hr | en

Trio za violinu, violončelo i klavir "Romantični" - partitura i dionice

Ivo Maček

Godina izdanja: 2015

ISMN: 979-0-801337-64-1

Jezik: Hrvatski, engleski

Ivo Maček, akademik, istaknuti hrvatski pijanist, skladatelj, pedagog i redaktor, rođen je u Sušaku 24. ožujka 1914., a umro u Zagrebu 26. svibnja 2002. godine. Ljubav prema glazbi naslijedio je od svojih roditelja, oca dr. Pavla Mačeka (1880. – 1932.) i majke Marije, r. Heffler, Maček (1892. – 1978.). I dok je otac, profesor povijesti i zemljopisa, u mladosti amaterski svirao "dva do tri instrumenta", majka je učila glasovir i violinu te je u Društvenom orkestru Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu svirala violu sve do smrti 1978. godine.

Glazbeno obrazovanje počeo je stjecati privatno 1922. kod Vjekoslava Rosenberga-Ružića (1870. – 1954.). Već od sljedeće godine nastavlja učiti glasovir kod Rosenberga-Ružića u Nižoj glazbenoj školi u Zagrebu, a potom i u Srednjoj glazbenoj školi (1927. – 1931.) kao i na Visokoj školi Državne muzičke akademije u Zagrebu, gdje je 1934., samo godinu dana nakon što je maturirao na Drugoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, diplomirao iz glasovira kao glavnog predmeta pri čemu je bio nagrađen nagradom Hrvatskoga glazbenog zavoda Vjekoslav Klaić kao najbolji student.

Po završetku studija Maček počinje usavršavanje kod Svetislava Stančića(1895. – 1970.) a potom, odgojen na tradiciji njemačke pijanističke škole, nastavlja, 1939.,u Parizu kod francuskog pijanista Alfreda-Denisa Cortota (1877. – 1962.). Kod Cortota je usvajao interpretacijsku tehniku koja je uvijek bila u službi stila i poetske ideje. Amalgamirajući najbolje odlike obiju škola, njemačku preciznost, brzinu i masivan zvuk, te francusku izražajnost i iznijansiranost, Maček se razvio u pijanista koji je izbjegavao svaki pokušaj da putem jeftinog, površnog virtuoziteta izazove priznanje publike. Bio je profinjen interpret, precizne i pregledne izvedbe te diskretnog i nenametljivog stila. Koncertirao je u brojnim gradovima Hrvatske i bivše Jugoslavije te u Austriji, Češkoj, Egiptu, Engleskoj, Francuskoj, Irskoj, Italiji, Libanonu, Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i Švicarskoj. Solistička karijera trajala mu je od 1926. do 1958. godine. Dugo razdoblje solističke šutnje prekinuo je koncertnim nastupom 30. listopada 1994. godine kada je praizveo vlastiti Concertino za klavir i komorni orkestar u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu uz pratnju Hrvatskoga komornog orkestra kojim je dirigirao Pavle Dešpalj.

 

Komornim muziciranjem Maček se počeo baviti u Srednjoj glazbenoj školi. U okviru internih priredbi od 1928. do 1933. godine, mladi i talentirani pijanist u svojim je najranijim komornim nastupima dokazao muzikalnost i odličnu prilagodljivost solistu. Kasnije, kao istaknuti komorni glazbenik, utemeljio je i bio član dvaju glasovitih glasovirskih trija. Suradnja s violinistom Stjepanom Šulekom i violončelistom Stankom Žepićem (1935. – 1939.) započela je nedugo nakon završetka Mačekova studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Pozornost javnosti privukli su koncertom u Hrvatskom glazbenom zavodu, 16. svibnja 1938., na kojem su praizveli Mačekov Trio za violinu, violončelo i klavir. Prema ocjeni tadašnje kritike, Maček je ovim svojim skladateljskim prvijencem pokazao da ima i talenta i znanja; uspješno je svladao formu, ideje je spretno motivički razradio, služio se zanimljivim harmonijama i uspješno kombinirao tri instrumenta.

Najpoznatiji hrvatski klavirski trio Maček – Šulek – Janigro utemeljen je na Mačekovu inicijativu. Tijekom petogodišnje suradnje (1940. – 1945.) interpretirali su djela različitih stilskih razdoblja, otkrivajući putove svoga umjetničkog sazrijevanja i virtuoznosti te sposobnost za duboko poimanje izvođenog.

