragu se Mandić u relativno kratkom vremenu etablira kao pravnik, otvara svoj odvjetnički ured i ponovno posvećuje glazbi. Iznova započinje i studij glazbe: oko 1925. ili 1926. kompoziciju uči najprije privatno sa slovenskim skladateljem Slavkom Ostercom , a kasnije studira instrumentaciju, glazbene forme i kompoziciju s tada uvaženim češkim skladateljima, profesorima praškog konzervatorija Rudolfom Zamrzlim, Jaroslavom Křičkom i Karlom Boleslavom Jirákom. Nakon 1905., kada je u Trstu izvedena njegova orkestralna suita Čemulpo, Mandić tek 1927. izlazi pred javnost s novim skladbama: na koncertu 20. svibnja izvode se njegove skladbe Suita u starom stilu za glasovir, Tri skladbe za glasovir i ciklus pjesama za glas i glasovir Improvizacije.   Već 1928. Mandićev Gudački kvartet tadašnji uvaženi češki glazbeni kritičari nazivaju „majstorskim djelom“.  U razdoblju između 1927. i 1934. godine, osim opera Mirjana i Kapetan Niko, dviju posljednjih simfonija (Treće i Četvrte) i Varijacija na Mozartovu temu za orkestar, nastaje najvažniji dio Mandićevog glazbenog opusa.
Mandićeve orkestralne skladbe: Prvu i Drugu simfoniju, simfonijsku pjesmu Noćno lutanje, Tri balade i Malu suitu u Pragu i u nekim europskim gradovima izvode najveći dirigenti tog vremena: Talich, Malko, Szell i Busch s poznatim orkestrima kao što su Češka filharmonija, Drezdenska državna kapela i Kraljevska škotska filharmonija.
Poznati slovenski skladatelj Emil Adamič u povodu izvedbe Mandićeve Prve simfonije, u Zagrebu 1931., u slovenskom listu Jutro to djelo apostrofira kao „dosad najveće i najreprezentativnije djelo naše jugoslavenske glazbe“ i govori da je ono „zbog svoje apartnosti, modernog smjera i revolucionarne instrumentacije silno teško“ i „da je već na generalnoj probi ostavilo moćan, mjestimično grandiozan utisak.“  U Obzoru od 24. ožujka 1931. Lujo Šafranek-Kavić govori o Mandićevoj Prvoj simfoniji kao „prvoj modernoj simfoniji velikih dimenzija jednog našeg autora“.  Treba reći i da su u Prvoj simfoniji, koju 1929. s Češkom filharmonijom praizvodi najveći češki dirigent toga vremena, Václav Talich, po prvi put u povijesti hrvatske glazbe u velikoj simfonijskoj formi upotrijebljeni elementi istarskog folklora. Drugu simfoniju praizveo je godine 1931. u Glasgowu Nikolaj Malko s Kraljevskom škotskom filharmonijom. Škotski kritičari to su djelo oduševljeno okarakterizirali kao „vulkansko“ i primijetili da je „idiom moderan, djelo ritamski izuzetno kompleksno, a da orkestracija od početka do kraja odaje ruku majstora“.  
U kakvoj je intelektualnoj i umjetničkoj klimi Mandić živio u Pragu govori i podatak dobiven od obitelji, da su u njegovom velikom stanu u centru Praga česti gosti bili (a vrlo često i muzicirali!) najpoznatiji intelektualci i glazbenici tog vremena – Franz Werfel, Max Brod, Josef Suk, Vítězslav Novák, Alexander Zemlinsky, Beniamino Gigli, Zdenka Ziková, Marta Krásová i članovi glasovitog Češkog kvarteta. Hrvatski tisak percipira Mandića i kao „velikog promicatelja hrvatske glazbe u Pragu“, a Česi mu nikada neće zaboraviti velikodušnu „mecensku“ gestu: nakon što je čuo diplomski koncert Jaroslava Ježeka, oduševljeni Mandić sjajnom je mladom skladatelju financirao cjelokupni jednogodišnji studijski boravak u Parizu!
Svojevrsna kruna Mandićevog glazbenog stvaralaštva u razdoblju između dva rata je opera Mirjana, koja je, u travnju 2008., izvedena i u Zagrebu. Opera, za koju je Mandić libreto radio u suradnji s velikanima svjetske književnosti Maxom Brodom i Franzom Werfelom, praizvedena je u Gradskom kazalištu u Olomoucu,  20. veljače 1937. Prilikom izvedbe u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Mirjanu je 2008. stručna javnost prepoznala kao svojevrstan pandan Eri s onoga svijeta, prije svega jer je nastala u isto vrijeme. Mirjana se temelji na nadrealističkom libretu preuzetom djelomično iz fantastične Nušićeve pripovijetke Vječnost.
