Koncert br. 2 za big band

Tijekom glazbene karijere koja je trajala sedam desetljeća, kontrabasist, skladatelj, aranžer i vođa jazz-orkestra Miljenko Prohaska (Zagreb, 17. rujna 1925. – Zagreb, 29. svibnja 2014.) ostavio je izniman trag u hrvatskom glazbenom stvaralaštvu. Njegov golem glazbeni opus koji se proteže od područja jazza preko zabavnih melodija, velikog broja glazbeno-scenskih djela, filmskih partitura, djela za puhačke, jazz, revijske i tamburaške orkestre, pa sve do skladbi komorne glazbe, ostat će trajna vrijednost hrvatske glazbene baštine i izazov svima koji će ih idućih godina i desetljeća nastojati evidentirati i sistematizirati. Znatan dio Prohaskina opusa odnosi se na third stream music. U tom je stilu pisao skladbe koje su izvodili ansambli i orkestri u inozemstvu. Zapravo je Prohaska jedini hrvatski autor glazbe za jazz-orkestar čije su pojedine skladbe i aranžmani postali dio standardnoga svjetskog repertoara. Njegovo se ime spominjalo uz imena svjetskih glazbenih velikana. Surađivao je i prijateljevao s mnogobrojnim slavnim džezistima, poput Johna Lewisa, Johnnyja Griffina, Arta Farmera, Michela Legranda, Arta Taylora, Slidea Hamptona i drugih te je svirao u međunarodnim jazz-orkestrima Gerryja Mulligana i Clarka Terryja. Njegova je Intima najsviranija jazz-skladba hrvatskog autora, jedina hrvatska jazz-skladba koja je uvrštena među svjetske jazz-standarde, a izvodili su je i snimali brojni ugledni glazbenici u Americi i drugdje. Izvorni tekst za tu skladbu napisao je legendarni jazz-novinar, pisac i enciklopedist Leonard Feather. Trostavačni Koncert br. 2 za big band Miljenka Prohaske mogli bismo odrediti kao glazbeno djelo tzv. treće struje, stilskog usmjerenja u kojem su skladbe svojevrsni 'androgini' klasične i jazz-glazbe i nose obilježja obiju glazbenih vrsta. Koncert je skladan 1963., no datum praizvedbe danas nije poznat. Iste godine, 29. studenoga, izveo ju je u Sjedinjenim Američkim Državama Orchestra U.S.A. pod ravnanjem Harolda Farbermana na Sveučilištu Hunter u New Yorku. Ta izvedba zabilježena je i na albumu Sonorities koji je izdala svjetski poznata nakladnička kuća Columbia. Solističke dionice u Koncertu br. 2 interpretirali su glasoviti glazbenici Joe Newman (truba), Jerome Richardson (alt-saksofon) i Dick Katz (glasovir). Koncert je napisan u tri stavka koja se razlikuju po raspoloženju i stilu. U prvom stavku Prohaska ne označava tempo skladbe, ali po stilu i tradiciji pisanja koncerata pretpostavlja se da je riječ o življem tempu. Glavni melodijski motiv oko kojega se vrti cijeli stavak donosi bas, a zatim se pojavljuje u stavku u različitim instrumentima i kontekstima. U stavku prevladava mistična molska atmosfera. Kontrast pedalnim tonovima je blues osjećaj, koji proizlazi iz uporabe dominantnih akordâ koji se ne rješavaju, nego ostaje osjećaj neriješenosti („ljuljanje“). Drugi stavak, u kontrastu s prvim, počinje sporijim tempom, nakon čega prelazi u double time. Utjecaj folklorne glazbe osjeća se u specifičnoj uporabi harmonija i melodijskog kretanja u modusima. Također je prisutna česta i izražena upotreba poliritmije. Solo instrument je flauta koju svira druga truba. U trećem stavku Prohaska primjenjuje varijacije na melodijski motiv iz prvog stavka kao „veliko finale“, s postupnim stvaranjem tenzije. Vrlo važna je upotreba dinamike. Za Koncert br. 2 tipično je standardno big band sekcijsko i tutti pisanje. Ritam-sekcija svira kroz cijelu skladbu. Prohaska primjenjuje i cross sectional writing (prvi stavak, slovo F i treći stavak, slovo H: alt-saksofoni s trubama te tenor-saksofoni s trombonom, što je česta kombinacija u jazz-orkestru). Klarinetima i flautom (i blok-flautom) koristi se za promjenu teksture zvuka orkestra, ali i kao zasebnom sekcijom. U trubama i trombonima koristi mutes (cup, bucket mute, hat mute, wah mute). U trećem stavku drvena puhaća glazbala na znak sviraju visoke tonove kao efekt komplementaran atmosferi koju stvara ritam-sekcija i zvuk klavioline.