Mlada skladateljica odlično je svladala violinsku i glasovirsku tehniku te rano nalazimo njezino ime na koncertnim rasporedima, najčešće pri izvedbi vlastitih djela. Postupno se njezina glazba probija od salonskih krugova do javnih izvedbi pa među njezinim interpretima nalazimo svjetske reproduktivne uglednike poput pijanista Waltera Bachmanna, violinista Joana Manéna i pijanistice Alice Ripper. Svoja je glazbena znanja Dora Pejačević upotpunjavala samoobrazovanjem, vođena nezaustavljivom znatiželjom i stvaralačkim nemirom. Njezina brojna putovanja i kontakti s nekima od vodećih intelektualaca i umjetnika (kao što su književnik i publicist Karl Kraus, pjesnik Rainer Maria Rilke i slikar Maksimilijan Vanka) širili su njezina intelektualna obzorja i oplodili stvaralaštvo, tako, primjerice, izborom neuobičajenih pjesničkih predložaka za vokalna djela (Karl Kraus, Rainer Maria Rilke, Friedrich Nietzsche). Njezinu skladbu Verwandlung za glas, violinu i orgulje na stihove Karla Krausa pokazao je pjesnik Arnoldu Schönbergu koji je pohvalio djelo i predložio javnu izvedbu u Beču (premda je, kontradiktorno, tom prilikom izrekao i rezervu prema ženi kao skladateljici).

U godinama Prvog svjetskog rata Dora Pejačević doživljava punu stvaralačku zrelost i intenzivno sklada. Između 1913., kada je napisala svoj Glasovirski koncert u g-molu op. 33, prvo djelo te vrste u hrvatskoj glazbi, i 1918., nastaju neka od njezinih najopsežnijih i najvažnijih djela, između ostalog Glasovirski kvintet u h-molu op. 40, Simfonija u fis-molu op. 41, prva moderna hrvatska simfonija (uz onu Franje Lučića, dovršenu iste, 1917. godine), kao i Druga violinska sonata u b-molu op. 43, Slavenska. U Hrvatskoj tih godina bilježimo i zapažene izvedbe njezinih djela, tako Glasovirskog koncerta, 5. veljače 1916. na poznatom povijesnom koncertu u Hrvatskom narodnom kazalištu kada su izvedena i djela Franje Dugana st., Božidara Širole, Antuna Dobronića, Krešimira Baranovića i Svetislava Stančića, najavljujući nastup nove generacije hrvatskih skladatelja. Kompoziciono veče s njezinim komornim djelima u Hrvatskom je glazbenom zavodu, 4. travnja 1918., okupilo vrhunske domaće interprete (Svetislav Stančić, Zlatko Baloković, Vaclav Huml, Juro Tkalčić i drugi).

Ta je uzlazna putanja vanjskih uspjeha kulminirala izvedbom dvaju stavaka njezine Simfonije, 25. siječnja 1918., kada je bečkim Tonkünstler-orkestrom ravnao Oskar Nedbal. No, čitava je Simfonija (u revidiranoj verziji) praizvedena tek dvije godine kasnije, 10. veljače 1920. u Dresdenu. Svih tih godina skladateljicu vode brojna putovanja u europske glazbene metropole Beč, München, Budimpeštu, Prag i druge, iz kojih se uvijek nanovo vraćala u Našice da bi u tišini obiteljskog dvorca potražila mir i koncentraciju za stvaranje.

Od jeseni 1921., nakon udaje za austrijskog časnika Ottomara von Lumbea, Dora Pejačević živi u Dresdenu i Münchenu, gdje nakon poroda prvog djeteta u relativno kasnoj životnoj dobi umire od insuficijencije bubrega, 5. ožujka 1923. Kao što je željela, sahranjena je u Našicama izvan obiteljske grobnice.

Neuobičajeni životni put i karizma skladateljice ne bi ipak trebali odvući pozornost od njezina stvaralaštva koje je – uz djelo Blagoja Berse, Josipa Hatzea i drugih skladatelja – konstituiralo hrvatsku glazbenu modernu, sukladno težnjama naše književne moderne i likovne secesije. Najbolje stranice njezinih partitura odaju profiliranu umjetničku osobnost koja je trajno tražila nove mogućnosti izraza oslobađajući se postupno ranih romantičkih uzora i salonskih manira kako bi pronašla autentično jezgro vlastita glazbenog izričaja.

Premda je živjela u doba radikalnih prevrata u glazbi, bila je Dora Pejačević u načelu odana tradiciji i nikada nije napustila tonalitetnost, iako je u zrelim godinama bila sklona harmonijskim smjelostima. Tako ona pripada plejadi skladatelja koji su europsku glazbu s prijeloma stoljeća – bez loma s njezinim velikim nasljeđem – obogatili novim izraznim nijansama.

Koraljka Kos (c) Muzički informativni centar

Citiranje: Kos, Koraljka, „Dora Pejačević“. Predgovor notnom izdanju. Dora Pejačević. Trio u C-duru za violinu, violončelo i glasovir op. 29, Muzički informativni centar Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, Zagreb 2018., str. V-VI.