Drugi svjetski rat radikalno je promijenio život Josipa Mandića: njegova financijska, a time i životna situacija počela se rapidno mijenjati. Prateći pisma između braće Ante i Josipa Mandića doznajemo da je Josip od 1940. bio pod prismotrom Gestapo-a i da su mu otvarali dopise, a 15. studenog 1941. su ga zajedno s cijelom obitelji izbacili iz stana u ulici Bubeneči bez ikakve najave. Tako su usred zime bili prisiljeni preseliti u hotel Zlata Husa, dok nakon dva mjeseca nisu našli stan u Hornim Černošicama nedaleko Praga. Četiri mjeseca nakon toga Gestapo je, po Mandićevim riječima, prodao kuću u koju se upravo preselio, pa se obitelj ponovno morala seliti i to u kuću u istoj ulici na broju 91. Iz istog pisma doznajemo i da su mu njemačke okupatorske vlasti, 1942., zatvorile odvjetnički ured i onemogućile da se dalje bavi pravničkim poslom .
Nakon kratkotrajnog oporavka prvih godina nakon rata, 1948., Mandiću ponovno zatvaraju odvjetnički ured, ovaj put socijalističke vlasti, pa ostaje bez osnovnog izvora prihoda. Nažalost, Mandić se do kraja života, pogođen tragičnim i apsurdnim usudom političke stvarnosti poslijeratne Čehoslovačke, neće više nikada vratiti pravničkom pozivu.  
Početkom 1957. godine za Josipa Mandića počinju novi veliki problemi. Kako saznajemo iz pisma Karla Dunsta Anti Mandiću od 31. siječnja 1957. Mandić je „na cesti uhićen i već više od 25 dana inhaftiran“ . Dana 4. srpnja 1957. izrečena mu je kazna od 5 godina zatvora.  
Od tog je trenutka Mandić, u teškom psihičkom stanju, pokušavao učiniti sve da ju izbjegne. Velike nade polagao je i u mogućnost amnestije o čemu je, kao pravnik, bio dobro informiran. Oko poništenja kazne računao je i na bratovu pomoć koji je isto tako bio pravnik, a kao visokopozicionirani političar tadašnje Jugoslavije, imao je i izvanredne veze koje su potencijalno mogle pomoći. Sva ta nadanja su se nažalost izjalovila. Mandić je umro 5. listopada 1959. Sahranjen je na praškom groblju Olšanské hřbitovy.  
Posljednja istraživanja pokazala su da je Mandić od današnje češke vlasti posthumno djelomično rehabilitiran, čime je neizravno potvrđena njegova nevinost i priznata pogreška okrutnog političkog sistema koja je jednog izuzetno senzibilnog čovjeka de facto stajala života.


***


Skladba Tri balade  izvedena je po prvi put u Pragu na trećem pretplatničkom koncertu Češke filharmonije, 16. studenog 1932., u Dvorani Bedřicha Smetane Općinskoga doma (Obecní dům – Smetanova síň ). Tom prilikom orkestrom je ravnao Jíří Scheidler, a solističku je dionicu pjevala Marie Šponarová.
Stihove za skladbu Tri balade Mandić je preuzeo iz zbirke pjesama Lirika ljubavi i života (Lyrika láskya života) Antonína Sove , i to: Baladu br. 2, Baladu skitničke noći (Balada tulácké noci) te Baladu br. 1  .
Tekst Sovinih balada Mandić uglazbljuje gotovo asketski: sopran-solo stihove često deklamira, i oni se rijetko uistinu pjevaju . Melodiji vokalne dionice je strana svaka koloratura, figuracije, melizmi ili tzv. „dugi dah“, osobine kakve susrećemo primjerice u Mandićevoj Prvoj simfoniji. Deklamacijski karakter odražava se i u činjenici da gotovo u pravilu jedan slog dolazi na jednu notu (tekst se dakle tretira silabički). Melodijski intervalski pomaci pri tome su uglavnom vrlo mali (često m. i v. 2), a ponegdje se čak reduciraju na čistu deklamaciju na jednom te istom tonu,  pri čemu se govorni akcenti češkog jezika u većoj ili manjoj mjeri vjerno prenose u glazbeni ritam.  
Iako na prvi pogled struktura Mandićeve vokalne dionice pokazuje izvjesne sličnosti s Janáčekovim nápĕvkyma  treba istaknuti da Mandić ne preuzima u potpunosti Janáčekov koncept mikroskopski preciznog prenošenja akcenata govornog jezika u glazbu. Izvjesno je da im je zajednički tek deklamacijski karakter. Nesumnjivo je i da je Janáčekov odnos u uglazbljivanju teksta puno kompleksniji i kompliciraniji od načina na koji Mandić tretira tekst u Tri balade , no taj Mandićev skladateljsko-tehnički postupak neosporno upućuje na povezanost skladbe s glazbenim Realizmom.  Izvjesno je, a primjećuju to i neki od komentatora (npr. Božo Lovrić) , da Mandić tekst uglazbljuje na način sličan tretmanu teksta u formi glazbenih melodrama koji su bili popularni na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.  
