hr | en

Djela za violinu i glasovir

Dora Pejačević (1885. - 1923.)

Godina izdanja: 2013

IDNR: CPO 1224140

Jezik: Njemački, engleski, francuski

Sonata za violinu i glasovir u D-duru op. 26

Slavenska sonata za violinu i glasovir u b-molu op. 43

Canzonetta op. 8

Menuett op. 18

Romanze op. 22

Elegie op. 34

Meditation op. 51

 

Andrej Bielow, violina

Oliver Triendl, glasovir

 

Dora Pejačević (Budimpešta, 10. rujna 1885. - München, 5. ožujka 1923.), kći hrvatskog bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, glazbu je počela učiti kao dijete u Budimpešti kod znanog mađarskog orguljaša Károlya Nosede, nastavila u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, a kasnije i privatno kod Percyja Sherwooda (kontrapunkt, kompozicija) i Henria Petria (violina) u Dresdenu te kod Waltera Courvoisiera (kompozicija) u Münchenu. Većim je dijelom ipak bila samouka, a umjetnički talent prije svega razvijala je kroz kontakte s vodećim ličnostima svoga doba. Među njezinom “braćom po duhu” našli su se tako pijanistica Alice Ripper, likovna umjetnica Clara Rilke-Westhoff, književnica Anette Kolb, Rainer Maria Rilke, Karl Kraus i druge istaknute osobnosti europske kulturne scene toga doba. Bila je pretplaćena na Krausov Die Fackel (Baklja) i živo zainteresirana za socijalne probleme svojeg doba. Vlastiti je umjetnički senzibilitet razvijala pod utjecajima intelektualnih svjetova Wildea, Ibsena, Dostojevskog, Manna, Schopenhauera, Rilkea, Kierkegaarda, Krausa i Nietzschea, čija je djela između ostalih zabilježila u svom, naslovima uistinu nesvakidašnje bogatom Dnevniku pročitanih knjiga.
U Hrvatskoj je Dora Pejačević obitavala u obiteljskom dvorcu u Našicama, ali su je česta putovanja vodila i u velike europske kulturne centre poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča u kojima je znala boraviti duže vrijeme. Posljednje godine života, od udaje za Ottomara Lumbea 1921. do smrti 1923. godine, provela je uglavnom u Münchenu. Za života, osim u Hrvatskoj, njezina su djela vrlo često izvođena u inozemstvu (London, Dresden, Budimpešta, Stockholm, Beč, München i dr.) u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njenog doba kao što su pijanisti Walther Bachmann, Svetislav Stančić i Alice Ripper, violinisti Joan Manén, Václav Huml i Zlatko Baloković, dirigenti Oskar Nedbal i Edwin Lindner, te ansambli Thomán trio, Hrvatski gudački kvartet, Zagrebačka filharmonija, Wiener Tonkünstlerorchester te Drezdenska filharmonija.
Iza Dore Pejačević ostalo je 58 opusa s područja orkestralne, vokalno-instrumentalne, komorne i glasovirske glazbe. Među njima se posebno ističu četiri pjesme za ženski glas i orkestar (Verwandlung op. 37b, Liebeslied op. 39, Zwei Schmetterlingslieder op. 52), Tri pjesme op. 53 na tekstove F. Nietzschea, niz glasovirskih minijatura, Glasovirski kvintet u h-molu op. 40, Gudački kvartet u C-duru op. 58, Simfonija u fis-molu op. 41, Koncert u g-molu za glasovir i orkestar op. 33, Koncertantna fantazija u d-molu za glasovir i orkestar op. 48 te Sonata za glasovir u As-duru op. 57.
»Mnogostruko nadarena, povremeno i sama literarno aktivna, Pejačevićeva prvenstveno živi u glazbi i za glazbu« (Koraljka Kos). Po kasnoromantičnom idiomu, obogaćenom impresionističkim harmonijama, ekspresionističkim izražajnim sredstvima i bogatim orkestralnim bojama, Dora Pejačević pravo je dijete europskog fin-de-sièclea i njezin rad razvijao se usporedo s europskim modernističkim kretanjima u literaturi i Jugendstilom u vizualnim umjetnostima. Skladateljičine zrele opuse u podjednakoj mjeri određuje oduševljenje glazbom Johannesa Brahmsa i Richarda Wagnera, ali i majstorsko, virtouzno ovladavanje instrumentima za koje sklada.
Hipersenzibilne naravi, stvarala je »poput seizmografa koji reagira na najfinije poticaje« (Koraljka Kos), u - po skladateljičinim riječima - »transu glazbene opsjednutosti«. U posljednjim dovršenim opusima Dore Pejačević zrcali se intenzivni glazbeni razvoj koji smrt naprasito prekida u njegovom najljepšem cvatu: u njima otkrivamo tragove svjesne potrage za vlastitim izražajem i glazbenim jezikom, i nalazimo originalnu, duboko proživljenu i formalno majstorski oblikovanu glazbu.
Zajedno s nekolicinom glazbenika svoje generacije, u kojoj su po visokim umjetničkim dometima svojih opusa prednjačili Josip Hatze i Blagoje Bersa, Dora Pejačević je »otvorila nove obzore hrvatske glazbe i u njoj uspostavila nove standarde profesionalizma« (Koraljka Kos).
MIC

»Dodaj u košaricu
Cijena: 100,00 Kn