Korisnički račun
Fran Lhotka
Fran Lhotka, rođen 25. prosinca 1883. u mjestu Mladá Vožice u Češkoj, 1899. postao je student praškog Konzervatorija, školujući se za kornista i skladatelja; kompoziciji su ga podučavali Karel Stecker, Josef Klička i Antonín Dvořák.
Životopis
Fran Lhotka, rođen 25. prosinca 1883. u mjestu Mladá Vožice u Češkoj, 1899. postao je student praškog Konzervatorija, školujući se za kornista i skladatelja; kompoziciji su ga podučavali Karel Stecker, Josef Klička i Antonín Dvořák. Šest godina poslije diplomirao je oba studija; diplomski rad na kompoziciji bio je Scherzo „Rej“ u F-duru, prvi put izveden u dvorani Musikvereina u Beču. Nakon što je odslužio vojni rok i kraće vrijeme djelovao kao nastavnik na podružnici moskovskog konzervatorija u Jekaterinoslavu (danas Dnjepropetrovsk, Ukrajina, nekadašnje Rusko Carstvo), 1909. stigao je u Zagreb, prihvativši mjesto prvog kornista i korepetitora u Operi. Sve bolja organiziranost koncertnog života te reforma glazbenog obrazovanja činili su Zagreb povoljnim za afirmaciju mladih skladatelja koji su stizali (većinom se vraćali) sa školovanja u Beču, Pragu, Budimpešti, Berlinu ili Parizu, pa je i Lhotka već 1910. godine postao profesor na Glazbenoj školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda, kasnije Muzičkoj akademiji, te se, napustivši 1912. godine aktivnosti u Operi, u potpunosti posvetio pedagoškom radu i skladanju. Djelujući kao pedagog sve do kraja života (umro je 26. siječnja 1962. u Zagrebu), uz prekid za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je bio umirovljen, Lhotka je, pokazavši se kao svestran, talentiran i kompetentan glazbenik, uz harmoniju koju je predavao najdulje – četrdesetak godina – u različitim razdobljima predavao i rog, dirigiranje, teoriju glazbe, instrumentaciju, kompoziciju, analizu orkestralnih partitura te povijest glazbe. Pojedina predavanja kod njega su pohađali neki od najvažnijih budućih hrvatskih skladatelja i glazbenika, primjerice: Ivo Brkanović, Bruno Bjelinski, Krešimir Kovačević, Stjepan Šulek i Slavko Zlatić. Uz to, kao dirigent, od 1913. do 1921., vodio je Pjevačko društvo Lisinski uvelike izmijenivši i unaprijedivši dotadašnju zborsku praksu što mu je priskrbilo naslov „pionira kvalitetnog zborskog pjevanja u nas“. Dirigirao je i školskim orkestrom Muzičke akademije (1922. – 1941.), a kraće vrijeme i zborom, redovito zaslužujući pohvale i u Zagrebu i na gostovanjima, napose svojim zalaganjem za izvedbe djela domaćih autora, ali i predstavljanjem remek-djela svjetskog repertoara. Neko je vrijeme vodio i Društveni orkestar Hrvatskog glazbenog zavoda (1923. – 1930.) te povremeno ravnao Zagrebačkom filharmonijom. Iskazao se i kao organizator i rukovoditelj; osim što je, uz ostale dužnosti na Akademiji, u dva navrata, i to ukupno dvadeset godina, obnašao dužnost dekana (rektora), odigrao je važnu ulogu u njezinu stasanju u visokoškolsku ustanovu, a zaslužan je i za početak rada Gradske muzičke škole u Zagrebu (danas Glazbene škole Pavao Markovac). Svoj pedagoški rad Lhotka je nadopunio i vrijednim udžbenicima o dirigiranju (1931.) i harmoniji (1948.), te je dakako i kao skladatelj dao svoj doprinos odgoju novih naraštaja glazbenika, napisavši nekoliko glasovirskih i orkestralnih djela za djecu i mlade.
Cijenjen kao pedagog, Fran Lhotka brzo se istaknuo i skladateljskim radom. Stigavši u Zagreb u jeku europske „glazbe prijelaza“ prvih dvaju desetljeća 20. stoljeća i hrvatske Moderne tijekom koje su se, primjerice, profilirali opusi Dore Pejačević, Josipa Hatzea i Blagoja Berse, našao se usred previranja zapadnoeuropskih novosti i sloboda kojima su odisali radovi Arnolda Schönberga, Igora Stravinskog, Antona Weberna, Béle Bartóka ili Aleksandra Skrjabina i sve veće dominacije nacionalnog smjera u glazbi. U vrijeme kada se pripadnost nacionalnoj kulturi i angažiranost na njezinoj izgradnji potvrđivala pisanjem u duhu folklora, i sam se nadahnjivao ovdašnjim narodnim stvaralaštvom, skladno ga uklopivši u svoje skladateljske zasade izrasle na najboljoj češkoj tradiciji. Osim zborskih djela i obrada narodnih pjesama koje je pisao mahom za potrebe izvođačke prakse, obrada djela drugih skladatelja, solo pjesama, kantata i komorne glazbe, čini se da ga je najviše privlačila orkestralna, a još više scenska glazba. Djela za orkestar, dvije opere (Minka i More), filmska glazba (dokumentarni i igrani filmovi među kojima je posljednji Svoga tela gospodar), te niz baletnih ostvarenja okosnica su njegova stvaralaštva. Najviše uspjeha postigli su baleti nastali u suradnji s plesačkim i koreografskim parom Piom i Pinom Mlakarom: Đavo u selu, Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi i Lûk. Upravo je Đavo u selu svojom prisutnošću na sceni obilježio hrvatsko baletno stvaralaštvo. Nakon praizvedbe 1935. u Gradskom kazalištu u Zürichu, mediji su pisali o „pravom slavlju“, „izvanrednom uspjehu“, „velikoj draži“ i „virtuoznoj upotrebi orkestracije“, a jednako je uspjela bila i prva izvedba u Zagrebu, 3. travnja 1937. O uspjehu govore i daljnje izvedbe širom Europe: Karlsruhe, Prag, München, Hamburg, Berlin, Frankfurt, Dresden, Beč, Genova, Sofija, Atena, Salzburg… Lhotkina majstorski orkestrirana partitura nerijetko se hvalila kao cjelovito ostvarenje jednako dojmljivo i bez vizualnog poticaja (Lhotka je 1939. načinio i dvije orkestralne suite iz baleta, kao uostalom i iz druge svoje scenske glazbe). Ne začuđuje stoga da je većina njegove glazbe ostala u sjeni Đavla u selu.
Ana Vidić (c) Muzički informativni centar
Citiranje: Vidić, Ana, „Fran Lhotka“. Predgovor notnom izdanju: Fran Lhotka, Koncert za violinu i orkestar, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 2014., str. V-VI.
Odabrani autori