Jeste li znali da je upravo na današnji dan, 10. veljače 1920. u Dresdenu praizvedena integralna verzija Simfonije u fis-molu, op. 41 Dore Pejačević? Drezdenskom filharmonijom ravnao je istaknuti dirigent Edwin Lindner. Izvedba je poput ranije necjelovite u Beču 25. siječnja 1918. godine, kada su izvedena dva stavka, izazvala veliko oduševljenje i struke i slušatelja. Ponesen tim oduševljenjem, Lindner potiče glazbenog velikana Arthura Nikischa da Simfoniju uvrsti na program Gewandhaus orkestra u Leipzigu. Nikisch to i čini, a potvrđuje to, prema pisanju akademkinje Kos, i kritika objavljena u drezdenskim novinama nakon prve izvedbe Glasovirske sonate u b-molu (19. travnja 1921.). Plan nažalost nije bio ostvaren. Nikisch je iznenada preminuo, a Dorina glazba morala je pričekati punih stotinu godina da zazvuči predivnim Gewandhausom, u spomen na stotu obljetnicu smrti Arthura Nikischa.

Ni ova ideja o izvedbi Dorine Simfonije nije mogla proći bez poteškoća. Od predviđene dvije izvedbe, održana je samo prva, 3. veljače 2022., dok je drugu, 4. veljače, koju je uživo trebao prenositi Srednjonjemački radio (Der Mitteldeutsche Rundfunk), ravnatelj Gewandhausa Andreas Schulz morao otkazati „doslovno u posljednjoj minuti zbog pojedinih pozitivnih PCR testova glazbenica i glazbenika Orkestra Gewandhaus koje se tijekom dana više nije moglo nadomjestiti zamjenama“ (opširnije).

Svejedno… Dorina Simfonija svoju je izvedbu dočekala! O njoj kritičar Peter Korfmacher u Leipziger Volkszeitung od dana 5. veljače ističe kako je Dora Pejačević „bila sjajna skladateljica” i dodaje: “Mnoge teme njezine jedine Simfonije imaju neodoljivo privlačnu snagu. Daleki skokovi do ciljnih fraza, baš kao i vješta instrumentacija podsjećaju na Straussa. Unutarnji stavci zrače, u doslovnom smislu riječi, potpuno samosvojnim i nečuvenim šarmom, iako zaostaju za silinom prvoga stavka. Scherzo se zapleo u nestalnim harmonijama. Naposljetku, Finale, koje zapravo ne završava nego jednostavno u jednom trenutku stane, pa se „vuče“. Previše a da bi se mogla povući ozbiljna paralela s Brucknerom. Ali to uopće ne mora biti tako. Ono što Pejačević razvija na početku iz disonanci nalik onima u Elektri, je žarka, uzbudljiva još nepotrošena glazba na visini svojega vremena, vremena u kojem je glazba bila na visokoj razini.“

A što Korfmacher piše o Andrisu Nelsonsu koji je ravnao Gewandhaus orkestrom? Nešto što bi Doru možda i pogodilo… „Čini se, doduše, da Andris Nelsons Simfoniji, koja je praizvedena u Dresdenu, osobno ne vjeruje. On prepušta stvar Orkestru.“ Doista, ne pohvalno… Ali zato „Orkestar djeluje. Prije svega drvenih puhači, iz kojih Pejačević izmamljuje bogate tonove boje mahagonija. I ostatak skladbe je na visini: markantni limeni puhači, opijeni gudači. No Šef se zadovoljava prikupljenim divotama, koje njegov orkestar donosi u izobilju. Ostaje nam dužan oblikovnu ideju. Šteta! Zapravo bi ta Simfonija bila upravo ono pravo za bogomdanog instinktivnog glazbenika Andrisa Nelsonsa“, zaključuje Korfmacher.

Jelena Vuković
(prijevod s njemačkog ulomka iz kritike: Davor Merkaš)
foto by @Gewandhausorchester

*Muzički informativni centar zahvaljuje Notnom arhivu Gewandhaus orkestra na ustupljenom tekstu kritike Petera Korfmachera objavljene u Leipziger Volkszeitung, 5. veljače 2022.