U svojem je zanimljivom i vrijednom opusu (od ravno 110 brojeva) Ivana Lang posebnu pažnju posvećivala folklornim, osobito istarskim izvornim suzvučjima, poput svih značajnih zagovornika tog smjera dobro znajući da skladatelj nacionalnog smjera ne može postići zadovoljavajući odjek svoje umjetničke djelatnosti ukoliko nije uporan u promicanju i širenju narodne umjetnosti. Kao i kod najvećih majstora tog pokreta, i kod glazbe Ivane Lang potaknute folklornim predlošcima ne radi se o jednostranoj reprodukciji, o citatu, nego o razvijanju, filtriranju, stilizaciji prvotnog uzora. Nijedno njezino djelo potaknuto narodnim melosom nije obična, konvencionalna folklorna slikovnica, već sonorni spomenik u kojemu stvaratelj takozvane ozbiljne glazbe, slobodno se ali visoko profesionalno i odgovorno služeći jednostavnim zamislima anonimnih začetnika i predlagača iz naroda, uzdiže narodni melos do rafinirane umjetnosti. Svu svoju pozornost usmjerivši najprije na pjevanu riječ, skladateljica se nakon toga laća i složenijeg posla, obrade narodne instrumentalne, plesne glazbe. Kruna je takva nastojanja njezino antologijsko postignuće, dvanaestominutni Simfonijski ples, op. 33, nastao godine 1950., nakon dvadesetak godina trajno snimljen (dirigent Josef Daniel) za potrebe Radio-televizije Zagreb, a prvi put javno izveden na zagrebačkom koncertu u okviru Majstorskog ciklusa Hrvatske radiotelevizije, 29. studenoga 2012., kada je Simfonijskim orkestrom iste ustanove ravnala Nada Matošević. Radi se zapravo o jednostavnom rondu s temom i podtemama folklorne provenijencije, koje su uvezane u tonski slog koji karakterizira višestruka dvojakost zahvata. Najprije, u stilskom pogledu, to je svojevrsni kompromis između hrvatskog južnjačkog i sjevernjačkog, mediteranskog i kontinentalnog, istarsko-dalmatinskog i slavonskog narodnog praizraza koji se povremeno sjeća i obrađuje baranovićevske fraze, a odmah zatim i traga za instrumentalnim odjecima vokalne matetićronjgovštine. Dvojakost zatim izbija i iz same građe glavnog rondovskog motiva koji ima znakovito silaznu i uzlaznu putanju pa se pri svojim nebrojenim varijantama neprestano vraća na vlastito ishodište, a da to nekako zamaskira i prikrije, duhovito se služi i neuništivom dosjetkom sekvenciranja. Dvojakost čitave strukture može se očitati i u njezinoj izražajnoj bipolarnosti koju tvore uvjerljivo nazočna dramatičnost (pojačana prividno jednoličnim no djelotvornim ritmičkim ostinatima, ali i naglim proplamsajima i krikovima) i dojmljiva liričnost iskaza (što se postupno okreće prema dalmatinskoj melodijskoj raspjevanosti talijanskog podrijetla koja se postupno sve više raspiruje pa se svojom sve većom zgusnutošću, dosjetljivo se služeći i kromatikom, na domak približava ražarenosti neprikrivene pučinijevske putenosti). Sve to pomno prate i nadograđuju zamjerna raznolikost i bogatstvo melodijskih ukrasa, ali i nadasve razvijena, logično provedena poliritmičnost sloga. Dopadljiva koda djela više ne može zauzdati opću, sve intenzivniju razigranost i zakovitlanost plesne fakture koja nezaustavljivo ulijeće u svoj eksplozivno blještavi kraj.

Dubravko Detoni (c) Muzički informativni centar

Citiranje: Detoni, Dubravko „Ivana Lang: Simfonijski ples“. Predgovor notnom izdanju: Ivana Lang. Simfonijski ples za orkestar op. 33, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 2013., str. V-VI.