U zimskom semestru 1903. započeo je i studij glazbe na Konzervatoriju za glazbu i dramsku umjetnost Društva prijatelja glazbe u Beču (Conservatorium für Musik und darstellende Kunst der Gesellschaft der Musikfreunde in Wien). Glavni predmet bile su mu orgulje, a pohađao je i nauk o harmoniji i kontrapunktu, koje je predavao glasoviti profesor Hermann Graedener. Uočljivo je da je na „upisnom listu“ kod broja studijske godine prekrižen broj 1, što bi mogla biti potvrda podatka da je Mandić na bečkom Konzervatoriju primljen odmah na petu godinu. Iz istog izvora doznajemo da je u školskoj godini 1904./1905. upisao orgulje (Vockner), kontrapunkt kod Hermanna Graedenera, a nauk o instrumentaciji kod Eusebiusa Mandyczewskog.
U rubrici ocjene, međutim, uneseno je „nije nastupio“, iz čega se može zaključiti da je Mandić u Beču glazbu studirao tek godinu dana. Formulacija „nije nastupio“ može se doduše interpretirati i tako da Mandić nije izišao na ispite, no da je ipak pohađao predavanja, pa je hipotetski na bečkom Konzervatoriju mogao provesti ukupno tri (ili najviše četiri) semestra. Formalno obrazovanje Mandić je okrunio doktoratom na studiju prava i 1907. stekao naslov doktor juris, no ne na Sveučilištu u Beču, nego na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Grazu!
Važno je istaknuti da se Mandić okušao i kao književnik, dramatičar. Još kao mladiću su mu, 16. siječnja 1910., u Trstu na pozornici Narodnog doma (Slovensko glumište) s velikim uspjehom izvedene tri kratke drame jednočinke, snažno izražene socijalne tematike: Nakon petnaest godina, U tami i Samaritanci (Po petnajstih letih, V temi i Samaritanci), u kojima je učinkovito, jarkim kontrastima i vrlo subjektivno prikazao patnje socijalno ugroženih te ravnodušnost i „gnjilost“ aristokracije. Napisao ih je na slovenskom jeziku. Danas je od tri komada, nažalost, sačuvan samo jedan – U tami, a pohranjen je u Slovenskom kazališnom i Filmskom muzeju u Ljubljani.
S 18 godina Mandić piše i operu Petar Svačić, jedinu hrvatsku operu povijesne tematike koja je od 1902. do 1909. de facto bila i napisana i izvedena, i to s velikim uspjehom u Ljubljani, 15. siječnja 1904. Praizvedba te opere, čiji su fragmenti koncertno bili izvedeni u Trstu već 19. veljače 1903. i koja je kritičara dnevnog lista Trieste ponukala da Mandića apostrofira kao „brillante promessa“, a glazbenu supstanciju Svačića odredi kao „la stoffa del geniale compositore e del valente contrappuntista“, u Ljubljani je pod ravnanjem odličnog dirigenta češkog podrijetla Hilariusa Benišeka doživjela pravi trijumf. Kritičari su doduše složno pisali o slabostima libreta iz pera Karla Lukeža, no Mandić je za svoju glazbu požnjeo istinske panegirike.
Još u vrijeme studiranja u Beču, a i neposredno nakon uspješnog završetka studija prava u Grazu, Mandić se posvećuje političkoj djelatnosti i vrlo brzo postiže iznimne rezultate: 1905. djeluje kao „odbornik“, a u predizbornoj kampanji za državne izbore 1907. obnaša službu tajnika u Političkom društvu za Hrvate i Slovence u Istri sa sjedištem u Pazinu, dok u srpnju 1907. u Trstu ustanovljuje Narodnu radničku organizaciju (NRO). Ideološki i politički bliska političkom društvu Edinost, i Narodna radnička organizacija borila se za prava slovenskih i hrvatskih radnika koji su u Trstu bili manjina, no za razliku od ostalih takvih političkih organizacija jasno određenih socijalnih ciljeva, NRO je imala i vrlo jasan nacionalni predznak. U nekoliko godina koliko je bio predsjednik organizacije (1907. – 1911.), Mandić je u NRO privukao velik broj radnika, organizirao niz velikih (ponekad i po broju sudionika impozantnih) radničkih skupova u Trstu i okolnim mjestima, na kojima je držao inspirativne govore i bio iznimno važan čimbenik u ukupnom političkom životu Trsta, tada velike i važne luke Austro-Ugarske Monarhije.
