hr | en

Vier Inventionen für die Camerata

Boris Papandopulo

Godina izdanja: 2011

ISMN: 979-0-706701-74-5

Jezik: Hrvatski, engleski

 


Boris Papandopulo (Honnef am Rhein [od 1960. Bad Honnef], Njemačka, 25. veljače 1906. – Zagreb, 16. listopada 1991.) jedan je od najmarkantnijih hrvatskih glazbenika XX. stoljeća. »Rođen, odrastao i odgojen u obitelji koja je oduvijek bila tijesno povezana s muzikom i kazalištem«, glazbi se posvećuje vrlo rano. Papandopulo najprije privatno uči glasovir, zatim studira kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (gdje je slušao predavanja F. Dugana, F. Lhotke, A. Dobronića, a kompoziciju učio i diplomirao u klasi B. Berse 1929.), a potom u Beču, na Novom bečkom konzervatoriju, dirigiranje kod Dirka Focka (1928. – 1930.). U dva navrata (1928. – 1934. i 1938. – 1946.) dirigent je Hrvatskog pjevačkog društva Kolo u Zagrebu, a od 1931. do 1934. dirigent Društvenog orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda kao i zborovođa Učiteljskog pjevačkog društva Ivan Filipović (koje je i utemeljio 1933.). Od 1935. do 1938. radi kao profesor na Državnoj muzičkoj školi u Splitu i djeluje kao dirigent Glazbenog društva Zvonimir, od 1940. do 1945. Zagrebačke opere (od toga 1943. – 1945. i kao ravnatelj), a istovremeno je i dirigent (orkestra) Zagrebačke radio stanice (1942. – 1945.). Poslije Drugog svjetskog rata ravnatelj je Opere u Rijeci (1946. – 1948. i 1953. – 1959.), a od 1948. do 1953. djeluje kao operni dirigent i profesor u Sarajevu. Karijeru nastavlja u Zagrebu ponovno kao dirigent Zagrebačke opere (1959. – 1968.), a zatim i Splitske (1968. – 1974.). Bio je i stalni gost dirigent kazališta Komedija u Zagrebu kao i Simfonijskog orkestra u Kairu.
Papandopulo djeluje i kao glazbeni pisac, publicist, kritičar, pijanist i korepetitor, a vrhunce glazbeničkog djelovanja dosegao je kao skladatelj. Papandopulov skladateljski opus je impozantan: s velikim uspjehom stvarao je instrumentalnu (orkestralnu, koncertantnu, komornu, solističku), vokalno-instrumentalnu (solističku i zborsku), glazbeno-scensku i filmsku glazbu. U svim tim glazbenim vrstama i žanrovima ostavio je niz antologijskih skladbi velike umjetničke vrijednosti.
Papandopulove mladenačke opuse obilježava uporaba značajki tzv.»nacionalnog glazbenog stila«, folklornih glazbenih uzoraka (direktnih citata, ali i folklora kao sirove građe i modalnih ljestvičnih struktura), a zamjetni su i »kozmopolitski« utjecaji: primjena skladateljsko-tehničkih elemenata neoklasičnog stila: polifonijske fakture, barokne motoričnosti i živog ritamskog pokreta s »dodirima« elemenata impresionističkog i ekspresionističkog glazbenog idioma. Uz virtouzno, znalačko i tehnički zahtjevno tretiranje instrumenata zamjetan je optimizam i vedrina koja tu glazbu gotovo u potpunosti prožima. Dobri poznavatelji skladateljevog opusa iz ranijeg (mladenačkog) stvaralačkog razdoblja kao najuspješnija djela izdvajaju Laudamus (Slavoslovije), kantatu za sole, mješoviti zbor i orkestar, Simfonijetu za gudački orkestar (izdao Breitkopf und Härtel), Zlato, pantomimu balet s pjevanjem i orkestrom, briljantan i bravurozan Concerto da camera za sopran solo, violinu i sedam duhačkih instrumenata (izdao bečki Universal Edition) te najznačajnija hrvatska sakralna djela s kraja tog Papandopulovog kreativnog razdoblja – oratorij za sole i muški zbor a cappella Muka Gospodina našeg Isukrsta i Hrvatska misa za soliste i mješoviti zbor a cappella.
U svom »zrelom« stvaralačkom razdoblju Papandopulo zadržava elemente folklornog idioma, ali se okreće dostignućima europske glazbene Moderne, a da se »pritom ne odvaja od tradicionalnih formanata glazbenih ćelija, od uvriježena motivičko-fakturalnog razvoja ili uhodanih zakona melodijskog kretanja«. Ovo razdoblje, kroz koje prolazi vremenska os završetka Drugog svjetskog rata (1945.), traje sve do otprilike 1956. i u njemu nastaje niz vrlo uspjelih skladbi koje su obilježene recentnom poviješću – stvaranjem nove države i događajima iz tzv. Narodno-oslobodilačke borbe (Simfonija br. 2, Poema o Neretvi, Stojanka majka Knežopoljka, muzička poema za sopran solo, zbor i veliki orkestar, Obnova, simfonijski pokret za veliki orkestar itd.).