U suradnji s violončelistima Antoniom Janigrom (1939. ─ 1941.; 1944. ─ 1949.), Ludwigom Hoelscherom (1942.), Enricom Mainardijem (1949. ─ 1950.; 1953.) i Mirkom Dornerom (1952. ─ 1953.), Maček se isticao kao izvrstan, pouzdan i vrijedan pratilac. Najuspješniju suradnju ostvario je s violončelistom Mirkom Dornerom s kojim u duu osvaja prvu nagradu na III. međunarodnom glazbenom natjecanju u Vercelliju (1952.). Nakon dugogodišnjeg izbivanja iz javnog glazbenog života (zadnji komorni koncert održao je 1957.), Maček se kao komorni glazbenik vratio na koncertni podij u duu s violončelistom Valterom Dešpaljem (1975. – 1979.).

Maček je tijekom svoje komorne karijere surađivao i s violinistima Stjepanom Šulekom, Ivanom Pinkavom, Zlatkom Balokovićem, Zlatkom Topolskim i Aleksandrom Szegedijem te u glasovirskom duu s Juricom Muraiem (1952. ─ 1957.). Također je surađivao sa pjevačima, kao što su sopranistica Irma Turković, altistica Marijana Radev, tenor Mario Đuranec, bariton Ivo Lhotka-Kalinski i bas Tomislav Neralić.

 

Na oblikovanje Mačekove skladateljske osobnosti bitno su utjecala tri skladatelja. Kod Franje Dugana st. (1874. – 1948.) – koji je,služeći se romantičkim izražajnim sredstvima u svom skladateljskom opusu rabio i elemente barokne polifonije kao okosnicu pri stvaranju čvrsto zaokruženih oblika – studirao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Zahvaljujući stipendiji francuske vlade od 1939. do 1940. nastavlja se usavršavati kod Jean Jules Aimable Roger-Ducassea (1873. – 1954.), koji je kao skladatelj, bio beskompromisan u odbacivanju sentimentalnih izljeva kasne romantike i njenih konzervativnih šablona te je svoj stil razvijao na elementima tada novije francuske glazbe. Godine 1942. Maček odlazi u Salzburg k Josephu Marxu (1882. – 1964.). U glazbi ovog austrijskog skladatelja osjećao se duh francuskog impresionizma, koji je umješno spajao ljepotu raskošne melodike s harmonijskom profinjenošću.

Skladateljska ličnost Ive Mačeka bila je klasično odgojena. Oslanjao se na najbolje uzore ranijih stoljeća, ali je pri tome osluškivao i govor svog vremena. U svom stvaralaštvu nije težio korjenitim promjenama, oprezno se odnosio prema suvremenim glazbenim stremljenima i nije pokazivao eksperimentalnu smjelost u stvaralaštvu.

Skladateljski opus Ive Mačeka obuhvaća šesnaest skladbi, od kojih su dvije zborske, šest glasovirskih skladbi, sedam skladbi za različite komorne sastave i jedna skladba za glasovir i komorni orkestar.

Dvije Mačekove zborske skladbe ustvari su dva moteta u klasičnom polifonom stilu: Gressus meos, za četveroglasni mješoviti zbor, i Confortamini, za peteroglasni mješoviti zbor, skladana tijekom njegovog studija kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1934.).

Glasovirske skladbe Ive Mačeka dobar su primjer njegove skladateljske poetike. One odražavaju skladatelja koji se razvijao stvarajući glazbu prvenstveno posredstvom glasovira. Za razliku od romantičke zasićenosti glasovirskog sloga ranijih skladbi (Intermezzo (1935.), Improvizacija (1937.), Tema s varijacijama (1939.)), kasnije skladbe (Sonatina (1977.), Sonata (1985.), Preludij i toccata (1987.), Concertino za klavir i komorni orkestar (1991.)) donose prozračniju fakturu, kojom dominiraju tematski profiliranije ideje. U glasovirskom opusu Ive Mačeka zamjetno je da je njegov glazbeni izričaj posljedica mješavine stilova. I dok u ranijim skladbama, unutar romantičarske izražajnosti, iskazuje osjetljivost za impresionistički kolorizam, dotle kasnije nastaju u okviru neoklasicističkih obrazaca ispunjenih jedinstvom bitonalitetnosti, polimetra/poliritma, s plošnom dinamikom ili motoričnošću.

Veći dio skladateljskog opusa Ive Mačeka čine komorne skladbe. To su: Trio za violinu, violončelo i klavir (1935.), Sonata za violončelo i klavir (1955.), I. gudački kvartet (1980.), Sonata za violinu i klavir (1985.), Puhački kvintet (1987.), Puhački trio (1994.) i II. gudački kvartet (1997.). One su možda najbolji primjer evolutivne linije Mačekovog skladateljskog rada. Prva Mačekova komorna skladba, Trio za violinu, violončelo i klavir, primjer je njegove reinterpretacije romantičkog nasljeđa, dok je posljednjih pet skladbi obilježeno neoklasicističkim stilom. Sonata za violončelo i klavir stoji usamljena između dva Mačekova stvaralačka razdoblja (I. – 1935.-1940.; II. – 1977.-1997.). U njoj se osjeća s jedne strane povezanost s romantičkim usmjerenjem ranijih skladbi, a s druge nagovještavaju neoklasicističke crte u njegovim kasnijim skladbama. Komorne skladbe Ive Mačeka odražavaju skladatelja pijanista, koji je kroz komorno muziciranje upoznao različite instrumente, njihove mogućnosti i tehničke probleme. Njegova se djela odlikuju bogatstvom invencije i snagom imaginacije, koja je slijedila njegove emocije.