Mandić 1915. odlazi u Švicarsku, u Zürich. Može se pretpostaviti da je razlog odlaska bilo praćenje tadašnje austrougarske vlasti Mandićevih aktivnosti na političkom planu. Moguće je da je njegovo protumonarhijsko djelovanje u jednom trenutku i razotkriveno, iako o tome nemamo pouzdanih podataka. Od vrlo šturih informacija o Mandićevu boravku u Švicarskoj sasvim sigurno treba istaknuti podatak o kontaktima sa skladateljem europskog formata, dirigentom i pijanistom Ferrucciom Busonijem, budući da on Mandića ponovno „vraća“ glazbi. Prema dostupnim podacima, Mandić u Zürichu ostaje do 1920. godine, kad se seli u Prag, gdje ostaje do kraja života. U Pragu se Mandić u relativno kratkom vremenu etablira kao pravnik, otvara svoj odvjetnički ured i ponovno se posvećuje glazbi. Iznova počinje i studij glazbe: oko 1925. ili 1926. kompoziciju uči najprije privatno sa slovenskim skladateljem Slavkom Ostercom, a poslije studira instrumentaciju, glazbene forme i kompoziciju s tada uvaženim češkim skladateljima, profesorima praškog Konzervatorija Rudolfom Zamrzlim, Jaroslavom Křičkom i Karlom Boleslavom Jirákom. Nakon 1905., kad je u Trstu izvedena njegova orkestralna suita Čemulpo, Mandić tek 1927. izlazi pred javnost s novim skladbama: na koncertu 20. svibnja izvode se njegove skladbe Suita u starom stilu za glasovir, Tri skladbe za glasovir i ciklus pjesama za glas i glasovir Improvizacije. Već 1928. Mandićev Gudački kvartet tadašnji uvaženi češki glazbeni kritičari nazivaju „majstorskim djelom“. Između 1927. i 1934. godine, osim opera Mirjana i Kapetan Niko, dviju posljednjih simfonija (Treće i Četvrte) i Varijacija na Mozartovu temu za orkestar, nastaje najvažniji dio Mandićeva glazbenog opusa.
Mandićeve orkestralne skladbe: Prvu i Drugu simfoniju, simfonijsku pjesmu Noćno lutanje, Tri balade i Malu suitu u Pragu i u nekim europskim gradovima izvode najveći dirigenti toga vremena: Talich, Malko, Szell i Busch, s poznatim orkestrima, kao što su Češka filharmonija, Drezdenska državna kapela i Kraljevska škotska filharmonija.
Poznati slovenski skladatelj Emil Adamič u povodu izvedbe Mandićeve Prve simfonije, u Zagrebu 1931., u slovenskom listu Jutro piše da je to djelo „zbog svoje apartnosti, modernog smjera i revolucionarne instrumentacije silno teško“ i „da je već na generalnoj probi ostavilo moćan, mjestimično grandiozan utisak“. U Obzoru od 24. ožujka 1931. Lujo Šafranek-Kavić govori o Mandićevoj Prvoj simfoniji kao „prvoj modernoj simfoniji velikih dimenzija jednog našeg autora“. Treba reći i da su u Prvoj simfoniji, koju 1929. s Češkom filharmonijom praizvodi najveći češki dirigent toga vremena, Václav Talich, prvi put u povijesti hrvatske glazbe u velikoj simfonijskoj formi upotrijebljeni elementi istarskoga folklora. Drugu simfoniju praizveo je 1931. u Glasgowu Nikolaj Malko s Kraljevskom škotskom filharmonijom. Škotski kritičari to su djelo oduševljeno okarakterizirali kao „vulkansko“ i primijetili da je „idiom moderan, djelo ritamski izuzetno kompleksno, a da orkestracija od početka do kraja odaje ruku majstora“.
U kakvoj je intelektualnoj i umjetničkoj klimi Mandić živio u Pragu, govori i podatak dobiven od obitelji, da su u njegovu velikom stanu u središtu Praga česti gosti bili (a vrlo često i muzicirali!) najpoznatiji intelektualci i glazbenici toga vremena – Franz Werfel, Max Brod, Josef Suk, Vítězslav Novák, Alexander Zemlinsky, Beniamino Gigli, Zdenka Ziková, Marta Krásová i članovi glasovitog Češkog kvarteta. Hrvatski tisak percipira Mandića i kao „velikog promicatelja hrvatske glazbe u Pragu“, a Česi mu nikad neće zaboraviti velikodušnu „mecensku“ gestu: nakon što je čuo diplomski koncert Jaroslava Ježeka, oduševljeni Mandić sjajnom je mladom skladatelju financirao cjelokupni jednogodišnji studijski boravak u Parizu!
