Fuge za glasovir (Iz Dorine glazbene vježbanke: dvoglasne, troglasne i četveroglasne fuge)

Dora Pejačević (1885. – 1923.) jedna je od najtalentiranijih skladateljica na prijelazu 19. u 20. stoljeće, a njen maleni ali umjetnički izuzetno vrijedan opus bogat je vrhunskim glazbenim ostvarenjima, koja je svijet počeo otkrivati i diviti im se tek odnedavno. Kao izvor ovom izdanju poslužio je skladateljičin rukopis koji se čuva u arhivu Hrvatskoga glazbenog zavoda te je u digitaliziranom obliku dostupan na poveznici https://hgz.eindigo.net/?pr=i&id=13419. Rukopis sadrži 12 obrojčenih fuga (četiri dvoglasne, pet troglasnih te tri četveroglasne), s dodatkom još dviju četveroglasnih fuga opsežnijeg formata koje imaju vlastitu naslovnicu na kojoj piše „Die grössere, weiter ausgebildete / Fuge“. Izuzmemo li umetnutu fugu IV [b], redoslijed fuga u zbirci nema unaprijed određeno pravilo. Očekivano, inzistira se na različitim tonalitetima (u ukupno 14 fuga, dvaput su iskorišteni tonaliteti D-dura i G-dura), s gotovo podjednako zastupljenim odnosom tonaliteta sa snizilicama i onih s povisilicama. Redoslijed fuga u zbirci slijedi porast broja glasova, ali i skladateljičinu ambiciju za sve razvijenijim opsegom fuga. Prve četiri fuge kraćega su formata, dok su ostale nešto dulje; iznimka je Troglasna fuga u e-molu – šesta fuga u zbirci – čiji semplice ugođaj i vokalno profilirana tema rezultiraju ugođajnim stavkom s povremenom inklinacijom prema modalnosti. Teme zanimljivih melodijskih kontura i ritamskih profila poslužile su Dori Pejačević u stvaranju zbirke fuga kojima se uspjelo popunjava praznina kontrapunktnog repertoara u hrvatskoj glasovirskoj glazbi. Dakako, moguće ih je izvoditi i na orguljama (uz minimalne adaptacije). Svakako su dobrodošlo osvježenje u pedagoškom i koncertnom repertoaru. (Pavao Mašić)