hr | en

Varijacije i fuga na popularnu hrvatsku temu za klavir op. 37

Boris Papandopulo

Godina izdanja: 2012

ISMN: 979-0801337-22-1

Jezik: Hrvatski, engleski

Boris Papandopulo (Honnef am Rhein [od 1960. Bad Honnef], Njemačka, 25. veljače 1906. – Zagreb, 16. listopada 1991.) jedan je od najmarkantnijih hrvatskih glazbenika XX. stoljeća. »Rođen, odrastao i odgojen u obitelji koja je oduvijek bila tijesno povezana s muzikom i kazalištem« , glazbi se posvećuje vrlo rano. Papandopulo najprije privatno uči glasovir, zatim studira kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (gdje je slušao predavanja F. Dugana, F. Lhotke, A. Dobronića, a kompoziciju učio i diplomirao u klasi B. Berse 1929.), a potom u Beču, na Novom bečkom konzervatoriju, dirigiranje kod Dirka Focka (1928. – 1930.). U dva navrata (1928. – 1934. i 1938. – 1946.) dirigent je Hrvatskog pjevačkog društva Kolo u Zagrebu, a od 1931. do 1934. dirigent Društvenog orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda kao i zborovođa Učiteljskog pjevačkog društva Ivan Filipović (koje je i utemeljio 1933.). Od 1935. do 1938. radi kao profesor na Državnoj muzičkoj školi u Splitu i djeluje kao dirigent Glazbenog društva Zvonimir, od 1940. do 1945. Zagrebačke opere (od toga 1943. – 1945. i kao ravnatelj), a istovremeno je i dirigent (orkestra) Zagrebačke radio stanice (1942. – 1945.). Poslije Drugog svjetskog rata ravnatelj je Opere u Rijeci (1946. – 1948. i 1953. – 1959.), a od 1948. do 1953. djeluje kao operni dirigent i profesor u Sarajevu. Karijeru nastavlja u Zagrebu ponovno kao dirigent Zagrebačke opere (1959. – 1968.), a zatim i Splitske (1968. – 1974.). Bio je i stalni gost dirigent kazališta Komedija u Zagrebu kao i Simfonijskog orkestra u Kairu.
Papandopulo djeluje i kao glazbeni pisac, publicist, kritičar, pijanist i korepetitor, a vrhunce glazbeničkog djelovanja dosegao je kao skladatelj. Papandopulov skladateljski opus je impozantan : s velikim uspjehom stvarao je instrumentalnu (orkestralnu, koncertantnu, komornu, solističku), vokalno-instrumentalnu (solističku i zborsku), glazbeno-scensku i filmsku glazbu. U svim tim glazbenim vrstama i žanrovima ostavio je niz antologijskih skladbi velike umjetničke vrijednosti.
Papandopulove mladenačke opuse obilježava uporaba značajki tzv.»nacionalnog glazbenog stila«, folklornih glazbenih uzoraka (direktnih citata, ali i folklora kao sirove građe i modalnih ljestvičnih struktura), a zamjetni su i »kozmopolitski« utjecaji: primjena skladateljsko-tehničkih elemenata neoklasičnog stila: polifonijske fakture, barokne motoričnosti i živog ritamskog pokreta s »dodirima« elemenata impresionističkog i ekspresionističkog glazbenog idioma. Uz virtouzno, znalačko i tehnički zahtjevno tretiranje instrumenata zamjetan je optimizam i vedrina koja tu glazbu gotovo u potpunosti prožima. Dobri poznavatelji skladateljevog opusa iz ranijeg (mladenačkog) stvaralačkog razdoblja kao najuspješnija djela izdvajaju Laudamus (Slavoslovije), kantatu za sole, mješoviti zbor i orkestar, Simfonijetu za gudački orkestar (izdao Breitkopf und Härtel), Zlato, pantomimu balet s pjevanjem i orkestrom, briljantan i bravurozan Concerto da camera za sopran solo, violinu i sedam duhačkih instrumenata (izdao bečki Universal Edition) te najznačajnija hrvatska sakralna djela s kraja tog Papandopulovog kreativnog razdoblja – oratorij za sole i muški zbor a cappella Muka Gospodina našeg Isukrsta i Hrvatska misa za soliste i mješoviti zbor a cappella.
U svom »zrelom« stvaralačkom razdoblju Papandopulo zadržava elemente folklornog idioma, ali se okreće dostignućima europske glazbene Moderne, a da se »pritom ne odvaja od tradicionalnih formanata glazbenih ćelija, od uvriježena motivičko-fakturalnog razvoja ili uhodanih zakona melodijskog kretanja« . Ovo razdoblje, kroz koje prolazi vremenska os završetka Drugog svjetskog rata (1945.), traje sve do otprilike 1956. i u njemu nastaje niz vrlo uspjelih skladbi koje su obilježene recentnom poviješću – stvaranjem nove države i događajima iz tzv. Narodno-oslobodilačke borbe (Simfonija br. 2, Poema o Neretvi, Stojanka majka Knežopoljka, muzička poema za sopran solo, zbor i veliki orkestar, Obnova, simfonijski pokret za veliki orkestar itd.).
