Svojim prvim djelima Šulek se javlja poslije Drugog svjetskog rata, u vrijeme kada je u hrvatskoj glazbi dominirao nacionalni smjer. To je i bilo shvatljivo nakon velikih ratnih zbivanja, a istovremeno je značilo i očuvanje kontinuiteta u odnosu na razdoblje između dva svjetska rata. Zbog toga su mnoga tada nastala djela, pa tako i Šulekova, ostajala svjesno u blizini glazbenog folklora koristeći ga kao građu ili nadahnuće. Nakon prvih skladbi inspiriranih folklorom, shvativši da ga ne vode do željenog rezultata, skladatelj se odriče ovih partitura i okreće u smjeru novoklasicizma kojem će, dosljedan kakav je bio, ostati vjeran do kraja svog stvaralačkog puta. Osim odmaka od folklora, bitno je u ovom kontekstu naglasiti, da je Šulek svojim opusom ostao posve „imun“ i na avangardna traganja za novim zvukom doživljavajući avangardizam kao svojevrsnu dekadenciju.

Šulek pripada onim skladateljima čija su estetska polazišta jasna i vrlo precizno formulirana u brojnim razgovorima i ogledima o glazbi, a dodiruju pitanja stila, skladateljske tehnike, odnosa prema tradiciji, smisla i komunikacijske sposobnosti glazbe te motiva koji umjetnika pokreće na stvaralački čin.

Za Šuleka je stil kao idealni tip – model koji bi se mogao odvojiti od konkretnog djela – neka vrsta „utopije“ jer ga niti jedno umjetničko djelo ne predstavlja cjelovito i zaokruženo; stil je dinamičan i dijalektičan pojam relacije u biti promjenjiv koji se sa svakim značajnim djelom nadopunjuje i modificira. Sagledavajući Šulekov stil, kao sintezu utemeljenu u prošlosti, i njegov odmak od folklora i avangarde, lako je uočiti da autor traži rješenje u svojevrsnom povratku što neminovno otvara pitanje stilske originalnosti. Za Šuleka, međutim, ovo pitanje nikada nije bilo važno; bitan činitelj koji određuje njegov stil je osjećaj bliskosti s određenim glazbenim izrazom; smatrao je da stil nije stvar izbora nego duboke sklonosti i postupne evolucije, te u skladu s tim nije bio pristaša mijene stilova što je inače bilo obilježje opusa brojnih poslijeratnih hrvatskih skladatelja. U najužoj vezi sa stilom je i pitanje tehnike skladanja. Kako je Šulek izvanredan majstor u ovom području, moglo bi se pretpostaviti da je u njegovom opusu problem tehnike središnji stvaralački zahtjev. Ali, nije tako. Za Šuleka tehnika pripada području zanata, ona je bitan preduvjet skladanja, ali samo kao sredstvo, nikako kao cilj, jer skladba djeluje uvijek kao glazba, a nikada kao tehnika.

Šulekov je glazbeni rukopis najčešće definiran kao sinteza barokne polifonije te klasične forme kao i harmonije i izražajnosti romantizma; iz ovog je vrlo lako zaključiti da je skladateljev odnos prema tradiciji izrazito afirmativan. Tradicija osigurava umjetniku nužnu građu koja mu služi kao polazište, dok mjerila za selekciju, prema Šuleku, leže duboko u podsvijesti; ponekad su nedohvatljiva čak i introspekciji. Na kojim elementima tradicije Šulek gradi svoj glazbeni govor? Upravo na onim koji su kroz povijest pokazali najveću stabilnost odolijevajući stilskim mijenama i samim se time iskazali kao najvrjedniji i najutjecajniji. U prvom redu to je dursko-molski tonalitetni sustav u svim nijansama njegove primjene u kontekstu romantičkog glazbenog jezika i izraza, potom glazbene forme poput fuge i sonatne forme te konačno i sam simfonijski orkestar kao izvođački aparat. Sintetizirajući sve navedene elemente u osobni glazbeni izraz, Šulek doživljava tradiciju kao konzervirajuću, ali ne i konzervativnu silu, sa zadatkom čuvanja već postojećih vrijednosti umjetničkog pa samim tim i kulturnog i društvenog života.