Paralelno s uspješnom pijanističkom i skladateljskom karijerom Ivo Maček je gradio i onu pedagošku. Pedagošku djelatnost Maček je započeo kao nastavnik glasovira na Privatnoj glazbenoj školi s pravom javnosti Lisinski u Zagrebu (1936. – 1939.). Djelujući kao korepetitor u Narodnom kazalištu u Zagrebu 1940. godine, Maček je preuzeo i dužnost glazbenog suplenta u Trećoj muškoj realnoj gimnaziji. Istu je dužnost obavljao u šk. god. 1940./1941. u Srednjoj školi Akademije glazbene i kazališne umjetnosti u Zagrebu. Od 1941. do 1945. djelovao je kao nastavnik glazbe na Srednjoj glazbenoj školi Muzičke akademije. U razdoblju od 1943. do 1945. djelovao je i kao nastavnik glasovira u Domobranskoj klavirskoj školi u Zagrebu. Potom je od 1945. do 1950. djelovao kao docent za predmet glasovir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od 1950. do 1959. kao izvanredni profesor. Maček je za redovnog profesora bio imenovan 1961. godine, da bi od 1967. do umirovljenja 1977. obavljao dužnost pročelnika Odjela za klavir i orgulje. Naslijedivši sve najbolje odlike svojih profesora, Ivo Maček je kao pedagog kod svojih studenata razvijao njihove prirođene sposobnosti i odgojio niz poznatih koncertanata i pedagoga.

Uz svu svoju doista bogatu umjetničku djelatnost, Maček je nalazio vremena i za redakcije notnih izdanja drugih skladatelja. U njegovoj redakciji objavljena su sljedeća djela: Šest i dvanaest malih preludija J. S. Bacha, Für Elise, Sonata u f-molu op. 2, br. 1, Sonata u c-molu op. 10, br. 1, Sonata u F-duru op. 10, br. 2, Sonata u D-duru op. 10, br. 3, Sonata u c-molu ("Patetična") op. 13, Sonata u E-duru op. 14, br. 1, Sonata u G-duru op. 14, br. 2, Sonata u cis-molu op. 27, br. 2, Sonata u g-molu op. 49, br. 1, Sonata u G-duru op. 49, br. 2, Sonata u G-duru op. 79 L. van Beethovena i Klavirska djela J. Štolcera Slavenskog u dva sveska.

Mačekov društveni rad isticao se ogromnom i plodonosnom aktivnošću. Povjeravali su mu najvažnije i najodgovornije funkcije. Bio je tako prvi predsjednik Saveza muzičkih umjetnika Jugoslavije (1950.) i dugogodišnji predsjednik Udruženja muzičkih umjetnika Hrvatske (1950. – 1951.; 1955. – 1960.). Kao mnogostruki glazbeni umjetnik visokog stupnja po svojoj glazbenoj kulturi, znanju i sposobnosti, biran je i za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1954.), a potom i za redovnog člana (1983.).

Ivo Maček je, uza sve navedeno, nalazio vremena za obnašanje dužnosti izaslanika Savjeta za prosvjetu na završnim ispitima srednjih glazbenih škola. Uz to je od 1968. do 1970. predavao glasovir u svojstvu gostujućeg profesora na Međunarodnim glazbenim seminarima Visoke glazbene škole Franz Liszt u Weimaru. Bio je i član ocjenjivačkih sudova brojnih natjecanja mladih pijanista u zemlji (Natjecanje muzičkih umjetnika Jugoslavije) i inozemstvu (P. I. Čajkovski u Moskvi, 1962.; Frédéric Chopin u Varšavi, 1965.; Ferruccio Busoni u Bolzanu 1965.; J. S. Bach u Leipzigu, 1964. i 1968.).

Za svoj raznovrstan društveni rad te pijanističku, skladateljsku i redaktorsku djelatnost, bio je nagrađen brojnim priznanjima i nagradama.

Trio za violinu, violončelo i klavir, "Romantični" (1935.)

Trio za violinu, violončelo i klavir u h-moluje prva komorna skladba Ive Mačeka. Podnaslov mu je "romantični", što bismo mogli smatrati skladateljevim priznanjem vlastitog stilskog usmjerenja. I doista, ova skladba predstavlja svojevrsni amalgam romantičkih skladateljsko-tehničkih postupaka.

