Tri capriccia Niccolòa Paganinija za violinu solo (br. 18, 14 i 5) u obradi za glasovir solo

Papandopulove transkripcije 24 capriccia za violinu Niccolòa Paganinija nesumnjivo su dokument njegova briljantnog vladanja glasovirom, ali i minijaturna zrcala tipičnog papandopulovskog šarma i duhovitosti. Hrvatski skladatelj vjerno se držao glazbene strukture izvornog notnog teksta; ništa nije dodavao niti kratio pa njegove obrade ne možemo okarakterizirati kao parafraze. Paganini je capriccia skladao u formi etida, zasebno, i u tri navrata između 1802. i 1817. godine. Zbog iznimno visokih tehničkih i izvedbenih zahtjeva, u vrijeme izdanja 1820. godine slovili su kao „neizvedivi“, pa ih je izvodio isključivo sâm Paganini kao jedan od najvećih violinista i skladatelja prve polovice 19. stoljeća. Boris Papandopulo odabrao je tri Paganinijeva Capriccia (I. – Capriccio br. 18; II. – Capriccio br. 14 i III. – Capriccio br. 5) i transkribirao ih 1981. godine za glasovir solo ekskluzivno za glasovitoga ruskog pijanista Nikolaja Petrova. Slavni ruski umjetnik koncertirao je više puta u Hrvatskoj, no Papandopulov minijaturni ciklus naposljetku je praizveo ugledni hrvatski pijanist Vladimir Krpan 15. srpnja 1989. u Osoru, na Osorskim glazbenim večerima.