Zagrebačke meditacije za violinu i simfonijski orkestar

Tijekom glazbene karijere koja je trajala sedam desetljeća, kontrabasist, skladatelj, aranžer i vođa jazz-orkestra Miljenko Prohaska (Zagreb, 17. rujna 1925. – Zagreb, 29. svibnja 2014.) ostavio je izniman trag u hrvatskom glazbenom stvaralaštvu. Njegov golem glazbeni opus koji se proteže od područja jazza preko zabavnih melodija, velikog broja glazbeno-scenskih djela, filmskih partitura, djela za puhačke, jazz, revijske i tamburaške orkestre, pa sve do skladbi komorne glazbe, ostat će trajna vrijednost hrvatske glazbene baštine i izazov svima koji će ih idućih godina i desetljeća nastojati evidentirati i sistematizirati. Znatan dio Prohaskina opusa odnosi se na third stream music. U tom je stilu pisao skladbe koje su izvodili ansambli i orkestri u inozemstvu. Zapravo je Prohaska jedini hrvatski autor glazbe za jazz-orkestar čije su pojedine skladbe i aranžmani postali dio standardnoga svjetskog repertoara. Njegovo se ime spominjalo uz imena svjetskih glazbenih velikana. Surađivao je i prijateljevao s mnogobrojnim slavnim džezistima, poput Johna Lewisa, Johnnyja Griffina, Arta Farmera, Michela Legranda, Arta Taylora, Slidea Hamptona i drugih te je svirao u međunarodnim jazz-orkestrima Gerryja Mulligana i Clarka Terryja. Njegova je Intima najsviranija jazz-skladba hrvatskog autora, jedina hrvatska jazz-skladba koja je uvrštena među svjetske jazz-standarde, a izvodili su je i snimali brojni ugledni glazbenici u Americi i drugdje. Izvorni tekst za tu skladbu napisao je legendarni jazz-novinar, pisac i enciklopedist Leonard Feather. Zagrebačke meditacije dovršio je Miljenko Prohaska, prema vlastoručnom navodu u autografu partiture, u Zagrebu 21. listopada 1995. Skladba je pisana za violinu solo i simfonijski orkestar, a praizvedena je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 28. studenoga iste godine na koncertu Miljenko Prohaska i njegova glazba, na kojem je izvođena skladateljeva simfonijska, scenska i jazz-glazba. Dionicu violine solo u toj prilici interpretirao je Josip Klima, a Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije ravnao je sâm autor. Solistička dionica violine, koja je potpuno notno fiksirana, upućuje na zaključak da je skladatelju dok je skladao pred očima 'lebdio' virtuozni, klasično obrazovani violinist, prema svemu sudeći upravo Josip Klima, jedan od najistaknutijih i najsvestranijih hrvatskih violinističkih virtuoza 20. stoljeća. Melodija violine solo čini okosnicu cijele skladbe. Orkestracija podsjeća na brodvejske mjuzikle zbog načina na koji se tretiraju gudačka sekcija i puhači (sekcijsko sviranje i solističke dionice). Skladbu bismo mogli označiti kao glazbenu minijaturu, čija je forma jednostavna i jasno strukturirana. Harmonijski tijek skladbe, iako klasičan u svojoj formi, obilježen je snažnim prizvukom harmonijskih postupaka tipičnih za jazz-glazbu. Ipak, sve je striktno zapisano u partituri, što znači da izvođači ne trebaju biti jazz-glazbenici. Prohaska je vrlo precizno definirao svaki aspekt skladbe. No, s druge strane, zbog same prirode harmonije i orkestracije, potrebno je razumijevanje stilskih nijansi koje naginju jazz-izrazu.