Korisnički račun
Ivan Zajc
Glazbeničko ozračje obilježilo je djetinjstvo i mladost Ivana (Giovannija) pl. Zajca (Rijeka, 3. 8. 1832. – Zagreb, 16. 12. 1914.) u rodnoj Rijeci, u koju je njegov otac Ivan (1800. – 1854.) stigao 1830. iz Češke preko Bratislave i Beča, kao vojni kapelnik 45. pješadijske pukovnije baruna Mayera.
Životopis
Glazbeničko ozračje obilježilo je djetinjstvo i mladost Ivana (Giovannija) pl. Zajca (Rijeka, 3. 8. 1832. – Zagreb, 16. 12. 1914.) u rodnoj Rijeci, u koju je njegov otac Ivan (1800. – 1854.) stigao 1830. iz Češke preko Bratislave i Beča, kao vojni kapelnik 45. pješadijske pukovnije baruna Mayera. Ivan Zajc stariji (poznat kao Johann von Zayitz) ubrzo je napustio vojnu službu i uključio se u glazbeni život Rijeke na nekoliko područja: kao violinist i dirigent kazališnog orkestra, orguljaš u stolnici, nastavnik i skladatelj koncertantnih, pedagoških i orkestralnih djela. Zarana je zamijetio glazbenu nadarenost svog sina i izvanrednu sklonost prema glazbi te mu je omogućio stjecanje temeljnog glazbenog obrazovanja. Dječak je nastupao kao violinist, redovito posjećivao operne probe i predstave, a već u dobi od 12 godina zabilježio svoju prvu skladbu (Ouvertura u E-duru za glasovir). Ipak, otac je želio da postane pravnik, tako da se tek nakon mnogih nagovaranja pomirio s njegovim opredjeljenjem i nakon završene gimnazije dozvolio mu odlazak na studij kompozicije na Konzervatorij u Milano. Do tada je mladi Ivan već skladao dvadesetak djela, uglavnom za glasovir i za violinu, a među njima su i ona nastala na temelju popularnih tema iz Verdijevih i Rossinijevih opera.
Godine 1850., nakon napornog putovanja kočijom i vlakom, stigao je 18-godišnji Ivan Zajc u Milano, te nakon izvanredno položenog prijemnog ispita upisao Konzervatorij (zabilježen je u četiri inačice prezimena), koji je upravo u tom razdoblju doživljavao preustroj. Smjestio se u privatnoj kući u kojoj je nekad stanovao i Verdi, a s njim su studirali kasnije istaknuti glazbenici Amilcare Ponchielli i Arrigo Boito. Prema matrikulama Konzervatorija, pohađao je kompoziciju, kontrapunkt i harmoniju kao glavne predmete, koje su tada predavali Stefano Ronchetti Monteviti, Alberto Mazzuccato, Giovanni Battista Croff i Carlo Boniforti, a osim toga povijest i filozofiju glazbe, gudačke instrumente i glasovir, opću povijest i deklamaciju, francuski jezik te religijsku poduku. Nastavnici su ga smatrali vrijednim i nadarenim, ali su sustavno upozoravali na brzopletost koju valja obuzdati. Svake je godine nastupao na studijskim akademijama kao izvoditelj ili skladatelj, a posljednji, četvrti put, u svibnju 1855., kada je u malom kazalištu Konzervatorija za zatvoreni krug publike izvedena njegova opera La Tirolese. U izvedbi su sudjelovali učenici Konzervatorija, a Zajc je nastupio kao koncertni majstor – dirigent. Kritičari su djelo ocijenili inventivnim i zanatski zrelim kroz koje progovara prirodno nadareni skladatelj s očitim instinktom za kazalište, koji mnogo obećava, iako ponekad preuzima Verdijeva rješenja (osobito kadence). Činjenica jest da je Zajc očitovao bliskost s tradicionalnijim značajkama i ukusom talijanske opere, što će obilježiti i mnoga njegova kasnija ostvarenja. Zajc je s izvrsnim ocjenama zaključio studij kompozicije, iako ga nije okrunio diplomom, te se sredinom 1855. vratio u Rijeku, gdje ga je čekalo mjesto dirigenta u gradskom kazališnom orkestru.
