Cinque messe a due voci et vinti due motetti a voce sola con otto sonate per gl’istrumenti (1628)

Tomaso Cecchini (Verona, oko 1582. – Hvar, 1644.) najvažniji je talijanski skladatelj koji je djelovao u hrvatskim krajevima u prvoj polovici 17. stoljeća. Po svoj je prilici u rodnom gradu, ili negdje drugdje u Italiji, stekao solidnu glazbenu naobrazbu, a u Dalmaciju je prvi put došao 1603., čini se na poziv učenoga splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa. U Splitu (do 1614.) i potom u Hvaru (od 1614. do smrti) dulje od trideset godina obavljao je razne glazbeničke dužnosti; bio je maestro di cappella stolnih crkava, učitelj pjevanja i orguljaš. Veronežanin Tomaso Cecchini podjednako je važan za hrvatsku kulturu kao što su njemački skladatelj Georg Friedrich Händel za englesku ili talijanski majstor Jean-Baptiste Lully za francusku. No glazba splitskoga i hvarskoga kapelnika istom očekuje svoj zasluženi revival. Kao maestro di cappella stolnih crkava u Splitu i u Hvaru, Cecchini je zasigurno imao i obveze pisanja glazbe za potrebe liturgije. O tome svjedoče i njegove zbirke misa, psalama i ostale duhovne glazbe. Zbirka Cinque messe a due voci et vinti due motetti a voce sola per tutte le parti con otto sonate per gl’istrumenti, bassi, e soprani, e con la partitura (Venetia: Appresso Alessandro Vincenti, 1628, op. 23) posljednja je u cijelosti sačuvana zbirka Tomasa Cecchinija.2 Tu razmjerno opsežnu zbirku posvetio je Cecchini kanoniku i „primiceriju“ Alojziju Ivaniću („Ad… Monsig. Aloisio Ivaneo, canonico et primiicerio nella Chiesa catedrale di Lesina“). Funkcija „primicerius“ podrazumijevala je brigu o crkvenoj scholi cantorum, što pojašnjava Cecchinijevu posvetu. U Cinque messe veroneški majstor definitivno je odustao od manirističkoga eksperimentiranja u prvim zbirkama monodijskih madrigala iz 1612. i 1616. Čini se da je s vremenom došao do toga da se maniristička meraviglia može postići ne samo dodavanjem, hipertrofijom, nego i upravo suprotnim postupcima, kontrolom nad raznim glazbenim parametrima, suzdržanošću i redukcijom. U svojoj posljednjoj u cijelosti sačuvanoj zbirci Cecchini kao da je nadišao polemičnost, koja se razabire iz njegovih mladenačkih skladateljskih zbirki, kao da stara i nova glazba nisu više u oštroj suprotnosti. Tako se pokazuje da zbirka Cinque messe potiče na preispitivanje nekih uvriježenih predodžbi o novoj glazbi europskoga novovjekovlja. Poticaj je to zanimljiviji jer dolazi od nedovoljno poznatoga talijanskog ranobaroknog skladatelja Tomasa Cecchinija, kapelnika stolnih crkava u Splitu i Hvaru, nevelikim, ali nipošto provincijalnim gradovima na hrvatskome priobalju. (Ennio Stipčević)