Kvartet za solo grupu i big band

Tijekom glazbene karijere koja je trajala sedam desetljeća, kontrabasist, skladatelj, aranžer i vođa jazz-orkestra Miljenko Prohaska (Zagreb, 17. rujna 1925. – Zagreb, 29. svibnja 2014.) ostavio je izniman trag u hrvatskom glazbenom stvaralaštvu. Njegov golem glazbeni opus koji se proteže od područja jazza preko zabavnih melodija, velikog broja glazbeno-scenskih djela, filmskih partitura, djela za puhačke, jazz, revijske i tamburaške orkestre, pa sve do skladbi komorne glazbe, ostat će trajna vrijednost hrvatske glazbene baštine i izazov svima koji će ih idućih godina i desetljeća nastojati evidentirati i sistematizirati. Znatan dio Prohaskina opusa odnosi se na third stream music. U tom je stilu pisao skladbe koje su izvodili ansambli i orkestri u inozemstvu. Zapravo je Prohaska jedini hrvatski autor glazbe za jazz-orkestar čije su pojedine skladbe i aranžmani postali dio standardnoga svjetskog repertoara. Njegovo se ime spominjalo uz imena svjetskih glazbenih velikana. Surađivao je i prijateljevao s mnogobrojnim slavnim džezistima, poput Johna Lewisa, Johnnyja Griffina, Arta Farmera, Michela Legranda, Arta Taylora, Slidea Hamptona i drugih te je svirao u međunarodnim jazz-orkestrima Gerryja Mulligana i Clarka Terryja. Njegova je Intima najsviranija jazz-skladba hrvatskog autora, jedina hrvatska jazz-skladba koja je uvrštena među svjetske jazz-standarde, a izvodili su je i snimali brojni ugledni glazbenici u Americi i drugdje. Izvorni tekst za tu skladbu napisao je legendarni jazz-novinar, pisac i enciklopedist Leonard Feather. Skladanje Kvarteta za solo grupu i big band Miljenko Prohaska završio je u Zagrebu, 22. veljače 1997. Skladba je pisana za sologrupu (krilnica, alt-saksofon, tenor-saksofon i eufonij) – vjerojatno za točno određene glazbenike koje je Prohaska imao na umu – budući da to nije kombinacija instrumenata koja je u jazzu uvriježena za sologrupu. Kombinacija instrumenata sologrupe rezultira specifičnim, karakterističnim zvukom i zvučnom bojom. Sologrupa funkcionira kao zaseban element te je kao cjelina 'suprotstavljena' big bandu: ona djeluje kao jedinstvena sekcija s vlastitim identitetom. Skladba bi se mogla okarakterizirati kao neka vrsta concertina u kojoj se sologrupa 'natječe' s tutti grupom. Skladba je pisana u brzom tempu: mjestimice skladatelj označava ritamski tijek 'ravnih osminki', ali se u fraziranju osjeća stilski utjecaj swinga. S obzirom na zaista brz tempo, swing osminke sviraju se dosta 'ravno' uz naglaske i posebne artikulacije. Ritam-sekcija svira konstantno, u cijeloj skladbi, što je glavna karakteristika u jazzu. Sinkopiranje i swing ritmovi su česti, ali skladatelj nije upisao oznaku za swing osminke. Ritam-sekcija općenito svira brz swing ritamski tijek, a na određenim mjestima prelazi u ritamski tijek ravnih osminki koji odražava stilski utjecaj funk-glazbe. Orkestraciju Kvarteta bitno određuje jasno sekcijsko pisanje (sekcija saksofona, trube, tromboni, limeni puhači). Rogove skladatelj primjenjuje kao zasebnu sekciju, ali i kao dio sekcije limenih puhača. Tuba se koristi kao dio sekcije trombona i limenih puhača te se kombinira s kontrabasom i dionicom koja se svira u lijevoj ruci klavira (često unisono). Flautu, piccolo, obou i klarinete Prohaska tretira uglavnom solistički, budući da su prema zvučnom volumenu dosta tihi, pa u relativno glasnom okružju na taj način najbolje mogu doći do izražaja. Zbog pozicije te 'kolektivne improvizacije', moglo bi se reći da je ona u službi podizanja energije do vrhunca prije finalne code, što je česta primjena kolektivne improvizacije u pisanju za jazz-orkestar. Veliku formu skladbe možemo okarakterizirati kao standardnu formu jazz-aranžmana za big band (uvod, tema, solo sekcija, tutti, rekapitulacija teme i coda).