Trio za violinu, violončelo i klavirkoncipiran je kao opsežan stavak, koji u osnovnim obrisima zadržava klasičnu sonatnu formu. Formalna dispozicija skladbe je: uvod (t. 1-16), ekspozicija (t. 17-117), provedba (t. 118-217), repriza (t. 218-307) + coda (t. 308-381).

Skladba započinje kratkim uvodom (Allegro assai) vagnerovskog prizvuka, izgrađenim sekventnom skladateljskom tehnikom. U vrlo ekspresivnom, tjeskobnom uvodu dominiraju, uz inačicu Tristanova akorda, i neakordnih tonova, appoggiature i zaostajalice. Eksponiranjem glasovira već u prvim taktovima, Maček je naglasio njegovu istaknutu ulogu u postizanju zasićene zvučnosti. Violina i violončelo pridružuju se glasoviru kao ravnopravne dionice tek u t. 9/10 pri dinamiciff. Smirenje, elegičnog prizvuka, koje potom slijedi u dinamici (pp) i u tempu (riten.) te završetak na septakordu V. stupnja h-mola priprema nastup prvog dijela skladbe.

U ekspoziciji (Allegro con brio; metar: C) izlažu se dvije motivičke skupine, koje postaju kohezijski element čitave skladbe. Violina započinje I. energičnu motivičku skupinu, obilježenu izrazitim ritamskim impulsom i intervalskim pomakom od silaznog skoka za čistu kvintu te dvije uzlazne sekunde (velike pa male), do uzlaznog skoka za čistu kvartu. Pri izlaganju I. motivičke skupine naizmjence u dionici violine i violončela glasovirska dionica donosi razlomljene akorde, pretežno figurativnog karaktera, kao i pri izlaganju II. motivičke skupine, kada se u donjem glasu glasovira donosi silazni kromatski ljestvični niz. Početak II. motivičke skupine u najvišem je glasu glasovira, u paralelnom duru, a svi njegovi kasniji nastupi zadržat će izvorni mirniji protok (Meno mosso). Ekspresivni lirski motiv obilježen je umjerenijim intervalskim skokovima u ambitusu velike septime.

Završna skupina ekspozicije (t. 87 – 117) izlaganjem elemenata I. i II. motivičke skupine, uz povremene promjene metra (C / 3/4 / 2/4 / 3/4), formalno je zaokružuje. Maček je na ovom mjestu pokazao da se vješto služi dramaturgijom pauza. Naime, prije konačnog završetka ovog dijela polukadencom na V. stupnju D-dura (molto sostenuto), a poslije korone, umetnuo je četvrtinsku pauzu (t. 115) koja u glazbeno zbivanje unosi nenadanu tenziju.

Srednji dio skladbe (t. 87 – 209) sastoji se od četiri izrazita razvojna luka (I. – t. 118 – 151; II. – t. 152 – 178; III. – t. 179-192; IV. – t. 193 –209), od kojih je prvi izgrađen u tehnici fugata. Stalne promjene tempa (Tempo I / Meno mosso / Tempo I / ...) unutar pojedinih razvojnih lukova posljedica su razvoja I. i II. motivičke skupine. Dinamički luk:

p          mf        cresc.   f           decresc.           p

moguće je pratiti u svakom razvojnom luku. Obilje oznaka za karakter interpretacije pojedinih glazbenih zamisli te vrlo precizno određena vrsta udara, karakteriziraju ovaj dio skladbe, koji završava glasovirskom quasi cadenzom (t. 210-217). U njoj dolazi do izražaja dinamički i izražajni klimaks provedbe.

Početak reprize (t. 218 – 307) obilježen je izlaganjem I. motivičke skupine u dinamiciff, pri čemu se ističe važnost njezina ritamskog impulsa kao gradbenog elementa skladbe. Druga motivička skupina javlja se u istoimenom duru (H-dur), u kojem će, nakon minimalnih tonalitetnih uklona u reprizi završne skupine, coda donijeti reminiscenciju na II. motivičku skupinu i završiti skladbu kadencom na I. stupnju H-dura pri dinamiciff.

Ovu strastvenu skladbu karakteriziraju, uz provedbenost, dvije motivičke skupine i njihov kontrast u tonalitetu i tempu, raskošan zvuk te poliritam i umjereni polimetar. Skladajući za standardni sastav, koji su u razdoblju klasicizma utemeljili Haydn i Mozart, Maček je postigao ravnopravnost dionica prožetih izrazitom ekspresivnošću. Naime, svim trima instrumentima stvara ugođaj i posebno ozračje a karakterizira ih i istančana osjećajnost, odnosno romantična senzibilnost koja stvara preduvjet za shvaćanje glazbenog zbivanja u okviru Mačekove glazbene imanencije.

 

Alma Zubović

Zagreb, 2015.

»Dodaj u košaricu
Cijena: 200,00 Kn