Biografske odrednice i recepcija
Rođen u Osijeku, Franjo Krežma zarana je pokazao izvanredan smisao za glazbu. Stoga je otac cijelu obitelj trajno preselio u Zagreb. Violinist Đuro Eisenhuth u školi Hrvatskog glazbenog zavoda pomogao je šestogodišnjem dječaku nabaviti dobar instrument te ga je već nakon dvije godine pripremio za prve javne nastupe, na kojima je osmogodišnji virtuoz oduševljavao publiku. Na prvom koncertu u Sisku pratila ga je sestra Anka, a list Zatočnik donosi oduševljeni osvrt na izvedbu zahtjevnih skladbi: Artôtovih Varijacija na temu iz Donizettijeve opere Lucrezia Borgia i Eisenhuthove fantazije. Kritičar ističe dječakov siguran nastup koji je bio nagrađen dugotrajnim, gromoglasnim pljeskom. Dječakovo se sviranje i poslije odlikovalo briljantnom artikulacijom, intonativnom preciznošću i lakim svladavanjem tehničkih poteškoća, tako da je na repertoar redovito uvrštavao virtuozne skladbe koje su pobuđivale oduševljenje slušatelja. Sretna je okolnost bila ta da ga je jednom prigodom u Zagrebu čuo Alexander Leopold Zellner, glavni tajnik bečkog Konzervatorija i sin zagrebačkog katedralnog organista Zaharije Zellnera. Taj iskusni pedagog i organizator odmah je u dječaku prepoznao perspektivnog virtuoza i pomogao mu da školovanje nastavi u Beču. Prva prepreka – Franjina dob ispod propisanih deset godina – ubrzo je savladana, zahvaljujući velikom zanimanju bečkih nastavnika nakon njegova nastupa na prijemnom ispitu. I starija sestra Anka (udana Barbot; Osijek, 1859. – Zagreb, 1914.) uspješno je učila glasovir. Tako je oboje djece 1871. godine uz bakinu pratnju i uz očevu financijsku potporu studij nastavilo u Beču.
Carl Heissler, Franjin profesor i violist u Hellmesbergerovu kvartetu, s oduševljenjem je hvalio tehničku vještinu i izvanredno pamćenje desetogodišnjaka, što je nadareni pitomac redovito dokazivao na javnim priredbama, ali i zasluženim nagradama na kraju svakog semestra. Nadarenost za sviranje pratilo je i lako čitanje novog i nepoznatog glazbenog djela i izvanredno pamćenje. Uz violinu, Franjo je učio i strane jezike: osim njemačkog, na kojem je redovito pisao i obitelji i profesorima, solidno je svladao talijanski, ponešto francuski, a isto je tako naučio i osnove engleskog jezika. Posebno ga je okupiralo učenje glazbene teorije, a poslije i kontrapunkta.
Već tri godine nakon dolaska u Beč počeo je i skladati: njegov „službeni“ opus 1, Gudački kvartet u F-duru, posvetio je „milomu otcu“, a glasovirske kompozicije sestrama Anki i Ljubici. Za ljetnih praznika koje je oboje mladih glazbenika provodilo u roditeljskoj kući, mogli su se malo i odmoriti od strogog bečkog režima, ali uz igru, učenje hrvatskog jezika i druženje s prijateljima, poneki koncertni nastup dokazao je publici njihovo napredovanje: na rasporedu je bila standardna ali virtuozna violinistička literatura: eterični Mendelssohnov Koncert u e-molu te Vieuxtempsove i Paganinijeve briljantne skladbe na popularne operne teme (npr. Varijacije na G-žici i sl.). U ljeto 1873. godine nastupali su u Beču u vrijeme pete Svjetske izložbe, čiji je moto bio „Kultura i edukacija“. Poznati bečki kritičar Eduard Hanslick nije štedio riječi pohvale za mladog virtuoza te ga je svima toplo preporučio. Idućega su ljeta brat i sestra ponovno nastupali u Zagrebu, i to u sklopu Zajčevih quodlibeta (instrumentalnih koncerata) u kazalištu. Tada je nadareni dvanaestogodišnjak ravnao izvedbom vlastite skladbe – Ouverture u C-duru za veliki orkestar – ujedno izvodeći i violinski solo.