Svojevrsna kruna Mandićeva glazbenog stvaralaštva između dva rata je opera Mirjana, koja je u travnju 2008. izvedena i u Zagrebu. Opera, za koju je Mandić libreto radio u suradnji s velikanima svjetske književnosti Maxom Brodom i Franzom Werfelom, praizvedena je u Gradskom kazalištu u Olomoucu, 20. veljače 1937. Prilikom izvedbe u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Mirjanu je 2008. stručna javnost prepoznala kao svojevrstan pandan Eri s onoga svijeta, prije svega zato što je nastala u isto vrijeme. Mirjana se temelji na nadrealističkom libretu preuzetom djelomično iz fantastične Nušićeve pripovijetke Vječnost.
Drugi svjetski rat radikalno je promijenio život Josipa Mandića: njegova financijska, a time i životna situacija počela se rapidno mijenjati. Prateći pisma između braće Ante i Josipa Mandića, doznajemo da je Josip od 1940. bio pod prismotrom Gestapa i da su mu otvarali dopise, a 15. studenoga 1941. s cijelom obitelji izbacili su ga iz stana u ulici Bubeneči bez ikakve najave. Tako su usred zime bili prisiljeni preseliti se u hotel Zlata Husa. Tek su nakon dva mjeseca našli stan u Hornim Černošicama nedaleko od Praga. Četiri mjeseca nakon toga Gestapo je, prema Mandićevim riječima, prodao kuću u koju se upravo preselio, pa se obitelj ponovno morala seliti, i to u kuću u istoj ulici na broju 91. Iz istog pisma doznajemo i da su mu njemačke okupatorske vlasti 1942. zatvorile odvjetnički ured i onemogućile da se dalje bavi pravničkim poslom.
Nakon kratkog oporavka prvih godina nakon rata, 1948., Mandiću ponovno zatvaraju odvjetnički ured, ovaj put socijalističke vlasti, pa ostaje bez osnovnog izvora prihoda. Nažalost, Mandić se do kraja života, pogođen tragičnim i apsurdnim usudom političke stvarnosti poslijeratne Čehoslovačke, neće više nikad vratiti pravničkom pozivu.
Početkom 1957. godine za Josipa Mandića počinju novi veliki problemi. Kako saznajemo iz pisma Karla Dunsta Anti Mandiću, od 31. siječnja 1957., Mandić je „na cesti uhićen i već više od 25 dana inhaftiran“. Dana 4. srpnja 1957. izrečena mu je kazna od pet godina zatvora.
Od toga je trenutka Mandić, u teškom psihičkom stanju, pokušavao učiniti sve da kaznu izbjegne. Velike nade polagao je i u mogućnost amnestije, o čemu je, kao pravnik, bio dobro informiran. U nastojanjima poništenja kazne računao je i na bratovu pomoć koji je isto tako bio pravnik, a kao visokopozicionirani političar tadašnje Jugoslavije, imao je i izvanredne veze koje su potencijalno mogle pomoći. Sva su se ta nadanja, nažalost, izjalovila. Mandić je umro 5. listopada 1959. godine. Pokopan je na praškom groblju Olšanské hřbitovy. Posebno potresno djeluju retci iz sudskog spisa Općinskog suda u Pragu, sada u posjedu Mandićeva unuka Alexandra Mandića, svojevrsne oporuke iz 1964. godine, u kojoj se navodi da se cjelokupna Mandićeva imovina sastoji tek od „vrlo stare i vrlo istrošene odjeće“ u procijenjenoj vrijednosti od zanemarive svote tadašnjih čeških kruna.
Posljednja istraživanja pokazala su da je Mandić od današnje češke vlasti postumno djelomično rehabilitiran, čime je neizravno potvrđena njegova nevinost i priznata pogreška okrutnog političkog sistema koja je jednog izuzetno senzibilnog čovjeka, izvanredno nadarenog umjetnika, de facto stajala života.

Davor Merkaš (c) Muzički informativni centar

Citiranje: Merkaš, Davor, „Josip Mandić“. Predgovor notnom izdanju: Josip Mandić. Prva simfonija za veliki orkestar, sorpan i tenor. Romantična, Muzički informativni centar Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, Zagreb 2019., V-VIII.