Uzimajući u obzir gore iznijete činjenice, očito je da je Mandićeva težnja bila, uz što jednostavnije 'prirodno' iznošenje teksta, u prvi plan staviti orkestar kao glazbenog tumača ugođaja i sadržaja Sovinih pjesama. Mandić je tako u Tri balade usredotočen prvenstveno na dočaravanje ugođaja poetskog predloška pomoću orkestra i orkestralne fakture kojem je povjerena glavna uloga i koji je nositelj radnje.
Glazba i tekst povezani su i asocijativno. Tako se primjerice na početku Druge balade – Balade skitničke noći, čini da Mandić glazbom želi asocirati na ples, dočarati imaginarnu plesnu večer na koju ga asociraju Sovini stihovi. Ta interpretacija temelji se na sinkopiranom plesnom ritmu, koji je konstantno prisutan u prvom dijelu Druge balade.
Kao i u ostalim Mandićevim djelima i u Tri balade motiv ostaje osnovna ćelija iz koje se (njegovim) variranjem, multipliciranjem te grupiranjem u motivske cjeline gradi forma. U tom pogledu Mandić svoju skladateljsku tehniku zasniva na zasadama Brahmsove skladateljske metode razvojnog variranja, koju je preuzeo i u svojim djelima dalje razvijao i Arnold Schönberg, ali su ju rabili i mnogi drugi skladatelji prve polovice 20. stoljeća.
U oblikovanju melodijske fakture, a samim time i forme djela, Sovine stihove Mandić uglavnom oblikuje u cjeline, koje su međusobno odvojene kratkim pauzama, tj. spojene vrlo kratkim orkestralnim interludijima. Strofna struktura pjesničkog predloška se uglavnom poštuje, odražava i zadržava i u glazbenoj strukturi tj. u samoj glazbenoj formi. Strofe su tako strukturirane u glazbene formalne blokove i svaka nova strofa obilježena je novim karakterom glazbe: početni stihovi strofa se markiraju novom izvedbenom oznakom (jedini izuzetak je Treća balada u kojoj su 3. i 4. strofa spojene). Vrlo često su između kraja jedne i početka druge strofe umetnuti i kraći instrumentalni dijelovi (svojevrsni vrlo kratki orkestralni interludiji). Izuzetak u tome je tek Prva balada, u kojoj se strofna podjela podređuje logici glazbenog tijeka (razvoja) i na prvu se doima kao niz ulančanih stihova. U Trećoj baladi Mandić u orkestru rabi i skladateljsko-tehničke i instrumentacijske postupke koji, iako ih u potpunosti ne možemo okarakterizirati kao tonsko slikanje, nesumnjivo imaju prepoznatljivu funkciju zvučnih metafora i potpuno su u službi dočaravanja ugođaja stihova glazbom: figura čela i kontrabasa („škripnu čamca dno već gnjilo“, t. 48) kao i gotovo perkusiono rabljenje zvuka rogova i truba („zatuli pas u maglama“, t. 51). U istoj funkciji je i ritam pogrebne koračnice: asocijacija i metafora smrti – glazbeni odraz tragičnih stihova Balade („Njih se dvoje utopilo, u močvari pod brezama“, t. 61 – 63) – istaknuta je dodatno i izvedbenom oznakom Lugubre. U Drugoj baladi Mandić glazbom štoviše pokušava izraziti opći ugođaj stihova, a da se pri tom uopće i ne vodi semantičkim sadržajem, tj. značenjem pojedinih riječi ili cjelina.  
Karakteristično je i da se u svim baladama glavni motivi u orkestru pojavljuju uistinu rijetko u vokalnoj dionici, a kada se rabe uglavnom ih udvaja neki od instrumenata (npr. t. 28 ili 107 u Trećoj baladi).
Harmonijski jezik Balada je izrazito kasnoromantičan s puno povećanih akorada, ali i s tragovima glazbenog impresionizma , ali uvijek jasne tonalitetne sustavnosti. U ovom djelu definitivno više nema vrlo disonantnih akordskih sklopova, kvartnih akorada i superponiranih septakorda kao što je to bio slučaj u njegovim djelima koja neposredno prethode Baladama – Prvoj simfoniji i Noćnom lutanju. Utoliko ovo djelo u Mandićevom opusu predstavlja svojevrsnu prekretnicu: kao i mnogi drugi skladatelji u tom razdoblju povijesti glazbe i on se vraća jasnoj tonalitetnoj sustavnosti. Komentatorima koji su poznavali ranija Mandićeva djela upravo je moment stilske neodređenosti tj. kolebanja upao u oči prilikom izvedbe djela u Pragu.
Stihove Antonína Sove na hrvatski jezik prevela je i za izdanje prilagodila Dubravka Dorotić Sesar.

Davor Merkaš
Zagreb, 2015.
 

»Dodaj u košaricu
Cijena: 180,00 Kn