Godine 1875. Franjo i Anka Krežma s najvećim su uspjehom završili konzervatorij. Krežmin biograf Vladimir Fajdetić zaključuje poglavlje o bečkom razdoblju riječima: „Završnom svjedodžbom, zavodskom medaljom i javnim koncertom Franjo Krežma je osposobljen za samostalan umjetnički rad. Praćen stalno od sestre Anke (koja je nastupala i samostalno), Krežma će ubrzo iz tog vidljivog uspjeha na početku svog umjetničkog puta taj rad zanosno i sretno započeti.“ Na odlasku iz Beča i učitelji i kolege toga trinaestogodišnjaka proricali su mu sjajnu budućnost.
Još od prvog koncerta brat i sestra zajedno su nastupali u domovini: na gotovo 200 nastupa oduševili su publiku Osijeka, Zagreba, Siska, Đakova, Karlovca, Varaždina, Koprivnice, Gradiške, Požege, Slavonskog Broda, Vinkovaca, Vukovara, Rijeke, Zadra, Splita, Dubrovnika, Kotora, Šibenika, Skradina, Senja, Bakra itd. Naizmjence se nižu i europski gradovi: 1875./1876. koncertiraju u Trstu, Beču, Grazu, Veneciji, Padovi, Trevisu, Firenci, a napokon i u Rimu. Tršćanski izvjestitelj je oduševljen: „U Dvorani Minerva nastupio je mladi violinist Krežma, pravo čudo od djeteta koje ima Paganinijevu dušu.“ U Veneciji je tako oduševio strogog kritičara Laura Rossija da ga je on nakon koncerta nekoliko puta podigao i poljubio pred razgaljenom publikom. U Rimu je, Strossmayerovom zaslugom, Krežma bio predstavljen Franzu Lisztu, a navečer ga je taj pijanist-virtuoz došao slušati. Kuhač iscrpno prenosi kritike talijanskih novina o tom događaju: „Ovaj je koncert pohodilo najotmenije obćinstvo Rima, dakako i naš biskup [misli na Strossmayera], te su se svi prisutni ne samo o umjetničkom uspjehu već i o priredbi vrlo pohvalno izrazili, priznajuć da već davno nije bio u Rimu takav elegantno i ukusno uredjeni koncert.“ Potom niže imena uglednika, princeza i prinčeva, grofova, poslanika, časnika te nastavlja opisivati Lisztovo udivljenje, koji je Krežmu i njegovu izvedbu postavio ispred Vieuxtempsa. I Anka je odsvirala nekoliko solističkih brojeva što je, prema kritici, posvjedočilo „njenu valjanost, dobru školu i ukusno muzikalno pojimanje“.
Rimski nezdravi zrak loše je utjecao na Franju, pa je nakon preboljene malarije i oporavka u ljetnikovcu na obroncima u blizini grada, obitelj krenula natrag kući. U Veneciji su mu na Canalu Grande priredili serenadu, a napunio je i dvorane Trsta i Rijeke. Turneje su se vrlo zahtjevnim tempom nastavile: Milano, Genova, Nica, Monaco, Marseille, Tarascon, Avignon, Lyon, a 6. ožujka 1877. stigli su u Pariz. Ondje se susreo s drugim čudom od djeteta – devetipolgodišnjim Brazilcem Dengrémontom, ali i s drugim slavnim violinistima, koji su, međutim, rado sjeli u gledalište i pljeskali Franji.
