U spomen na akademika Nikšu Gliga

Odlazak svakog čovjeka neminovno povlači sa sobom prisjećanje na njegovu osobnost i duh, odjek koji su u nama ostavile njegove riječi i sveukupnost misli sačuvanih u zapisima – sve ono vrijedno što nam je namrijeo u baštinu. A muzikolog, pedagog, glazbeni teoretičar, lingvist, organizator, prevoditelj Nikša Gligo (Split, 6. travnja 1946. – Zagreb, 10. veljače 2024.) ostavio je u kolektivnom pamćenju, hrvatskoj i svjetskoj znanosti, kulturi i javnom životu uopće, golem, neizbrisiv, blistav trag i užgao mnoga svjetla na područjima glazbene umjetnosti i teorije glazbe koja su još uvijek tek djelomično istražena ili zastrta mrakom. Impresivna je erudicija koju je Gligo posjedovao: nakon diplome iz komparativne književnosti i engleskog jezika i književnosti, muzikologiju je magistrirao na Filozofskom fakultetu u Ljubljani 1981., a doktorat iz muzikologije stekao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1984. godine. Svoje znanje iz muzikologije usavršavao je i na sveučilištima u Kölnu, Berlinu, Salzburgu i SAD-u. Njegov živi (u najboljem smislu riječi), gotovo opsesivni interes za Novu glazbu 20. stoljeća te istinska “žeđ” za upoznavanjem i pronicanjem u srž „novoglazbenih“ fenomena (posebice potaknuta uzletom iniciranim utemeljenjem Muzičkog biennala Zagreb 1961. kojem je tijekom godina i sâm utisnuo navlastiti pečat kao vrhunski organizator – od 1975. do 1991. u više navrata bio je i tajnik i/ili ravnatelja Festivala) odvele su ga ne samo u žižu svjetskih glazbenih zbivanja u suvremenoj glazbi, nego su mu omogućile i osobne, prijateljske i izdašne kontakte s nekima od najvećih skladatelja, glazbenih teoretičara i glazbenika epohe (J. Cage, I. Xenakis, C. Dahlhaus, itd.). Gotovo je nevjerojatna količina bibliografskih jedinica i pročitanih knjiga koju nalazimo u popisima literature na kraju njegovih znanstvenih radova i knjiga: Gligo je bio i poliglot, sjajno govorio i „virtuozno“ se služio najvećim svjetskim jezicima. Njegove knjige su zrcala sjajnog stilista i sjajnog poznavatelja hrvatskoga jezika. Kao profesor muzikologije i povijesti glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Sarajevu bitno je utjecao na mlade ljude, glazbenike, muzikologe i znanstvenike brojnih drugih humanističkih disciplina: svoje studente fascinirao je nesvakidašnjom elokvencijom, nevjerojatno dubokim i izoštrenim pogledom i pregledom povijesne perspektive, širokim interdisciplinarnim horizontima, minuciozno pripremljenim i elaboriranim predavanjima; studente je učio disciplini, poticao ih na izvorna istraživanja, inzistirao na besprijekornom vladanju znanstveničkim métierom i otvarao im nove vidike: uvijek je nalazio vremena baš za sva pitanja ili probleme svojih učenika.

Uistinu je „heraklovski“ popis djelovanja i rada akademika Nikše Gliga kojima je doprinio i bitno „na bolje“ promijenio svoje bliže i šire akademsko i umjetničko okruženje i u ovoj prilici nije moguće (niti nam je cilj) sve ih pobrojati. Apsolutno impresivan je i popis njegovih objavljenih znanstvenih radova: spektar njegovih interesa seže od hrvatske glazbe 19. i 20. stoljeća (čak i ranijih epoha!), teorije glazbe 20. stoljeća, semantike i glazbene semiotike (semiografije), terminoloških studija pa sve do sjajnih analiza antologijskih djela svjetske avangardne glazbe. Kao što je jednom sam izjavio, nije želio da ga se apostrofira tek kao „apologeta Nove glazbe 20. stoljeća“ kako ga je javnost doživljavala, nego je želio „utjecati na promjene razmišljanja o glazbi općenito u našoj sredini“. Da se metaforički izrazimo, veliko humanističko „srce“ Nikše Gliga kucalo je nesebično i „ubrizgavalo“ ljubav, zanos i oduševljenje za ljepotu umjetnosti i glazbe u krvotok sveopće suvremene kulturne i umjetničke scene Zagreba i Hrvatske.

Muzički informativni centar želio bi u ovoj prilici Nikši Gligu zahvaliti za četiri briljantne knjige koje je imao čast izdati. To su: Varijacije razvojnog kontinuiteta: skladatelj Natko Devčić (1985.), Problemi Nove glazbe 20. stoljeća: Teorijske osnove i kriteriji vrednovanja (1987.), Pojmovni vodič kroz glazbu 20. stoljeća (s uputama za pravilnu uporabu pojmova) (u suradnji s Maticom hrvatskom 1996.), te Zvuk – znak – glazba. Rasprava oko glazbene semiografije (1999.). Svaka od ovih knjiga ponaosob izvoran je, originalan i neprocjenjiv prinos (hrvatskoj) glazbi, glazbenoj teoriji, estetici i terminologiji. Nećemo pogriješiti, ako ustvrdimo da je primjerice Pojmovni vodič … knjiga koju bi svak onaj koji piše o glazbi u nas morao imati na svojem radnom stolu.

Neprijeporno možemo reći da je Nikšu Gliga zbog jedinstvene osobnosti, profesionalne etike „olimpijskih visina“ i a ponajviše vrhunske kvalitete znanstvenih radova i objavljenih knjiga možemo ubrojiti među najveće muzikologe u hrvatskoj povijesti.

Hvala na svemu dragi Profesore! Hvala za neprocjenjivo znanje, poticaje te inspirativne i nezaboravne trenutke koje smo imali privilegij podijeliti s Tobom!

Djelatnici Muzičkog informativnog centar Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog 

Jelena, Davor i Ana