Puhački kvintet

Iako su skladbe Josipa Mandića (1883. – 1959.) izvodili neki od najvećih svjetskih dirigenata kao i čuveni ansambli kao što su Češki gudački kvartet, Češki nonet i Praški puhački kvintet, spomen na njega i njegovo stvaralaštvo gotovo zamire nakon njegove smrti. Njegov simfonijski i komorni opus nije velik, ali zbog umjetničke vrijednosti i visokog stupnja umjetničkog artizma zauzima neobično važno i visoko mjesto u povijesti hrvatske, ali i talijanske i češke glazbene umjetnosti. Puhački kvintet nastao je 1930. godine, i praizveo ju je glasoviti Praški puhački kvintet sljedeće godine u praškom Mozarteumu. Kvintet sadrži tipične karakteristike glazbenog jezika djela skladanih tih godina: trpak i opor zvuk zasićen disonancom i odbljeske neostilova (neobaroka i neoromantizma) iako u njemu pulsira tipično južnjačka melodika i temperamentni ritam. Po zamisli je skladba duhovita i idealno pisana za pet puhača, pa njena zvukovna bujnost potpuno dolazi do izražaja. U posljednjem stavku skladatelj citira i fragment makedonske narodne pjesme Biljana platno beleše, koju obrađuje na vrlo sofisticiran način.