Riječko razdoblje obilježava intenzivna aktivnost u kazalištu i na skladateljskom planu. Do 1862. komponirao je 70-ak solističkih, komornih, orkestralnih, glazbenoscenskih i sakralnih djela, često namjenskih, instruktivnih, katkad sačuvanih u više inačica. Tim je skladbama očito ispunio niz praznina koje su mladom skladatelju otvorile vrata i Gradskog orkestra, ali i pedagoškog rada. Zadovoljio je potražnju za izvornim djelima, iako su ona često nastala na talijanskim (opernim) predlošcima, što se pak moglo dobro uklopiti u riječki repertoar obilježen talijanskom glazbenom kulturom. U tom je razdoblju Zajc postavio na scenu svoju operu Amelia, ossia il bandito, prema predlošku Schillerovih Razbojnika. S obzirom da je Rijeka imala namjenski građeno operno kazalište (iz 1805., poznato kao Adamićevo kazalište), ali nije imala vlastitu stalnu opernu družinu, u gradu su redovito gostovale talijanske trupe predstavljajući relativno recentan operni repertoar. Ova Zajčeva opera, slijedeći Verdijevu tradiciju, uspješno se uklopila u riječka kazališna zbivanja u izvedbi Burattijeve družine.
Ipak, potreba za proširenjem glazbenih vidika i potraga za novim izazovima, potakla su ga na odlazak u Beč 1862. godine, kamo vodi i suprugu i dvoje djece. Tamo je već djelovao Franz von Suppé, rodom iz Splita, koji mu je savjetima i konkretnim ponudama olakšao prve korake u novoj sredini. Djelovao je kao pedagog u opernom studiju društva „Polyhymnia“, gdje mu je zakratko učenicom bila i pjevačica Amelia Materna (koja je pjevala u njegovoj opereti Der Meisterschuss von Pottenstein). Giovanni von Zaytz – kako se predstavljao u Beču – donio je sa sobom partiture nekih svojih većih skladbi, pa tako i svog završnog rada (La Tirolese) i riječke opere Amelia, koje su, s njegovim bečkim operetama i obradbama tuđih djela, sačuvane u tamošnjim knjižnicama. Početak njegova javnog skladateljskog rada obilježava praizvedba njegove operete Mannschaft an Bord! (Momci, na brod!) krajem 1863. u Karlovom kazalištu (Carl-Theater), jednom od popularnih bečkih kazališta iz predgrađa, uz koje će biti vezan i idućih godina kao skladatelj i dirigent, sve do prelaska u Theater an der Wien (1869.). Upravo je skladanje opereta, vjerojatno najpopularnijeg žanra u Beču toga doba, obilježilo njegovo tamošnje djelovanje. Za Suppéa, koji se smatra tvorcem prave bečke operete, Zajc je aranžirao uvertiru Zehn Mädchen und kein Mann (izvedena 1863.), te pokušao slijediti model uspješnice u svojih 13 vedrih glazbeno-scenskih komada dovršenih u tom razdoblju (većinom opereta-jednočinki), među kojima su i romantično-komična opera u tri čina Die Hexe von Boissy (1866.) te parodijska komična opera u tri čina Raub der Sabinerinnen (1869.). Većinom su i praizvedene u Beču, a neke od njih ubrzo su doživjele izvedbe i u Pragu, pa čak i Berlinu. Zajc je u Beču imao snažnu konkurenciju: osim Suppéa tamo su djelovali i Carl Michael Ziehrer, Carl Millöcker, a 1860-ih godina bilježi i naglu popularnost opereta Johanna Straussa ml. Iako tiskane obradbe pojedinih brojeva iz Zajčevih opereta ili skladbe na njegove teme C. M. Ziehrera i Eduarda Straussa