Rapsodijske varijacije za violinu i glasovir

Svestrani glazbenik, skladatelj, violist, violinist, komorni glazbenik, glazbeni pedagog i organizator Miroslav Miletić (Sisak, 22. kolovoza 1925. – Zagreb, 3. siječnja 2018.) glazbeno obrazovanje stjecao je u Zagrebu, Pragu, a kasnije Salzburgu, Utrechtu i Hilversumu. Njegov bogati skladateljski opus koji je nastajao u rasponu od gotovo sedamdeset godina vjerno zrcali zbivanja u povijesti glazbe neposredno nakon Drugoga svjetskog rata sve do glazbenih težnji dvadesetih godina 21. stoljeća. U tom dugom razdoblju koje su u hrvatskoj glazbi obilježile estetika neonacionalnog smjera, odbljesci neofolklorizma, avangardne tendencije, pojava elektroničke glazbe, eksperimenta, a potom i povratak tradiciji te pluralizam postmoderne, Miletićeva glazba preobražavala se u skladu s autorovom otvorenošću za novo, kao i aktualnim težnjama u ravnovjesju s duhom vremena. No jednako oblikotvorno na njegova glazbena djela utjecalo je i traženje navlastitoga, osebujnog izraza i stila u koji je s vremenom najprije inkorporirao, a potom na dugom razvojnom putu iz svojega glazbenog idioma čistio i odbacivao sve ono što je prepoznavao kao strano svojem umjetničkom biću i glazbenom svjetonazoru. Pritom je tradicija ostala konstanta, trajno izvorište glazbenih ideja i sigurno utočište u koje se vraćao nakon povremenih iskoraka u prostranstva glazbeno novog i nepoznatog. Prema tim karakteristikama, Miroslav Miletić jedan je od hrvatskih skladatelja koji najdosljednije i najupornije tragaju za autentičnim glazbenim jezikom, beskompromisno slijedeći svoj kreativni instinkt i dubok unutarnji poriv istinskoga umjetnika. Rapsodijske varijacije za violinu i glasovir i verziju iste skladbe za violinu i orkestar skladao je Miroslav Miletić 1962., a posvećena je njegovu učitelju violine, profesoru Muzičke akademije u Zagrebu Ivanu Pinkavi. Skladatelj je verziju djela za violinu i glasovir izdao u Zagrebu 1963. pri Izdavačkom odjelu tadašnjega Saveza kompozitora Jugoslavije u vlastitoj nakladi. Verzija djela za violinu i orkestar izdaje se sad prvi put. Miletić u skladbi primjenjuje vrlo samosvojan, ali opor harmonijski idiom koji je zapravo atonalitetan ili ga uvjetno možemo okarakterizirati kao 'na samom rubu tonaliteta'. Cjelokupno djelo se u zvuku doima apartno i moderno, no arhaična melodijska linija folklornoga podrijetla djelu osigurava poveznicu s tradicijom i 'ukorjenjuje' ga. Na taj način skladba dobiva i prepoznatljiv element koji slušatelju omogućuje osjećaj prisnosti s djelom. U tom se smislu Miletićeve Rapsodijske varijacije grade na istom načelu primjene folklornih elemenata i suvremenoga glazbenog jezika kako je to činio primjerice Béla Bartók. U verziji Rapsodijskih varijacija za violinu i orkestar – za razliku od, zbog prirode glasovirskog zvuka, ’monokromne’ verzije skladbe za violinu i glasovir – do izražaja dolazi raskoš tonskih boja: u orkestraciji Miletić posebnu pozornost posvećuje gitari i nekim relativno rijetko rabljenim udaraljkama, što djelu daje još jedan štih originalnosti i autentičnosti. Zbog atraktivnosti, originalnoga glazbenog idioma i uspjele sinteze tradicijskog i suvremenog, Miletićeve Raspodijske varijacije objavljivanjem će postati dostupne širokom krugu izvođača, što će omogućiti njihovo češće izvođenje. Baš kao i Miletićev briljantni Ples za violinu solo, i ova skladba ima potencijal i umjetničku vrijednost da postane trajno, repertoarno djelo vrsnih violinista i orkestara u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta.