More, glazbena vizija u dva čina (tri slike)

Jedan od posljednih učenika slavnog majstora Antonína Dvořáka, Fran Lhotka (1883. – 1962.) na praškom je Konzervatoriju 1905. diplomirao kompoziciju i rog, a već 1909. došao je kao glazbenik (kornist i korepetitor opernog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta) u Zagreb, gdje je ostao do kraja života i iza sebe ostavio blistave tragove svojeg skladateljstva. Veliki medijski odjek u europskim glazbenim krugovima imao je njegov balet Đavo u selu, koji je svoju trijumfalnu praizvedbu doživio 1935. u züriškom Državnom kazalištu, a kasnije s izuzetnim uspjehom kod publike i kritike izvođen na baletnim pozornicama u nizu europskih gradova. Zapažen uspjeh izvan Hrvatske postigli su i njegovi baleti Lûk kao i Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi. Baleti i orkestralna djela Frana Lhotke danas se ubrajaju u najpopularnija glazbenoscenska i simfonijska ostvarenja novonacionalnoga smjera u hrvatskoj glazbi, i njihovo objavljivanje u okviru serije notnih izdanja MIC-a izniman je doprinos proučavanju i izvedbi tog važnog segmenta hrvatske kulture i povijesti glazbe. Glazbenu viziju u dva čina (tri slike) More skladao je Fran Lhotka 1920., a iste godine, 29. listopada, djelo je praizvedeno u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Kao što doznajemo iz autografa partiture, libreto je izrađen prema „osnovi Milutina Cihlara Nehajeva“, a „stihovima Vladimira Nazora“. I u tiskanom libretu opere (izdan 1920.) kao autor je naveden Nazor. Libreto se temelji na legendi o dolasku Hrvata na Jadransko more. Posebna tema u razmatranju Lhotkine glazbe u glazbenoj viziji More jest skladateljeva težnja da pronađe glazbeni idiom u kojem bi na odgovarajući način odrazio arhaičnost i povijesni karakter radnje libreta, a opet zadržao suvremeni izraz. Kao i svi skladatelji koji su se priklonili novonacionalnom glazbenom smjeru u to vrijeme, i Lhotka se latio teškoga zadatka da na zadovoljavajući način stopi elemente nacionalnog, tj. pučkog ili folklornog – lokalnog – sa suvremenim (kozmopolitskim) elementima glazbenoga govora, aktualnog potkraj prvoga desetljeća 20. stoljeća. Da bi odrazio ugođaj i radnju libreta koja je smještena u povijesni, u ovom slučaju djelomično mitski, pa i legendarni kontekst seobe naroda, skladatelj je rabio relativno jednostavne napjeve i melodije modalne i gotovo uvijek dijatonske intervalske strukture, koje je pokušao protkati adekvatnim harmonijskim jezikom koji ne bi bio u sukobu s karakterom arhaičnih, 'primitivnih', jednostavnih melodijskih linija solista i zbora. Hotimična simplifikacija melodijskih linija (u orkestru, ali i u solističkim dionicama) kao i glazbena faktura koja se temelji na mnogostrukom i ustrajnom ponavljanju istih motiva, Moru daje svečani i uzvišeni karakter, ali i dojam elementarnosti: to je svojevrsni pokušaj zrcaljenja glazbom osnovnih empedoklovskih elemenata, tj. prapočela koja su važan dio fabularne potke glazbene vizije: zemlje (personificirane surovim gorskim krajolicima u unutrašnjosti hrvatskog primorja), vatre (žrtvenik, gromovi i munje!), vjetra (oluja) i vode (more!). Važnost glazbene vizije More Frana Lhotke za hrvatsku glazbu ponajprije je u njezinoj visokoj zanatskoj i skladateljsko-tehničkoj razini koja u prvim desetljećima 20. stoljeća, kad je skladano tek nekoliko hrvatskih opera, nije bila samorazumljiva. Ambivalentnost forme djela, između opere, kantate i oratorija (koje je skladatetlj itekako bio svjestan), danas bismo mogli interpretirati i kao originalno i inventivno skladateljsko rješenje. Zaključak je da bi djelo u budućim izvedbama bilo bolje recipirano u koncertantnoj nego u scenskoj izvedbi. U ovom trenutku može se ustvrditi da je More intrigantno s aspekta libreta kao povijesno-legendarna interpretacija narativa o dolasku Hrvata u današnju domovinu, kojem se ne može osporiti književna umjetnička vrijednost. Istovremeno je svjedočanstvo razdoblja u hrvatskoj povijesti glazbe koje, teška srca to moramo konstatirati, nije obilovalo (prvorazrednim) scenskim glazbenim djelima.