svjedoče o njihovoj popularnosti, naklonost kritike bila je promjenjiva, sigurno dijelom zahvaljujući i slabim libretima tada pomodnih autora poput Ericha Nessela, Betty Young i dr. S druge strane, veza s Hrvatima djelatnima u Beču skrenula je njegovu pozornost na nacionalno pitanje u glazbi (što je, primjerice rezultiralo skladanjem i izvedbom zborske skladbe U boj! 1866., na tekst Franje Markovića). Osim toga, veza s istaknutim predstavnicima hrvatskih intelektualnih i političkih krugova koji su tamo navraćali, omogućila je izvedbu njegovih opereta u novoosnovanom Hrvatskom narodnom kazalištu, koje je od 1863. godine osposobilo mali ansambl za izvedbu lakih glazbeno-scenskih komada. Zagrebu je nedostajala snažna skladateljska osobnost, dobrog obrazovanja, s kazališnim i pedagoškim iskustvom, tako da je ponuda da preuzme mjesto ravnatelja škole Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda i da utemelji i vodi zagrebačku Operu bila više nego primamljiva.
Ivan Zajc preselio se u Zagreb u siječnju 1870. godine i preuzeo obje dužnosti. Kao direktor Opere organizirao je ansambl (pjevače i orkestar), saborskom kazališnom odboru predlagao je repertoar, koji je sadržavao standardni međunarodni repertoar, a njegov je zadatak bio i da sklada nacionalno obilježena glazbeno-scenska djela. Novi operni odjel svečano je otvoren 2. listopada 1870. godine njegovom operom Mislav, prvom u trolistu njegove nacionalno-historijske trilogije. Slijedili su Ban Leget (1872.) i Nikola Šubić Zrinjski (1876.). Nakon toga Zajc se želio okušati u širem slavenskom kontekstu, tako da je skladao opere na ruske i poljske predloške (Lizinka, Pan Twardovski, Gospođe i husari), a – vjerojatno – pod utjecajem Smetanine popularne opere Prodana nevjesta, koju je na scenu postavio 1873., znatan je uspjeh postigao vedrom hrvatskom pučkom operom Zlatka (1885.). Dvije njegove nove operete (Aphrodita, Kraljev hir) izvedene su pri kraju njegova opernog angažmana, kad je 1889. zatvoren operni odjel. Zajc je napustio posao u kazalištu, posvetio se isključivo pedagoškom i skladateljskom radu, te se povremeno vraćao skladanju za glazbenu scenu. Velik opus obuhvatio je brojna instruktivna i koncertantna djela, simfonijsku, komornu i vokalno-instrumentalnu glazbu. Međutim, samo su još dvije njegove opere (Armida, Primorka) u zadnjem stvaralačkom razdoblju postavljene na zagrebačku scenu.
Ivan Zajc je u Zagrebu doživio mnogo uspjeha, ali i kritike. Postavio je temelj standardnom opernom repertoaru, donekle profesionalizirao ansambl (iako su njegov temelj još uvijek činili vojni glazbenici) te ostavio respektabilnih 1000 skladbi. Umro je u Zagrebu, 16. 12. 1914. godine. Njegova nastojanja u izgradnji zagrebačke operne kuće nastavili su Nikola Faller i intendant Stjepan Miletić, koji su dočekali i realizirali preseljenje kazališta u novu zgradu 1895. godine.
Vjera Katalinić (c) Muzički informativni centar
Citiranje: Katalinić, Vjera, „Ivan Zajc“. Predgovor notnom izdanju: Ivan Zajc. Nikola Šubić Zrinjski. Glazbena tragedija u 3 čina (8 slika), Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 2012, V-VI.
Odabrani autori