S vremenom Papandopulova glazba postaje disonantnija, harmonijski i melodijski oporija. Sredinom 50-tih godina 20. stoljeća on u svoj skladateljsko-tehnički arsenal integrira i elemente dvanaesttonske tehnike , jazza (intenzivnije krajem 50-tih i početkom 60-tih godina; Koncert za klavir i orkestar br. 3, Mozaik za klasični gudački kvartet i jazz kvartet, Capriccio za violinu-solo i jazz-kvartet, Ein Orchestermosaik, itd.), kasnije i pop-glazbe, ali i drugih skladateljsko-tehničkih postupaka avangardne glazbe 20. stoljeća, iako spram nekih od njih zadržava kritičku distancu , a ponekad ih čak ironizira ili parodira .
Nastanak dijela Papandopulovog opusa 60-tih i 70-tih godina vezan je i uz njegova gostovanja i poznanstva s glazbenicima u tadašnjoj podijeljenoj Njemačkoj (BRD i DDR), gdje se imao prilike susresti s iznimnim umjetničkim osobnostima, ali i recentnim europskim glazbenim stvaralaštvom .
Ideološko estetski nazori Papandopula nikad nisu sputavali u odabiru izvanglazbenih sižea za vlastita djela: on je uvijek u svakom od njih pronalazio univerzalne ideje, duboko humanističke vrijednosti. Tako Papandopulo u početku svog stvaralaštva izvanglazbene poticaje nalazi u temama povezanima sa starijim slojevima folklorne tradicije – »u legendama, obredima i mitovima« (Svatovske, Dodolice, Zlato, Utva zlatokrila, itd.). Kasnije, nakon 1950., on, gotovo kuriozno, inspiraciju crpi iz naoko dijametralno suprotnih svjetonazora: istovremeno piše skladbe religiozne tematike – specifično hrvatskog katoličkog bogoslužja s tragovima i elementima glagoljaškog pjevanja (Osorski rekvijem, Pučka poljička misa, kantata Jubilate, niz manjih sakralnih djela) s monumentalnim djelima socijalističkog realizma (nadahnutih ideologijom i poetikom poslijeratne socijalističke revolucije i NOB-om, kao što su glazbeno poetsko djelo Pasija po srcu, poetsko-glazbena vizija Credo, 1943. – ciklus pjesama na tekstove I. G. Kovačića), ali i ona inspirirana hrvatskom poviješću (kantate Libertas, Pohvala Dubrovniku, Non bene pro toto libertas venditur auro, Mile Gojslavica, triptihon za mješoviti zbor i veliki simfonijski orkestar Istarske freske, itd.).
Papandopulo je intenzivno i nadahnuto skladao gotovo do dana smrti, punih 65 godina. U svim tim djelima on se potvrđuje kao majstor svog metijea – duhoviti glazbenik neiscrpne i svježe inspiracije, besprijekorni poznavatelj skladateljsko-tehničkih postupaka, glazbenih formi te mogućnosti instrumenata i vokalne tehnike.
Osim niza koncerata i solističkih djela za pojedine instrumente, Papandopulo je markantno obilježio baletnu i opernu produkciju svog vremena: njegovih 6 opera (Amfitrion, Rona, Sunčanica, Madame Buffault, Kentervilski duh, Požar u operi) i 15 baleta (Žetva, Tri kavalira gospođice Melanije, Teuta, Horoskop (baletna suita za dva glasovira), Veze (baletne skice za komorni ansambl), Zlato (pantomima balet s pjevanjem i orkestrom) , Kći dalmatinskih planina, Intermezzo, Beatrice Cenci, Gitanella, „Dr. Atom“, Kraljevo, Prsten, Menschen im Hotel, Der Königsreiher) svoju antologijsku vrijednost dokazuju brojnim opetovanim izvedbama na pozornicama širom Hrvatske i svijeta. Skladao je i glazbu za pozamašan broj kazališnih predstava i filmova, a neke od svojih opusa posvetio je i djeci i mladima (lutkarske predstave, instrumentalne skladbe i instrumentalne koncerte).
Velik broj Papandopulovih djela odlikuje originalan papandopulovski prštav, zarazni glazbeni humor (u velikom rasponu od igre tonovima punom vedrine pa sve do persiflaže i opore glazbene groteske) u kojem često citira i teme drugih autora (Groteska za tubu, glasovir i udaraljke, Pop koncert za dva klavira i orkestar, Čarobna frula, Papandopulijada, Divertimento alla pasticcio, itd.)
Sažetu, jezgrovitu i sveobuhvatnu ocjenu Papandopulovog ogromnog opusa iz današnje perspektive, zbog nemogućnosti pristupa cjelokupnoj notnoj ostavštini nije moguće dati. Ipak, skladatelj Dubravko Detoni pokušao je to učiniti sljedećim riječima: »Ako bi pak trebalo izreći nekakvu definiciju, onda bi sažetak Papandopulova opusa valjalo potražiti u nekoj vrsti sinteze svih važnijih novih glazbeno-svjetskih utjecaja s ritmičko-melodijsko-harmonijskim značajkama hrvatskog narodnog melosa.«
Bez obzira na vrijeme nastanka ili stilsku i glazbenu izražajnu usmjerenost Papandopulova »glazba vrlo lako i spontano pronalazi neposredan dodir sa slušateljstvom«, a glazbenici je vrlo rado sviraju.
Boris Papandopulo veliku ulogu odigrao je i kao obrađivač narodnih napjeva i popijevaka iz šire regije (jugoistočne Europe i Balkana) te kao popularizator i obrađivač djela drugih autora, što se posebno odnosi na antologijske skladbe hrvatske koncertantne i operne glazbe, od kojih je nekolicinu revitalizirao i u vlastitoj obradi sam postavio na scenu (npr. djela Lisinskog, Zajca i Krežme).
Davor Merkaš
Zagreb, 2011.




