Životopis

Bogatim stvaralačkim opusom s više od 250 skladbi i značenjem što ga je svojim cjelokupnim, glazbeničkim i društvenim djelovanjem priskrbio još za života, Ferdo Wiesner Livadić (1799. – 1879.) potvrdio se kao autor prvoga naraštaja hrvatskih skladatelja romantičnoga klasicizma. Djelujući u (samoborskoj) sredini koja je znala cijeniti svojega istaknutog i „vjernog sina domovine“, uglednoga gradskog suca, počasnoga člana zagrebačkoga Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda (od 1859.) i Hrvatskoga pjevačkog društva Kolo (od 1866.), brojne su Livadićeve skladbe – kao što je lucidno u svojoj pjesmi Samoboru bio najavio Petar Preradović – postale „pučkom prisvojinom“.

Poput mnogih skladatelja rođenih na izmaku 18. stoljeća, Livadić je svoj glazbenički iskaz profilirao u vrijeme uspostavljanja jasnih uzora i temeljnih silnica neoklasicizma, dakle na podlozi tradicionalnoga jezika, iznikloga iz austrijskoga (europskog) glazbenog romantizma. Uz ishodišnu pripadnost toj tradiciji, i ostali su poticaji – među inima, osobito prevladavajući i za glazbeno stvaralaštvo često konzervativan, utjecaj ilirske ideologije na specifično skladbene postupke i stilska obilježja djela – pridonijeli cjelovitosti stvaralačkoga identiteta Ferde Livadića.

Za skladatelja koji je bio među prvim pobornicima „slavenske ideje u glazbi“ i koji je „Gaja glazbeno utjelovio“, takva se ideja „slavenskoga utjelovljenja“ najsvrsishodnije mogla ostvariti u vokalnoj lirici, što potvrđuju i autorove najbrojnije solističke popijevke. Naime, u Livadićevu stvaralaštvu, koje obuhvaća kraće, komorne vrste, ponajviše solopopijevke, potom instrumentalne (glasovirske) te sakralne skladbe, javlja se stanovit broj nadahnutih djela koja svjedoče o proživljenim trenutcima i promišljenim skladateljevim gestama. To se ogleda u nekim popijevkama koje je Livadić skladao na hrvatskom, njemačkom i slovenskom jeziku, i to uglavnom na tekstove svojih suvremenika.