hr | en

Puhački kvintet

Josip Mandić

Godina izdanja: 2019

ISMN: 979-080-1350-30-5

Jezik: Hrvatski, engleski

S obzirom na to da je partitura Puhačkog kvinteta Josipa Mandića izgubljena, nakon dugotrajne potrage
autor ovoga teksta pronašao je u Pragu, u obitelji jednoga od nekadašnjih članova Praškog puhačkog
kvinteta, pojedinačne dionice svakog instrumenta iz kojih je rekonstruirana partitura djela. Sačuvana
je tek naslovna stranica autografa partiture skladbe, na kojoj je, kao godina nastanka djela, Mandićevom
rukom upisana godina 1930., što možemo uzeti kao pouzdani podatak o vremenu nastanka djela.
Puhački kvintet praizveo je već spomenuti ansambl 12. veljače 1931. na koncertu Udruženja za modernu
glazbu (Spolek pro moderní hudbu) u Mozarteumu u Pragu.
Da su i sami Česi Mandića i njegov opus smatrali dijelom svoje kulture i glazbe, svjedoči i činjenica da su
njegov Puhački kvintet poslali kao skladbu koja je predstavljala čehoslovačku sekciju Udruženja za novu
glazbu u Beču, na 10. Glazbenom festivalu Međunarodnog društva za novu glazbu, i to na koncertu održanom
17. lipnja 1932. u Konzerthausu. S obzirom na međunarodni značaj festivala, napisi izvjestitelja i kritičara
o Kvintetu objavljeni su i sačuvani i u inozemnom tisku. Praška je pak glazbena kritika Puhački kvintet
primila vrlo pozitivno (iako ne potpuno jednoglasno) i ocijenila ga kao stilski ujednačeno djelo u kojem se
Mandić oslobodio romantičnih utjecaja.
U prigodi bečke izvedbe, svoj entuzijazam i oduševljenje skladbom nije krio znameniti slovenski skladatelj
Slavko Osterc, ističući da je „[...] Kvintet skladba s naročito značajnom južnjačkom melodikom i pravim
našim južnjačkim temperamentnim ritmom [...]“ kao i da je „[...] ta kompozicija u tehničkom pogledu
uzorno djelo, po zamisli duhovita, po svojoj koncepciji sasvim moderna i idealno pisana za pet puhača,
tako da njena bujna obojenost potpuno dolazi do izraza [...].“
Iz jednog internog dopisa bečke nakladničke kuće Universal Edition, od 22. siječnja 2003., razvidno je da je
Mandićev Puhački kvintet bio predviđen za izdavanje (pod rednim brojem EU 10382). Do realizacije notnog
izdanja iz nepoznatih razloga ipak nije došlo.
Za glazbenu strukturu i formu Puhačkog kvinteta možemo zaključiti da se u nizu elemenata podudara s onom
njegova Gudačkog kvarteta i da je glazbeni jezik možda i najmoderniji te u odnosu na upotrebu disonance
najradikalniji u njegovu cjelokupnom opusu. U pogledu utjecaja, u djelu se opažaju neke karakteristike
glazbenog jezika Béle Bartóka, koje se mogu dobro pratiti na usporednim primjerima Mandićeva djela
i ranih Bartókovih skladbi. Osobito je harmonijski izričaj skladbe za to vrijeme izuzetno avangardan i
moderan, u tom aspektu usporediv s harmonijskim idiomom skladbi Ernesta Křeneka iz faze prije prijelaza
na skladanje dvanaesttonskom tehnikom (ili metodom, kako ju je Schönberg nazivao). Od dvanaesttonske
tehnike Mandića dijeli tek mali korak; on primjenjuje zapravo slobodni atonalitet, melodijske linije i teme
strukturira tako da se u njima dvanaest tonova kromatske ljestvice nižu gotovo bez ponavljanja.
Nepobitno je da skladanje u tako zadanom tonskom prostoru rezultira i trpkim, oporim zvukom zasićenim
disonancom i apartnim tonskim sklopovima. No istovremeno taj Mandićev opus objedinjuje i prelama cijeli
niz stilova: u njemu nalazimo prije svega stilske karakteristike Nove objektivnosti (Neue Sachlichkeit), ona je
antiromantična, stran joj je patos glazbenog ekspresionizma, ali su zamjetne i karakteristike neoklasicizma
koji se u Kvintetu zrcali ponajprije u polifonoj, često izrazito motoričnoj (neobaroknoj) fakturi, u svakom
slučaju u linearnom načinu glazbenog mišljenja. S Bélom Bartókom Mandić pak dijeli težnju da u djela
inkorporira glazbeni folklor. Baš kao i veliki mađarski skladatelj, i hrvatski autor to radi vrlo sofisticirano,
upotrebljavajući folklornu građu na razini sirovog gradbenog materijala, razlažući je na ljestvične fragmente
i intervalske ćelije, a u Kvintetu i doslovno citira jedan napjev folklorne provenijencije. U tom kontekstu
nemoguće je prečuti citat prvog dijela makedonske narodne pjesme Biljana platno beleše (u verziji koju je
u IX. rukoveti rabio Stevan Stojanović Mokranjac) u polaganom dijelu trećeg stavka skladbe.
Potrebno je istaknuti i izuzetnu profinjenost, ritamsku izdiferenciranost i kompleksnost Kvinteta. Živim
ritmom Mandić skladbi udahnjuje polet, podaje joj plesni pokret, svježinu i élan vital koji posebice dolaze
do izražaja u dva krajnja stavka. Dok je posljednji stavak gotovo jedna vrsta scherza, virtuozni i pomalo
razuzdani ples (pa čak i njegova parodija, groteska iz koje kao da proviruje neki nacereni lik), u drugom
stavku, svojevrsnom lamentu, prevladavaju ekspresivne linije flaute i engleskog roga, turoban i tjeskoban
ugođaj, sličan onome iz noćnih komada (Nachtstücke) Hindemitha ili noćnih glazbi Bartóka. Ta atmosfera
se neočekivano prekida pojavom fantastičnih noćnih utvara, neobičnih i neobjašnjivih snoviđenja, koja
u trenu, kao vjetar, prohuje pokraj nas. Nakon toga se stavak ponovno vraća ekspresivnim melodijama i
recitativima flaute i engleskog roga. Djelo u cjelini izvođače suočava s nizom tehničkih problema pa je s tog
aspekta to jedna od interpretativno najzahtjevnijih skladbi svoje vrste u korpusu hrvatske komorne glazbe
između dva svjetska rata.
 
Davor Merkaš
Zagreb, 2018

»Dodaj u košaricu
Cijena: 300,00 Kn