Skladbu Varijacije i fuga na popularnu hrvatsku temu za klavir op. 37 skladao je Boris Papandopulo – kao što je to vlastoručno zapisao na kraju skladbe – „U Zagrebu na Božić 1932“. Skladatelju je kao tema za varijacije i fugu poslužila hrvatska pučka božićna popijevka Narodi nam se Kralj nebeski.
Niz godina autograf skladbe smatrao se „zagubljenim“, tj. nije se znalo gdje se nalazi. Sudbina autografa i činjenica da je sačuvan, uistinu je rezultat spleta sretnih okolnosti, ali i zalaganja ljudi koji su pravovremeno reagirali i spasili ga doslovno u posljednji čas.
Jedini zapis skladbe – autorov rukopis koji nikada nije bio niti prepisan niti kopiran – nalazio se godinama u Beogradu u stanu u kojem je, godine 1994., preminuo Ljubo Ilić, treći suprug svjetski poznate hrvatske pjevačice Zinke Kunc. Brat Zinke Kunc, skladatelj i pijanist Božidar Kunc, veliki Papandopulov prijatelj i kolega, bio je vjerojatno jedan od prvih izvođača skladbe, a Papandopulo mu je po svemu sudeći osobno dao autograf skladbe. Nakon smrti Ljube Ilića, „u njegov se stan uselio novi stanar koji je sve što nije smatrao vrijednim izbacio kao otpad. Uz vrlo vrijednu knjižnicu [...] u otpadu se našla i arhiva vezana uz Zinku i Božidara Kunca (pisma, rukopisi, fotografije, filmski zapisi, gramofonske ploče). Sretna je okolnost bila što u Beogradu živi Maja Plavšić, čiju obitelj s obitelji Kunc veže prijateljstvo dugo tri generacije. Iz gomile papira i drugog otpada na cesti izvukla je sve što je uspjela naći u vezi s obitelji Kunc. Nažalost, u tih dvadesetak minuta 'istraživačkog rada', dok su radnici iz kamiona za otpad pili piće koje im je platila, sigurno nije bilo moguće pronaći baš sve što bi moglo biti vrijedno za proučavanje života i rada Zinke i Božidara Kunca.“
Nije poznato je li još neki od Papandopulovih autografa u tom nemilom „događaju“ bespovratno izgubljen, no u sačuvanom dijelu ostavštine bio je i Papandopulov autograf Varijacija i fuge na popularnu hrvatsku temu za klavir op. 37. Godine 1998. Maja Plavšić dala je cjelokupnu sačuvanu građu na čuvanje Ivanu Živanoviću, kojem zahvaljujemo na ustupanju autografa za ovo izdanje.
Veseli nas što ćemo ovu skladbu našeg velikog majstora, 80 godina od njenog nastanka u najboljoj hrvatskoj pučkoj tradiciji, u ovo vrijeme Božića – blagdana mira, veselja, dobrih želja i divnog raspoloženja – u svečarskom duhu (a uz pomoć donacija prikupljenih na koncertima 8. festivala hrvatske glazbe u Beču), predati u ruke omnibus hominibus bonae voluntatis – skladbu koja u sebi zrcali upravo taj posebni duh.

MIC,
u Zagrebu u vrijeme Božića 2012.

»Dodaj u košaricu
Cijena: 90,00 Kn