Slijedili su koncerti na području tadašnje Monarhije: u Sloveniji, Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj i Češkoj, a potom i u njemačkim gradovima. Velika turneja hrvatskim gradovima 1879. godine proširila se i prema Novome Sadu i Mitrovici, a nakon toga je krenuo prema Dalmaciji: u Split, Dubrovnik i Kotor, Šibenik, Zadar, a potom i Skradin, mali ali uljuđeni gradić s nacionalno svjesnom publikom okićenom crvenim kapama, oduševljenom „slavjanskim umjetnikom“, osobito kad je – čini se – zasvirao Bosanskog guslara. U Skradin je stiglo i očevo pismo s pozivom dvorskog pruskog ravnatelja Benjamina Bilsea da se pridruži njegovu orkestru kao koncertni majstor, s godišnjom plaćom od 7000 maraka. Krežma nije brzao s odgovorom. Nastavio je turneju, jednako žanjući uspjehe uz Ankinu glasovirsku pratnju. Ipak je u ljeto 1879. prihvatio tu primamljivu ponudu i otputio se u Berlin. Bilseov je orkestar već bio nadaleko poznat – od 1867. redovito je nastupao u berlinskom Konzerthausu te gostovao od Petrograda do Pariza, a 1873. jednom zgodom ravnao je njime i sam Richard Wagner. Ansambl je u to vrijeme činilo 70-ak svirača virtuoza, a repertoar je bio uglavnom salonskog tipa.
Prema vlastitim bilješkama, samo u prvih godinu dana sviranja u Bilseovu orkestru, Franjo Krežma solistički je nastupio na gotovo 180 koncerata. Novinske kritike redovito su ga uzdizale na razinu Paganinijeva umijeća, a osim zavidne lakoće ovladavanja gudalom i kristalno čistoga tona, hvalila se njegova izražajnost i muzikalnost, iako su se često potkradale i znatnije biografske netočnosti. U isto je vrijeme u orkestru nastupao i belgijski violinist Eugèn Ysaÿe, a mnogi slavni glazbenici redovito su pohodili njihove koncerte.
Međutim, fatalan je bio koncert u Frankfurtu u lipnju 1881., kad je, zbog izloženosti propuhu, dobio upalu unutarnjeg uha. Djelomice zbog pogrešne početne dijagnoze, ali i pogrešnog liječenja i prekasne intervencije, stanje se tako pogoršalo da je ni deset dana nakon koncerta Franjo Krežma preminuo.
Bilseov orkestar nije ga znatnije nadživio: godinu dana poslije napustila su ga 54 člana nezadovoljna Bilseovim diktatorskim vođenjem i osnovala vlastiti ansambl iz kojeg se razvila Berlinska filharmonija.

Skladateljski rad
U predasima između turneja i nastupa, Krežma je skladao. Bile su to najčešće fantazije na operne teme koje su ne samo citirale i parafrazirale popularne melodije nego i omogućile slobodan tijek virtuozne melodije. Drugi omiljeni poticaj bilo je narodno stvaralaštvo, a Kuhač ga je rado opskrbljivao takvim materijalom. Za puta u Italiju nastao je tako Bosanski guslar za violinu i glasovir, poslije jedna od posebno omiljenih Krežminih skladbi. Nije zanemario ni omiljenu salonsku popijevku, najčešće na njemačke tekstove. Doista, njemački mu je, kao Osječaninu, bio materinji jezik (na tom se jeziku dopisivao s ocem), pa iako je naposljetku svladao i hrvatski, očito mu je razumijevanje melodike njemačkoga jezika bilo prirođeno.
