U svom „zrelom“ stvaralačkom razdoblju Papandopulo zadržava elemente folklornog idioma, ali se okreće dostignućima europske glazbene Moderne, a da se „pritom ne odvaja od tradicionalnih formanata glazbenih ćelija, od uvriježena motivičko-fakturalnog razvoja ili uhodanih zakona melodijskog kretanja“. Ovo razdoblje, kroz koje prolazi vremenska os završetka Drugog svjetskog rata (1945.), traje sve do otprilike 1956. i u njemu nastaje niz vrlo uspjelih skladbi koje su obilježene recentnom poviješću – stvaranjem nove države i događajima iz tzv. Narodno-oslobodilačke borbe (Simfonija br. 2, Poema o Neretvi, Stojanka majka Knežopoljka, muzička poema za sopran solo, zbor i veliki orkestar, Obnova, simfonijski pokret za veliki orkestar itd.).
S vremenom Papandopulova glazba postaje disonantnija, harmonijski i melodijski oporija. Sredinom 50-tih godina 20. stoljeća on u svoj skladateljsko-tehnički arsenal integrira i elemente dvanaesttonske tehnike, jazza (intenzivnije krajem 50-tih i početkom 60-tih godina; Koncert za klavir i orkestar br. 3, Mozaik za klasični gudački kvartet i jazz kvartet, Capriccio za violinu-solo i jazz-kvartet, Ein Orchestermosaik, itd.), kasnije i pop-glazbe, ali i drugih skladateljsko-tehničkih postupaka avangardne glazbe 20. stoljeća, iako spram nekih od njih zadržava kritičku distancu, a ponekad ih čak ironizira ili parodira.
Nastanak dijela Papandopulovog opusa 60-tih i 70-tih godina vezan je i uz njegova gostovanja i poznanstva s glazbenicima u tadašnjoj podijeljenoj Njemačkoj (BRD i DDR), gdje se imao prilike susresti s iznimnim umjetničkim osobnostima, ali i recentnim europskim glazbenim stvaralaštvom.
Ideološko estetski nazori Papandopula nikad nisu sputavali u odabiru izvanglazbenih sižea za vlastita djela: on je uvijek u svakom od njih pronalazio univerzalne ideje, duboko humanističke vrijednosti. Tako Papandopulo u početku svog stvaralaštva izvanglazbene poticaje nalazi u temama povezanima sa starijim slojevima folklorne tradicije – „u legendama, obredima i mitovima“ (Svatovske, Dodolice, Zlato, Utva zlatokrila, itd.). Kasnije, nakon 1950., on, gotovo kuriozno, inspiraciju crpi iz naoko dijametralno suprotnih svjetonazora: istovremeno piše skladbe religiozne tematike – specifično hrvatskog katoličkog bogoslužja s tragovima i elementima glagoljaškog pjevanja (Osorski rekvijem, Pučka poljička misa, kantata Jubilate, niz manjih sakralnih djela) s monumentalnim djelima socijalističkog realizma (nadahnutih ideologijom i poetikom poslijeratne socijalističke revolucije i NOB-om, kao što su glazbeno poetsko djelo Pasija po srcu, poetsko-glazbena vizija Credo, 1943. – ciklus pjesama na tekstove I. G. Kovačića), ali i ona inspirirana hrvatskom poviješću (kantate Libertas, Pohvala Dubrovniku, Non bene pro toto libertas venditur auro, Mile Gojslavica, triptihon za mješoviti zbor i veliki simfonijski orkestar Istarske freske, itd.).
Papandopulo je intenzivno i nadahnuto skladao gotovo do dana smrti, punih 65 godina. U svim tim djelima on se potvrđuje kao majstor svog metijea – duhoviti glazbenik neiscrpne i svježe inspiracije, besprijekorni poznavatelj skladateljsko-tehničkih postupaka, glazbenih formi te mogućnosti instrumenata i vokalne tehnike.
Osim niza koncerata i solističkih djela za pojedine instrumente, Papandopulo je markantno obilježio baletnu i opernu produkciju svog vremena: njegovih sedam opera (Amfitrion, Rona, Sunčanica, Madame Buffault, Kentervilski duh, Požar u operi, Marulova pisan) i petnaest baleta (Žetva, Tri kavalira gospođice Melanije, Teuta, Horoskop (baletna suita za dva glasovira), Veze (baletne skice za komorni ansambl), Zlato (pantomima balet s pjevanjem i orkestrom), Kći dalmatinskih planina, Intermezzo, Beatrice Cenci, Gitanella, „Dr. Atom“, Kraljevo, Prsten, Menschen im Hotel, Der Königsreiher) svoju antologijsku vrijednost dokazuju brojnim opetovanim izvedbama na pozornicama širom Hrvatske i svijeta. Skladao je i glazbu za pozamašan broj kazališnih predstava i filmova, a neke od svojih opusa posvetio je i djeci i mladima (lutkarske predstave, instrumentalne skladbe i instrumentalne koncerte).
Velik broj Papandopulovih djela odlikuje originalan papandopulovski prštav, zarazni glazbeni humor (u velikom rasponu od igre tonovima punom vedrine pa sve do persiflaže i opore glazbene groteske) u kojem često citira i teme drugih autora (Groteska za tubu, glasovir i udaraljke, Pop koncert za dva klavira i orkestar, Čarobna frula, Papandopulijada, Divertimento alla pasticcio, itd.).
Sažetu, jezgrovitu i sveobuhvatnu ocjenu Papandopulovog ogromnog opusa iz današnje perspektive, zbog nemogućnosti pristupa cjelokupnoj notnoj ostavštini nije moguće dati. Ipak, skladatelj Dubravko Detoni pokušao je to učiniti sljedećim riječima: „Ako bi pak trebalo izreći nekakvu definiciju, onda bi sažetak Papandopulova opusa valjalo potražiti u nekoj vrsti sinteze svih važnijih novih glazbeno-svjetskih utjecaja s ritmičko-melodijsko-harmonijskim značajkama hrvatskog narodnog melosa.“
Bez obzira na vrijeme nastanka ili stilsku i glazbenu izražajnu usmjerenost Papandopulova „glazba vrlo lako i spontano pronalazi neposredan dodir sa slušateljstvom“, a glazbenici je vrlo rado sviraju.
Boris Papandopulo veliku ulogu odigrao je i kao obrađivač narodnih napjeva i popijevaka iz šire regije (jugoistočne Europe i Balkana) te kao popularizator i obrađivač djela drugih autora, što se posebno odnosi na antologijske skladbe hrvatske koncertantne i operne glazbe, od kojih je nekolicinu revitalizirao i u vlastitoj obradi sam postavio na scenu (npr. djela Lisinskog, Zajca i Krežme).

Davor Merkaš © Muzički informativni centar

Citiranje: Merkaš, Davor, „Boris Papandopulo”. Predgovor notnom izdanju: Boris Papandopulo. Četiri preludija za glasovir, Muzički informativni centar Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, Zagreb 2019., V-VII.