Sonata za violinu i glasovir (2. izdanje)

Sonatu za violinu i glasovir skladao je Papandopulo, prema vlastoručnom zapisu na naslovnici autografa, u Tribunju 18. prosinca 1988. za pijanisticu Idu Gamulin i violinista Gorana Končara, kojima je skladba i posvećena. Prvi stavak Sonate počinje dramatičnim uvodom glasovira, a zatim violina solo donosi ekspresivnu glavnu temu, koja se sastoji od niza vrlo profiliranih i dojmljivih motiva, tj. motivskih cjelina, iz kojih će skladatelj generirati velik dio fakture stavka. Papandopulo motive majstorski transformira, melodijski varira i permutira. Drugi stavak, Scherzo, izgrađen je u vrlo zanimljivoj, nepravilnoj 7/8 mjeri koju povezujemo s makedonskom ili bugarskom folklornom glazbom. Treći stavak, kao i brojni drugi stavci Papandopulovih koncertantnih i komornih skladbi, skladateljevo je poniranje u najdublje i najtajnije predjele vlastitoga glazbeničkog bića. Papandopulov glazbeni idiom tu je kompleksan i opor u zvuku, ali i iznimno bogat vrijednim i duboko nadahnutim glazbenim mislima punima istinske poezije. Upravo sve te odlike susrećemo i u glazbenoj supstanciji trećeg stavka. Sjeta, zamišljenost, lirizam i koncentrirana izražajna snaga daju stavku jedinstvenu i neobjašnjivu metafizičku ljepotu. Tema četvrtog stavka je bosanska narodna pjesma Grana od bora pala kraj mora. Zbog jednostavne fakture temeljene na pučkoj glazbi, posljednji stavak sasvim je drugačiji od prethodnih stavaka. Najveća odlika glazbe je njezina duboka proživljenost i suptilna emocionalnost lišena svake izvanjskosti i patosa. Metaforički rečeno, Papandopulova glazba u Sonati ima elementarnu snagu: očarava nas praiskonskom ljepotom, poput kristalno bistre vode s izvora planinskoga potoka. Zbog bogatstva invencije, zanimljivosti harmonijskih rješenja i pregnantnosti glazbenih misli, interpreti i publika i toj će se majstorovoj skladbi uvijek rado vraćati.