Sudbonosna prekretnica u Kuncovu životu bila je 1951. godina kada je odlučio slijediti svoju sestru Zinku (tada Milanov) u Sjedinjene Američke Države. Prisna povezanost sa sestrom, tada već proslavljenom opernom primadonom, ali i nada u vlastitu međunarodnu karijeru (uz svijest o svom rubnom položaju u komunističkom jugoslavenskom režimu) – sve je to utjecalo na Kuncovu odluku. On se ubrzo uključio u koncertne turneje sa Zinkom, a trajno je ostao i njezin korepetitor za sve vrijeme njezina angažmana u Metropolitan operi. U okviru Zinkinih koncerata Kunc je svirao i kao solist, izvodeći najčešće vlastite skladbe. Ipak, njegovi su nastupi ostali u sjeni sestrine umjetnosti, a niti kao skladatelj nije uspio ostvariti onaj prodor na svjetsku skladateljsku scenu koji je očekivao.
Odlaskom u SAD bitno su se izmijenile vanjske okolnosti Kuncova života. Novi, u suštini nesiguran glazbenički status prisiljava ga, slično kao i tolike druge prije njega (među njima, npr. i Bélu Bartóka), na bitku za golu egzistenciju. Raspon njegove djelatnosti širok je i zato uzrok trajnom stresu.
Iz godine u godinu Kunc poduzima brojne turneje sa Zinkom po Sjedinjenim Američkim Državama i Europi, svira na dobrotvornim koncertima i snimanjima, korepetira pjevače i prati ih na nastupima, muzicira u četveroručnom sastavu, a izvodi i dionice čeleste i triangla u orkestru Metropolitan opere. Dragocjeno vrelo prihoda bili su i satovi korepeticije u baletnoj školi Mije Čorak Slavenske (premda je taj posao doživljavao kao nedostojan svog pijanističkog ranga).
S dijelom prijatelja iz Zagreba i dalje održava kontakte, a njima se u Americi pridružuju i novi. Uz svestran i intenzivan umjetnički angažman posljednje su godine njegova života otežane i osobnim lutanjima i krizama. Nakon braka s Karlom r. Račić (kasnije udatom Cizelj) koja je do smrti čuvala njegovu zagrebačku umjetničku ostavštinu (danas u Hrvatskom glazbenom zavodu), i američke bračne veze s bolničarkom Ruth Higgins iz koje je potekao sin Douglas, Kunc je 1959. upoznao DeEldu Fiebelkorn (r. 1923.) i u braku s njom, uz kćerkicu Ivanu Joy, našao sreću i umjetničko nadahnuće.
Posljednji nastup Božidara Kunca bio je u prepunoj Fordovoj dvorani u Detroitu, 1. travnja 1964. godine. Detroitski simfonijski orkestar kojim je ravnao Sixten Ehrling izvodio je, uz Zinkino sudjelovanje, djela međunarodnog i hrvatskog repertoara. U žarištu ove dobrotvorne priredbe bila je izvedba Kuncova Glasovirskog koncerta u h-molu sa skladateljem kao solistom. Neposredno nakon koncerta Kunc je umro, pogođen srčanim udarom.
Prijatelji ga pamte kao živahnog, uvijek susretljivog i duhovitog čovjeka i genijalnog improvizatora.

Koraljka Kos © Muzički informativni centar

Citiranje: Kos, Koraljka, „Božidar Kunc“. Predgovor notnom izdanju: Božidar Kunc. Koncert za violinu i orkestar br. 2 op. 55, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 2014., str. V-VI.