S vremenom Papandopulova glazba postaje disonantnija, harmonijski i melodijski oporija. Sredinom 50-tih godina 20. stoljeća on u svoj skladateljsko-tehnički arsenal integrira i elemente dvanaesttonske tehnike, jazza (intenzivnije krajem 50-tih i početkom 60-tih godina; Koncert za klavir i orkestar br. 3, Mozaik za klasični gudački kvartet i jazz kvartet, Capriccio za violinu-solo i jazz-kvartet, Ein Orchestermosaik, itd.), kasnije i pop-glazbe, ali i drugih skladateljsko-tehničkih postupaka avangardne glazbe 20. stoljeća, iako spram nekih od njih zadržava kritičku distancu, a ponekad ih čak ironizira ili parodira.
Nastanak dijela Papandopulovog opusa 60-tih i 70-tih godina vezan je i uz njegova gostovanja i poznanstva s glazbenicima u tadašnjoj podijeljenoj Njemačkoj (BRD i DDR), gdje se imao prilike susresti s iznimnim umjetničkim osobnostima, ali i recentnim europskim glazbenim stvaralaštvom.
Ideološko estetski nazori Papandopula nikad nisu sputavali u odabiru izvanglazbenih sižea za vlastita djela: on je uvijek u svakom od njih pronalazio univerzalne ideje, duboko humanističke vrijednosti. Tako Papandopulo u početku svog stvaralaštva izvanglazbene poticaje nalazi u temama povezanima sa starijim slojevima folklorne tradicije – »u legendama, obredima i mitovima« (Svatovske, Dodolice, Zlato, Utva zlatokrila, itd.). Kasnije, nakon 1950., on, gotovo kuriozno, inspiraciju crpi iz naoko dijametralno suprotnih svjetonazora: istovremeno piše skladbe religiozne tematike – specifično hrvatskog katoličkog bogoslužja s tragovima i elementima glagoljaškog pjevanja (Osorski rekvijem, Pučka poljička misa, kantata Jubilate, niz manjih sakralnih djela) s monumentalnim djelima socijalističkog realizma (nadahnutih ideologijom i poetikom poslijeratne socijalističke revolucije i NOB-om, kao što su glazbeno poetsko djelo Pasija po srcu, poetsko-glazbena vizija Credo, 1943. – ciklus pjesama na tekstove I. G. Kovačića), ali i ona inspirirana hrvatskom poviješću (kantate Libertas, Pohvala Dubrovniku, Non bene pro toto libertas venditur auro, Mile Gojslavica, triptihon za mješoviti zbor i veliki simfonijski orkestar Istarske freske, itd.).
Papandopulo je intenzivno i nadahnuto skladao gotovo do dana smrti, punih 65 godina. U svim tim djelima on se potvrđuje kao majstor svog metijea – duhoviti glazbenik neiscrpne i svježe inspiracije, besprijekorni poznavatelj skladateljsko-tehničkih postupaka, glazbenih formi te mogućnosti instrumenata i vokalne tehnike.
Osim niza koncerata i solističkih djela za pojedine instrumente, Papandopulo je markantno obilježio baletnu i opernu produkciju svog vremena: njegovih 6 opera (Amfitrion, Rona, Sunčanica, Madame Buffault, Kentervilski duh, Požar u operi) i 15 baleta (Žetva, Tri kavalira gospođice Melanije, Teuta, Horoskop (baletna suita za dva glasovira), Veze (baletne skice za komorni ansambl), Zlato (pantomima balet s pjevanjem i orkestrom), Kći dalmatinskih planina, Intermezzo, Beatrice Cenci, Gitanella, „Dr. Atom“, Kraljevo, Prsten, Menschen im Hotel, Der Königsreiher) svoju antologijsku vrijednost dokazuju brojnim opetovanim izvedbama na pozornicama širom Hrvatske i svijeta. Skladao je i glazbu za pozamašan broj kazališnih predstava i filmova, a neke od svojih opusa posvetio je i djeci i mladima (lutkarske predstave, instrumentalne skladbe i instrumentalne koncerte).
Velik broj Papandopulovih djela odlikuje originalan papandopulovski prštav, zarazni glazbeni humor (u velikom rasponu od igre tonovima punom vedrine pa sve do persiflaže i opore glazbene groteske) u kojem često citira i teme drugih autora (Groteska za tubu, glasovir i udaraljke, Pop koncert za dva klavira i orkestar, Čarobna frula, Papandopulijada, Divertimento alla pasticcio, itd.)
Sažetu, jezgrovitu i sveobuhvatnu ocjenu Papandopulovog ogromnog opusa iz današnje perspektive, zbog nemogućnosti pristupa cjelokupnoj notnoj ostavštini nije moguće dati. Ipak, skladatelj Dubravko Detoni pokušao je to učiniti sljedećim riječima: »Ako bi pak trebalo izreći nekakvu definiciju, onda bi sažetak Papandopulova opusa valjalo potražiti u nekoj vrsti sinteze svih važnijih novih glazbeno-svjetskih utjecaja s ritmičko-melodijsko-harmonijskim značajkama hrvatskog narodnog melosa.«
Bez obzira na vrijeme nastanka ili stilsku i glazbenu izražajnu usmjerenost Papandopulova »glazba vrlo lako i spontano pronalazi neposredan dodir sa slušateljstvom«, a glazbenici je vrlo rado sviraju.
Boris Papandopulo veliku ulogu odigrao je i kao obrađivač narodnih napjeva i popijevaka iz šire regije (jugoistočne Europe i Balkana) te kao popularizator i obrađivač djela drugih autora, što se posebno odnosi na antologijske skladbe hrvatske koncertantne i operne glazbe, od kojih je nekolicinu revitalizirao i u vlastitoj obradi sam postavio na scenu (npr. djela Lisinskog, Zajca i Krežme).


