Četiri slavenska plesa (za glasovir / za glasovir četveroručno / za orkestar)

Danas kulturna javnost, nažalost, još uvijek nedovoljno poznaje životopis i glazbeno stvaralaštvo iznimno nadarenoga hrvatskog skladatelja tragične sudbine, Antuna Vancaša (Zagreb, 14. veljače 1867. – Zagreb, 27. listopada 1888.). Njegova djela nikad nisu tiskana, a ne postoji ni monografija o njemu, u kojoj bi bili sustavno prikupljeni podaci o njegovu životnom putu, obrazovanju i glazbenim djelima. Vancaš je umro s netom navršenih dvadeset godina i nije uspio razviti svoje velike skladateljske potencijale. Na bečkom Konzervatoriju najprije je studirao kontrapunkt, teoriju glazbe i nauk o harmoniji u klasi profesora Franza Krenna, a potom je glazbu učio i na pariškom Konzervatoriju (Conservatorie national supérieur de musique et de danse de Paris), gdje je primljen u klasu kompozicije glasovitoga francuskog skladatelja Julesa Masseneta. Zbog teške bolesti, nakon godine i pol provedene na studiju u Parizu, prisiljen je vratiti se u Zagreb gdje je ubrzo i preminuo. Četiri slavenska plesa Antun Vancaš skladao je 1887. godine. Prema svemu sudeći, u skladanju djela uzori su mu bili istoimeni glasoviti plesovi Antonína Dvořáka. Razvidno je to ne samo prema njihovu nazivu nego i prema njihovoj formalnoj strukturi i nekim tipičnim skladateljskim postupcima. Harmonijski jezik plesova karakterističan je za razdoblje glazbenog romantizma prve polovice 19. stoljeća. U skladu s jednostavnošću melodijskih linija plesova i njihovim 'latentnim' harmonijama, skladatelj ih je harmonizirao jednostavno i pregledno. Vancaš je orkestrirao samo prva tri Slavenska plesa. Posljednji, četvrti Slavenski ples u ovom izdanju orkestrirao je prema verziji za glasovir četveroručno skladatelj Ante Knešaurek, a Slavenske plesove br. 2 i 3 za glasovir prema verziji za orkestar priredio je Felix Spiller. Slavenski plesovi Antuna Vancaša – posebice s obzirom na relativno malu produkciju orkestralnih djela u Hrvatskoj toga doba – vrijedna su i važna glazbena 'svjedočanstva' u kojima je na karakterističan način upotrijebljena stilizirana hrvatska folklorna glazba. Nepretenciozni, vedri i razigrani, oni pokazuju i neosporan glazbeni talent mladoga skladatelja kojemu je smrt onemogućila bogatu žetvu zrelih plodova glazbene umjetnosti, koju je taj mali (nažalost ne potpuno i realizirani) plesni ciklus neprijeporno najavio, no sudbinom određena, nikad se nije ostvarila.