Umjetnost je za Šuleka – nasuprot estetici izoliranosti i autonomije glazbenog oblika – uvijek angažman ispunjen konkretnim sadržajem, ona je poruka i zahtjev upućen pojedincu i društvu iz čega posve jasno proizlazi da Šulek gleda na glazbu kao na izraz. On, doduše, odbacuje podjelu na apsolutnu i programnu glazbu, ali drži da ona uvijek ima psihološku podlogu i sposobnost izražavanja. Stoga, skladanje glazbenog djela treba imati svoj korelat u slušanju istog, za što su nužno potrebna dva izvršitelja: skladatelj i publika. I premda skladatelj piše za idealnu publiku, svjestan svih ograničenja i poteškoća subjektivne i objektivne naravi, Šulek vjeruje u komunikacijsku sposobnost glazbe; on se uvijek obraća posve konkretnoj publici, svojim suvremenicima. Štoviše, on vjeruje da glazbom može utjecati na pojedinca, učiniti ga boljim, humanijim. Humanost je za njega najvažniji i najopćenitiji motiv angažiranja umjetnika, motiv koji ga potiče i inspirira. Sam početak stvaralačkog čina kod Šuleka je često prožet pesimizmom, kao bitno jačim stimulansom od optimizma, sama njegova glazba često je prožeta pesimističnom notom, ali kod njega ovo ozračje ima značenje postupka koji na posredan način, po načelu kontrasta, dočarava upravo suprotno. Jer Šulek je humanist, on u glazbi vidi smisao kada ona slušatelju pruža osjećaj zadovoljstva, smirenja i sreće otvarajući mu i dimenziju produhovljenosti. S današnjim vremenskim odmakom možemo tvrditi kako Šulekov humanizam nije samo u pukom proklamiranju ovoga cilja, nego i u djelima, u cijelom njegovom opusu.

Šulekov je opus vrlo opsežan, a pripada pretežno instrumentalnoj glazbi. Između osam simfonija ističe se, kao svojevrstan umjetnički credo, druga simfonija – Eroica, nastala neposredno nakon rata. Na nju se sadržajno nadovezuje Četvrta simfonija, a novi vrhunac opusa je Sedma simfonija u kojoj se Šulek po prvi put očituje kao programni skladatelj. U četiri Klasična koncerta za orkestar Šulek se oslanja na barokne uzore concerta grossa, pogotovo u prva dva koji su obilato prožeti polifonijom, dok su treći i četvrti nadahnuti klasičnim uzorima Mozarta i Haydna te zrače vedrinom i optimizmom. Deset solističkih koncerata za različite instrumente sadrže virtuozne elemente i zahtijevaju od izvođača visoku razinu sviračke tehnike i muzikalnosti, no, virtuozitet je ovdje uvijek u službi glazbene izražajnosti. Šulek je skladao i cijeli niz djela koristeći tekstovni predložak: operu Koriolan napisao je na vlastiti libreto prema Shakespeareovoj drami, a njegova vokalno-instrumentalna djela – kantata Zadnji Adam, ciklusi Pjesme mrtvog pjesnika i Strah za glas i glasovir – pisana su na stihove poznatih hrvatskih pjesnika, dok je jedino vokalno a cappella djelo za mješoviti zbor skladano na tekst Bašćanske ploče – starohrvatskog spomenika pisanog na glagoljici. Ako spomenutim skladbama dodamo još i brojna glasovirska i komorna djela, lako ćemo sagledati svu širinu i svestranost Šulekova stvaralačkog opusa.

Mirjana Siriščević © Muzički informativni centar

Citiranje: Siriščević, Mirjana, „Stjepan Šulek”. Predgovor notnom izdanju: Stjepan Šulek. Koncert za klavir i orkestar u cis-molu, br. 2, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 2014., V.-VI.