Vier Invetionen für die Camerata (Četiri invencije za Cameratu) skladao je Boris Papandopulo za komorni orkestar Camerata musica Berlin, ansambl sjajnih solista iz tadašnje Njemačke Demokratske Republike, tj. Istočnog Berlina, koji je utemeljio njegov prijatelj, dirigent Željko Straka.
Djelo, skladano od 2. lipnja do 30. srpnja 1985. u Tribunju, zamišljeno je po uzoru na istoimene barokne instrumentalne forme i pisano je u duhu tadašnje izvedbene prakse koja je od svakog pojedinog glazbenika u ansamblu zahtijevala nemalo sviračko umijeće: iznimno visok stupanj ovladavanja tehnike instrumenta, a istovremeno i njihovu minucioznu međusobnu usklađenost.
Kao i u mnogim drugim svojim djelima neoklasicističkog ili neobaroknog idioma, Papandopulo formalni obrazac invencije kao instrumentalne vrste preuzete iz razdoblja baroka (uzore nedvojbeno treba tražiti u istovrsnim sklabama velikog J. S. Bacha), ispunjava suvremenim, sebi svojstvenim, osebujnim harmonijskim izričajem. Pri tom on oblikuje niz od četiri po karakteru i tempu kontrastne cjeline u kojima karakteristične, samosvojne barokne skladateljsko tehničke postupke (polifonija, imitacija, kanon, a uvodi čak i formu fuge) primjenjuje na teme i motive tipično baroknih ritamskih fizionomija, ali moderne harmonijske strukture. Papandopulo u fakturu Invencija utkiva i teme folklorne provenijencije koje opet dosljedno podvrgava istim skladateljsko tehničkim procédéima i time na višoj razini ostvaruje stilsku kompaktnost.
U Invenciji br. 2 kao i u posljednjoj Invenciji Papandopulo napušta polifono vođenje glasova. Uporabom ekspresivnih melodija povjerenih solo instrumentu (u Invenciji br. 1 violončelu, a kasnije 1. violinama, a u četvrtoj, na samom početku, violini solo) ornamentiranih poput finih arabeski i nalik baroknim improvizacijama – ovdje izrazito melankolično-elegičnog pa čak mjestimično i folklornog prizvuka i neoromantičnog emotivnog naboja – on i dalje zadržava princip tretmana melodija po uzoru na barokne arije, varirajući ih i ukrašavajući na način baroknih majstora.
Formalnu zaokruženost na razini čitavog djela Papandopulo postiže i uporabom elemenata cikličkog principa provodeći i varirajući markantni motiv karakteristične intervalske strukture iz Invencije br. 1 kroz ostale stavke (npr. t. 7 u Invenciji br. 1, u t. 38 Invencije br. 2, itd.), ili pak decentnim citiranjem (bolje rečeno reminiscencijom) ritamski nepromijenjene glave teme fuge iz Invencije br. 1 u Invenciji br. 3 (t. 67 i dalje) kojoj daje potpuno drugi karakter, budući da je »uranja« u melankolično-elegični ugođaj, sasvim oprečan od izvornog, a na samom kraju skladbe i doslovnim ponavljanjem početka uvodne teme Invencije br. 1.
Prema podacima dobivenim od samih glazbenika ansambla Camerata musica, taj ansambl, iako je djelo za njega pisano, skladbu nikada nije izveo.
Vier Inventionen für die Camerata u novije vrijeme izveo je u okviru svog ciklusa, u Varaždinu 29. svibnja 2011., Varaždinski komorni orkestar pod ravnanjem maestra Mladena Tarbuka. Za sada nije moguće jednoznačno utvrditi radi li se i o prvoj izvedbi djela uopće.

Davor Merkaš
Zagreb, 2011.

»Dodaj u košaricu
Cijena: 140,00 Kn