Svoj violinistički repertoar, bitno obilježen Paganinijevim virtuoznim skladbama i paganinijevskim bravurama u djelima znamenitih violinista i skladatelja Vieuxtempsa, Wieniawskog, Raffa, Spohra, Brucha i drugih, Krežma je često dopunjavao Beethovenovim i Mozartovim skladbama, a na programima su se našla i djela domaćih autora, poput Ivana Zajca, učitelja Eisenhutha, pa i ona vlastita. Prije svega se isticao kao violinski virtuoz, ali je – kao i mnogi njegovi nešto stariji i dugovječniji znameniti suvremenici – ostavio traga i kao produktivni skladatelj. Prvi sačuvani skladateljski pokušaji – Studien für Violine – datiraju još iz razdoblja prije odlaska na studij u Beč, no dodatno obrazovanje u kompoziciji proširilo je njegovo zanimanje i na složenije vrste. Pedesetak popijevaka (nekoliko i na sakralne latinske tekstove) za glas uz pratnju glasovira, te manji broj uz komorni sastav, zbor i/ili orkestar, skladano je uglavnom na njemačke, ali i hrvatske i talijanske stihove. Na području orkestralne glazbe sačuvana je njegova simfonija i tri uvertire, a na komornom je području ostavio skladbe za glasovirski i gudački kvartet. Ipak, najviše je instrumentalnih djela napisao za violinu uz pratnju glasovira, orkestra ili komornog sastava, među kojima je i Koncert za violinu i orkestar iz 1878. Poticaj je našao u popularnim arijama iz suvremenih pjesama ili opera (varijacije na temu popijevke Miruj, miruj, srce moje, fantazije na opere Hugenoti G. Meyerbeera, Nikola Šubić Zrinjski I. Zajca, Sigfriedova ljubavna pjesma iz Walküre R. Wagnera, romanca na temu iz Dupratove opere Petrarque itd.), sjećanjima na svoja gostovanja (Souvenir à Steinbrück, Spomen-list, Srpske pjesme – Uspomena na Novi Sad i sl.) ili su to pak skladbe tipičnih romantičarskih naslova (Moje sanje, Rêverie) i uobičajenih formalnih naziva (Scherzino, Capriccio, Bolero). Sve ih obilježava karakterističan bravurozan romantičarski stil. Franjo Ksaver Kuhač mu je slao različite narodne napjeve iz svoje zbirke Južno-slovjenske narodne pjesme koji bi Krežmi poslužile kao inspiracija ili temelj za skladanje djela s folklornim obilježjem, poput Allegretta u hrvatskom smislu (1880.), a posebno za popularnog Bosanskog guslara za violinu i glasovir (1876.). Kuhač je sastavio prvu Krežminu biografiju i popis radova, posebno hvaleći njegov smisao za skladateljski slog, njegovu liričnost i osjećaj za melankoličnu narodnu melodiju.
Svojom Simfonijom Krežma se uključio u tanašnu liniju skladanja za orkestar, koja je u Banskoj Hrvatskoj, posebno u Zagrebu, omeđena orkestralnim opusima Wisnera-Morgensterna i Lisinskog s jedne strane i Ivana Zajca s druge. Upravo je Zajc nedugo prije Krežme, 1876., dovršio svoju četverostavačnu simfonijsku tonsku sliku (Sinfonisches Tongemälde), a obojica su se prije toga okušala i u kraćim orkestralnim skladbama. Upravo je Zajc – ubrzo nakon preuzimanja vođenja opernog odjela Hrvatskog narodnog kazališta – svojim quodlibetima omogućio više-manje redovitu prezentaciju orkestralnih djela, za koju je prethodno nedostajao stalni orkestralni ansambl, ali (prije njegova dolaska u Zagreb) i odgovarajući output domaćih skladatelja.
Krežmu je očito skladanje sve više okupiralo. Može se samo pretpostaviti da je težio ostvarenju zamisli da se u kasnijoj životnoj dobi posveti upravo komponiranju, nakon što ostvari zadovoljavajuću materijalnu bazu za solističke nastupe. Nažalost, prerana smrt prekinula je i taj njegov san. Od stotinjak skladbi, dvadesetak je objavljeno još za njegova života i neposredno nakon smrti, u Zagrebu, Ljubljani, Beču, Osijeku i na Sušaku. Veći dio njegove ostavštine pohranjen u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu tek bi trebao ugledati svjetlo dana i pozornice.

Vjera Katalinić (c) Muzički informativni centar

Citiranje: Katalinić, Vjera, „Franjo Krežma (1862. – 1881.), violinski virtuoz i skladatelj“. Predgovor notnom izdanju: Franjo Krežma. Simfonija u a-molu, Muzički informativni centar Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, Zagreb 2019., str. V-VIII.