Freske, tri simfonijska stavka

Jedan od posljednih učenika slavnog majstora Antonína Dvořáka, Fran Lhotka (1883. – 1962.) na praškom je Konzervatoriju 1905. diplomirao kompoziciju i rog, a već 1909. došao je kao glazbenik (kornist i korepetitor opernog orkestra Hrvatskog narodnog kazališta) u Zagreb, gdje je ostao do kraja života i iza sebe ostavio blistave tragove svojeg skladateljstva. Veliki medijski odjek u europskim glazbenim krugovima imao je njegov balet Đavo u selu, koji je svoju trijumfalnu praizvedbu doživio 1935. u züriškom Državnom kazalištu, a kasnije s izuzetnim uspjehom kod publike i kritike izvođen na baletnim pozornicama u nizu europskih gradova. Zapažen uspjeh izvan Hrvatske postigli su i njegovi baleti Lûk kao i Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi. Baleti i orkestralna djela Frana Lhotke danas se ubrajaju u najpopularnija glazbenoscenska i simfonijska ostvarenja novonacionalnoga smjera u hrvatskoj glazbi, i njihovo objavljivanje u okviru serije notnih izdanja MIC-a izniman je doprinos proučavanju i izvedbi tog važnog segmenta hrvatske kulture i povijesti glazbe. Uzimajući u obzir skladateljeve riječi, Freske, tri simfonijska stavka za orkestar mogli bismo okarakterizirati kao simfonijsku pjesmu s – neka nam bude dopušteno poslužiti se riječima Constantina Florosa – „prešućenim programom“. Autor je, naime, u jednom od svojih intervjua u rudimentarnom obliku iznio kratak program, koji je postao svojevrsni 'scenarij', dramaturški okvir za stvaranje djela, što se bitno ozrcalilo u karakteru glazbene supstancije, kao i formalnoj građi. Tome u prilog govori i formalna raščlamba skladbe. Djelo je, naime, rađeno tehnikom montaže, nalik na filmske scene: pojedini glazbeni 'prizori' odijeljeni su jedan od drugoga oštrim rezovima i nižu se u tako strukturiranim formalnim blokovima prateći imaginarnu radnju. Pritom su promjene prizora, tj. pojedinih scena, nagle i nenadane, što dramatskom planu djela daje uzbudljivost i nepredvidivost. Bez obzira na izvanglazbene sugestije sadržane u navedenom programu, Lhotkina glazba je sama po sebi vrlo 'elokventna' i obiluje snažnim, plastičnim slikama velike sugestivne moći. Sve je to skladatelj dočarao nizom skladateljsko-tehničkih postupaka u korpusu svojega tehnički superiornog skladateljskog zanatskog umijeća i velike zvukovne imaginacije. Upravo zbog te snažne vizualne sinestetičke komponente, Lhotkino djelo s pravom nosi naziv Freske. Pritom je od velike važnosti skladateljevo već toliko često isticano vrhunsko umijeće orkestracije, istančani smisao za kombinaciju zvučnih boja i profinjeni osjećaj za orkestralnu tonsku paletu, u rasponu od pastoznih zvučnih namaza cijeloga orkestra do sasvim prozračnih 'crteža', nježnih akvarelskih ploha i tankoćutnih, finih linija solističkih instrumenata. Freske bismo, zbog narativnosti glazbene fakture, motivsko-tematskog sloja koji ima izraženu ulogu nosioca semantičke potke izvanglazbene radnje, mogli usporediti sa simfonijskim pjesmama kasnog romantizma i glazbenog realizma – ponajprije s istovrsnim djelima Lhotkina učitelja Antonína Dvořáka, iako bitno osuvremenjenog harmonijskog idioma i uz primjenu tehničkih inovacija i dostignuća orkestracije prve polovice 20. stoljeća. Posebice je impresivna upravo orkestracija djela u kojoj se Fran Lhotka ogleda kao maštovit i inventivan umjetnik – istinski majstor glazbenoga zanata.